Peterlin prvotno napisa
Pa da, uvijek bude prašine kad se vratiomo s godišnjega, a nitko ne hoda po kući.
Ont. i u prilog ovome kako radi Deaedi - ja sam se spasila kad su djeca narasla, kad su prestali plaziti po podu, kad su prestali divljariti po krevetima i kad smo prešli na dnevno uklanjanje posteljine s vidljivih mjesta. Nisam još na ovoj frekvenciji čišćenja koju Deaedi opisuje, ali sam na putu da se uvjerim kako je to dovoljno ako se ljudi odgovorno ponašaju (skupljaju svoje stvari, izuvaju cipele i ne hodaju u njima, ne mlate se jastucima, ne proizvode gomile sitnog smeća aktivnostima tipa kolaž i slično). Ja sam sad otprilike na opisanoj frekvenciji VLASTITOG rada, ali nisam jedina koja ide s krpom i metlom. Ja sam ta koja upire prstom, a muški dio ekipe mora slušati... Kad im idem na živce, prestanem s tim pa se brzo udave u neredu ... Neki dan sam naganjala mlađeg sina onjušiti wc dasku da shvati zašto ju treba prati svaki dan i slično.
ALI dok su djeca bila mala, čistilo se puno više i češće. Veliki vodeni usisavač ne da mi se razvlačiti češće od jednom tjedno, iako ponekad moram. Podove perem nakon usisavanja (parket) a kuhinju i kupaonicu po potrebi - svakodnevno, svaki drugi dan ili jednom tjedno, ovisno o aktivnostima. Ako znam da ću sutra kuhati džem, nema te sile da me natjera da večeras čistim peć (a nisam takva bila, moralo je biti uglancano sve dok se nisam opametila). Sad mi je bolje. I svima oko mene. Jer kad djeca odrastu vjerojatno će se sjećati galame, a manje je vjerojatno da će se sjećati tjedne prašine...
Inače, ima tu trikova - kupila sam djeci šarene rukavice od mikrovlakana za brisanje prašine. Mlađi je ISTOG TRENA očistio sve ekrane u kući... Sitnica, ali motivira. Isto, tata ih povede na pranje auta pa oni glancaju do mile volje i uživaju u tome. Nekak mi se to čini bolje nego domaći terorizam (koji isto nisam uvijek u stanju izbjeći).
Odgovori s citatom
