Roditeljski promašaji...a i pogoci-)

[Vishnja]

Postaknuta temom o babarogi, otvaram novu...
Gde mislite da ste grešili (grešite), kako ispravljate svoje roditeljske greške? Koliko se često osećate loše zbog njih? Koje ste zamke uspešno izbegli? U čemu ste posebno dobri?
Počeću od sebe...kao mlada, nadobudna mama mislila sam da dete treba dojiti na svaka tri sata, a i da malo plakanja u krevetiću ništa ne smeta. Mnogo sam se bavila svojom prvom devojčicom, ali, čini mi se, u stalnom grču da sve mora biti po nekom redu i rasporedu. Srećom, pa sam se još i pre dolaska drugog deteta opustila, naučila da ih bolje osluškujem i više verujem osećaju nego pričama prestrogih roditelja iz moje okoline.
Svoje troje dece sam valjda sveukupno pet puta udarila po guzi, ali sam se svaki put zbog toga osećala grozno i jadno, nemoćna da nađem neki uspešniji način. Nijedno izvinjenje njima nije mi pomoglo da se osećam bolje...
Taj neželjeni aspekt svog roditeljstva sada dobro kontrolišem, ali još uvek umem da dreknem i da, kada sam ljuta teram mak na konac dok im ne nateram suze na oči. Taj nedostatak kontrole u besu me baš nervira i mislim da je to najslabija karika mog majčinstva.
S druge strane, nisam ih nikada plašila nekakvim babarogama i sličnim stvorenjima, ne lažem ih i ne ucenjujem, jedino ponekad pretim. Veoma sam iskrena prema njima, osećanja se u našoj kući ispoljavaju burno i javno i verujem da to puno čini za njihovo samopouzdanje. Verujem da je za naš odnos najvažnije to što mogu da dođu posle bilo koje nepodopštine ili sa bilo kojim problemom i da znaju da će biti saslušani i utešeni, bez kazne i pridika.
Smatram sebe empatičnom, savremenom mamom koja dobro razume njihove potrebe i osećanja.
To što sam preblaga i "laka" na trošenju na njih sam prihvatila kao deo sebe koji ne želim da menjam. Takođe, mislim da smo svi zajedno došli do faze kada svako od nas petoro u porodici prihvata, toleriše, pa i voli mane ostalih i da nam je tako svima lepše i lakše da uživamo jedni u drugima.
Kako je kod vas?

[laumi]

pogriješila sam onih par puta kad sam ih udarila
kad sam se, s prvim djetetom, dala uvjeriti da je trebam hraniti po rasporedu - to nas je koštalo dojenja
kad sam prvo dijete 2 večeri ostavila da plače samo u krevetu jer se, kao, mora naviknuti da zaspe sama

sretna sam što greške koje sam napravila s prvim djetetom nisam ponovila s drugo dvoje
drago mi je što mi djeca sve govore i što smo jako bliski (to naročito vrijedi za najstariju)
isto kao i kod tebe, Vishnja, mislim da je dobro što u našem domu djeca vide sve emocije, ništa im ne skrivamo, uče da je normalno biti ljut, nervozan, općenito da je ok osjećati se ponekad onako kako "nije poželjno" (MM-u je mama često govorila "Samo se ti ljuti/duri"/štoveć)
ne lažemo im, ispričamo im se kad pogriješimo ili kad nam se učini da nismo bili fer prema njima

mislim da smo uspješno izbjegli one zamke oko odgoja dječaka u koju puno roditelja još uvijek upada - kad ih uče da ne smiju plakati jer "dečki ne plaču" ili kad ih potiču da se ne igraju s "igračkama za djevojčice"

drago mi je što sam sve strpljivija (MM-u taj dio malo šteka), što s njima jako puno razgovaramo i što se trudimo ne nametati im svoje mišljenje i neka gotova rješenja, nego ih potičemo da dođu do svojih rješenja i razvijaju svoje mišljenje
u ovom dijelu su i moji i MM-ovi roditelji s nama fulali i bilo mi je jako bitno da i mi to ne ponovimo

[gita75]

greške...
prvo dijete: hranjenje po rasporedu, šetanje po rasporedu, spavanje po rasporedu... život po rasporedu, dva-tri puta je dobio po guzici, urlanje...
zaključak-bila sam mlada i pod pritiskom, mislla sam da se djecu treba dresirati. sva sreća pa mi ta faza nije dugo trajala.
drugo dijete: ja totalno opuštena, ali dijete teško za popi****. dojena na zahtjev, mažena i pažena, jednom pljesnuta po dupetu. da mi je to kojim slučajem bilo prvo dijete ostala bi na jednom.
treće dijete: čista uživancija, zasada

[mayato]

Ja sam stalno u nekom grču da nešto ne zaribam
Prvo mi je dijete - dojena je na zahtjev, pokušavam s njom sve dogovoriti kao sa osobom, sve tjeram po špagu, nisam iole opuštena...Bojim se bilo što krivo napraviti, ali greške se potkradaju.
Ponekad izgubim živce pa vičem. To mi se događa, a nikako ne volim kad urlam. A događa se jer sam konstantno napeta.
I vrijeme mi prolazi, a ja umjesto da uživam u tom iščekivanom majčinstvu, ja strepim da ne kiksam...

[vissnja]

Ja često zapadam u neke "greške" ali se sve brže iz njih izvlačim. Naime, mala i ja smo karakterom potpuno različite, ali potpuno. I mene strašno frustrira što ja baš i ne razumem to moje dete. Ona je tvrdoglava do bola, uporna, ali i jako emotivna, treba joj podrška a ne otvara se lako. Uz to je dete na koje kazne uopšte ne deluju. I naravno vrlo je eksplozivna, prgava, prkosna. Pa ja balansiram tu, uvek tražim najbolji način, da meni živci ne odu a da ona ne kuka po ceo dan.
I da vam kažem, ponosna sam na sebe, sad se konačno vide neki rezultati. Da sam drugačija osoba možda bih odavno odustala, nalupala je, slomila (ili bar pokušala jer ona se ne da!). A ovako stalno hodam po žici, trudim se, grešim (pa zapadnemo u grozna stanja stalnog prkosa), ali sve mi bolje ide. Baš se upinjem da je upoznam, shvatim...
Dreknem često, nisam ponosna na to. Ali i to sve manje, tek da privučem pažnju pa posle normalno pričamo.

[astral]

ja vam tako zavidim...naročito na podršci od strane vaših partnera...

griješila sam ,griješim i čini mi se da ću i dalje griješiti...

N je bila dojena za zahtjev (dojila je do 3 god i 3 mj), jako teška i naporna beba, nikad je nisam ostavljala da plače, da me zove..uvijek je mama bila uz nju...ali dogodio mi je očito propust...ili nešto slično...
ona je umiljata, zaigrana, tvrdoglava, znatiželjna, prkosna i naročito uporna, jako emocionalna i osjetljiva curica

taman je napunila 3 godine kad sam ostala trudna, nisam je više mogla nositi, i malo po malo kako je vrijeme prolazilo sve je više bježala kod bake na kat ( a meni je pasao mir i tišina) i tu se potkrala greška jer joj baka sve pušta...
a ja sam to nekako, u isčekivanju nove bebe i sada kad je beba napokon sa nama, pustila da bude tako i sada imam doma malenu zvrkicu kojoj nikako ne možeš objasnit neke stvari i koja ne popušta kad nešto želi ( krajnja reakcija je cendranje što meni osobito diže tlak, pogotovo dok uspavljujem bebu)

sada se trudim vratiti sebe i nju na pravi put ali kao što sam napisala na onoj drugoj temi, teško je kad svi oko tebe očekuju da udariš dijete jer očito ne sluša,razmazila sam je....

i ja sam stalno u grču i zbog nje i zbog bebe, uporno pokušavam ne ponoviti neke greške (nosanje za uspavljivanje) a baš mi se te "greške " događaju i onda sam i zbog toga napeta, nervozna i naravno živci su tanji...

[aleksandra70vanja]

ne znam koliko mi možemo objektivno sagledati naše greške i uspjehe
nešto što nam se u ovom trenu čini kao greška, u budućnosti uopće ne mora biti
aBd da doživimo zrelost i roditeljstvo svoje djece tek onda ćemo možda moći vidjeti što smo napravili
a pitanje da li ćemo i onda moći, možemo li mi sami suditi o tome
nešto što ja zamjeram (u sebi) svojoj materi, ona ne smatra da je pogriješila
tako je bilo i gotovo
a otkad imam svoje dijete sve više je razumijem i manje zamjeram
tako da bi bilo dobro da se tu nađemo za 20-tak godina

[Dijana]

ne znam koliko mi možemo objektivno sagledati naše greške i uspjehe
nešto što nam se u ovom trenu čini kao greška, u budućnosti uopće ne mora biti
aBd da doživimo zrelost i roditeljstvo svoje djece tek onda ćemo možda moći vidjeti što smo napravili
a pitanje da li ćemo i onda moći, možemo li mi sami suditi o tome
nešto što ja zamjeram (u sebi) svojoj materi, ona ne smatra da je pogriješila
tako je bilo i gotovoa otkad imam svoje dijete sve više je razumijem i manje zamjeram
tako da bi bilo dobro da se tu nađemo za 20-tak godina

Slažem se s a70v. Meni osobno ne bi škodilo da sam prema starijoj bila nešto stroža ili više
inzistirala na nekom redu npr. Ali ja sam bila tako zaljubljena u nju da nije bilo šanse da vidim
da nešto radim krivo (a nije da mi se nije govorilo). Al opet, sam pao, sam se ubio. Hoću reć,
opet se meni to obilo o glavu, jer kad je krenula u školu (i kad sam rodila drugo)
shvatila sam da me neke stvari nerviraju (tipa da dopustim presvlačenje tri puta dnevno
i tako neke stvari koje donose višak posla u kući)
S druge strane, bliske smo jako i u principu je ona poslušno dijete, iako moram priznati da je jezikova juha nekad neizbježna, a ne voli
je, (a tko je voli uostalom), pa pokušava vrdati.. i tako.

[Vishnja]

gita, dobro kažeš, mislila sam i ja da decu treba dresirati. dobro je, sva sreća da sam brzo iskočila iz tog obrasca.
vissnja, razumem te, i moje prvo dete je sušta suprotnost meni. trebale su mi godine da je spoznam i razumem. utoliko mi je sa drugom bilo lakše - ta je ista ja karakterom, pa i kad smisli neku glupost, to nekako lakše svarim.
astral, nije ni meni lako da slušam komentare okoline (svekrve, pa nekad i muža) u vezi sa ovim trećim zvrkom a koji uglavnom glase: "nalupaj ga dobro, pa da vidiš mira...". jer, mali stvarno testira granice do kraja. ume da bude predivan, razuman, saradljiv, ali i đavolak živi. baš sam pre neki dan ponovo čitala o "terrible twoes" da malo napunim baterije i potvrdim sebi da sam na pravom putu. a, da li sam, zaista, saznaću kao što a70v kaže, za jedno četvrt veka...

[Dijana]

Eh, da, zaboravila sam čestitati Giti75 na trećem djetetu!

[gita75]

Eh, da, zaboravila sam čestitati Giti75 na trećem djetetu!

hvala

[Anemona]

Eh, da, zaboravila sam čestitati Giti75 na trećem djetetu!

X
Čestitam!

[Deaedi]

Slažem se s a70v. Meni osobno ne bi škodilo da sam prema starijoj bila nešto stroža ili više
inzistirala na nekom redu npr. Ali ja sam bila tako zaljubljena u nju da nije bilo šanse da vidim
da nešto radim krivo (a nije da mi se nije govorilo). Al opet, sam pao, sam se ubio. Hoću reć,
opet se meni to obilo o glavu, jer kad je krenula u školu (i kad sam rodila drugo)
shvatila sam da me neke stvari nerviraju (tipa da dopustim presvlačenje tri puta dnevno
i tako neke stvari koje donose višak posla u kući)
S druge strane, bliske smo jako i u principu je ona poslušno dijete, iako moram priznati da je jezikova juha nekad neizbježna, a ne voli
je, (a tko je voli uostalom), pa pokušava vrdati.. i tako.

Tako je i kod nas.
Prva cura, mažena i pažena ko princeza. U centru pažnje...A onda došao braco, pa naravno da je pala u drugi plan, mali zahtjevan...a ona traži svoja stećena prava...I meni se to obilo u glavu, iako su se sada nakon skoro 2g stvari posložile.

[Peterlin]

I ja bih mogla autoricu topica potpisati u većini stavki...

Ono što još dodatno sebi zamjeram je neslušanje vlastitog instinkta kad su neke bitne stvari bile u pitanju (zdravlje mog starijeg sina). Poslušno sam slijedila savjete pedijatrice dvije-tri godine i zanemarivala činjenicu da mom sinu bježi oko, da ne govori koliko bi čovjek očekivao, da ima lošu motoriku, da pije antibiotike 5-6 puta godišnje, sve dok mi nije dokuferilo, a onda je nastala panika jer smo zadnji trenutak stigli do specijalista (više njih).

Drugi put bi čovjek bolje, ali za neke stvari nema druge prilike. Ista pedijatrica je mom djetetu par godina kasnije preporučivala upis u Suvagovu školu zbog problema koji "nisu postojali" dok ja nisam digla gadnu frku. Odbila sam jer sam ipak naučila lekciju na vrijeme, a i dijete se izvuklo.

Što se tiče odgojnih propusta - tja, galamim (ne prečesto) kao i većina, opalila djecu po guzi u kritičnim situacijama, imam prilično visoka očekivanja u vezi škole i učenja, često mi se čini da im dajem premalo slobode (iako se i to polako mijenja kako rastu, sami si otvaraju prostor) i sve tako - učimo od njih koliko i oni od nas.

[Sumskovoce]

Najveća greška - poslušala savjet da ne dojim, već da se izdajam pa dajem na bočicu, da znam koliko su pojeli. Katastrofa. Nikad više - ako ikad bude bilo ponovne prilike.

[pomikaki]

Potpisujem a70v, teško je biti svjestan svojih grešaka pogotovo dok su još tako mala.
Trenutno odgajam najbolje što mogu, ne udaram, pokušavam ne vikati, pokazati što više ljubavi i posvetiti pažnju. Nastojim postaviti granice. Ono što može biti skrivena greška je nepostojanje izazova i pravih teškoća u životu mog djeteta. To će vrijeme još pokazati.
Mogla bih još raditi na sebi da budem manje nervozna i odsutna, to se događa.
Najveća greška ipak su mi svađe s mm-om pred malom koje su se par puta izmakle kontroli. Trenutno radimo na tome da se ne ponove, ali se bojim da smo par puta previše istrumatizirali dijete.
Ipak nastojim ne biti u grču kako kaže mayato, jer djeca i to jako osjećaju. Kako bih mogla biti oslonac djetetu moram imati i pozitivno mišljenje o sebi i svom odgoju te određenu dozu samouvjerenosti.

[gita75]

ja sam poslije prvog tvrdila da mi je jedno dijete dosta i previše, poslije trećeg ih želim još (makar mislim da nemam više vremena, a i MM kosa skače u zrak na sam spomen).
shvatila sam kad je prvom bilo oko 9-10 godina da moram prestat živčanit. to mi je največi domet.
kad ja skuliram sebe i klinci se smire pa smo živčane epizode sveli na minimum, čak i u pubertetu.
mislim da sam dostigla zen fazu .

[rahela]

greške koje osvijestim nastojim ispraviti
ali najgore mi je kad se uspostavi neki ritam, pa sinko dođe u neku novu fazu, pa treba vremena da ja shvatim to, pa onda treba još vremena da nađem pravi način u komunikaciji, a do tada se već nagomila kikseva

jer kao što su već neke cure gore rekle, teže je kad je dijete potpuno suprotno tebi - a baš smo jučer sjedili navečer na terasi, klinci se igraju po dvorištu, i MM mi govori "gle ga šta trči okolo ko muha bez glave, tako sam i ja kad sam bio mali"
a ja nikako da shvatim što je to u tom trčanju? samo jednostavno, naprosto trčanje u krug po dvorištu
ja to nisam nikad radila, i kao dijete uvijek sam imala neki smisao i cilj, pa sam pitala muža zašto je on trčao - kaže da nema nekog razloga, nego eto, jer mu je došlo
i to su sitnice, ali takvih je puno i ja uopće ne kužim to moje starije dijete i zbilja bude turbo naporno (pogotovo što je veći) otkriti način da funkcioniramo u skladu
(s ovim trčanjem nisam mislila ništa loše, hoću reći, to je samo primjer da meni nešto izgleda potpuno besmisleno jer nisam bila takva kao dijete)

[pomikaki]

jer kao što su već neke cure gore rekle, teže je kad je dijete potpuno suprotno tebi - a baš smo jučer sjedili navečer na terasi, klinci se igraju po dvorištu, i MM mi govori "gle ga šta trči okolo ko muha bez glave, tako sam i ja kad sam bio mali"
a ja nikako da shvatim što je to u tom trčanju? samo jednostavno, naprosto trčanje u krug po dvorištu

to ti je ovo, ako još nisi vidjela temu http://forum.roda.hr/threads/71773-q...om-djetinjstvu

[rahela]

tnx pomi, vidjela samo i odgledala već prije
htjela sam reći da kad sam bila mala, ja sam trčala sa štopericom u ruci pa si mjerila vrijeme
trčala sam od točke A do točke B (po nogostupu) da vidim mogu li brže nego auto koji je na početku ulice tek krenuo, penjala sam se na svako drvo, popela se na vrh stupa od struje (ludača) samo da vidim jel ja to mogu
a MM ne. on kaže da nikad nije morao imati neki cilj ili smisao, radio je ono što mu je u tom trenu došlo bez tog nekog zadanog cilja
time ne mislim da je to nešto loše, nego naprosto da je drugačije nego sam ja radila, pa ne kužim
a tako je i sa hrpom drugih stvari
na kraju mi dođemo na isto, ali nekako su nam putevi potpuno drugačiji

[krumpiric]

e, to je isto ko i mi, ja i mm
ja i sada i u vožnji bicikle i u šetnji moram imat cilj, na što mm ludi

[ina33]

ne znam koliko mi možemo objektivno sagledati naše greške i uspjehe
nešto što nam se u ovom trenu čini kao greška, u budućnosti uopće ne mora biti
aBd da doživimo zrelost i roditeljstvo svoje djece tek onda ćemo možda moći vidjeti što smo napravili
a pitanje da li ćemo i onda moći, možemo li mi sami suditi o tome
nešto što ja zamjeram (u sebi) svojoj materi, ona ne smatra da je pogriješila
tako je bilo i gotovo
a otkad imam svoje dijete sve više je razumijem i manje zamjeram
tako da bi bilo dobro da se tu nađemo za 20-tak godina

Potpis veliki! I mislim da je jako malo u "tehnikalijama" - napravi ovo, napravi ono, ovo se ne smije, ovo se preporuča itd. Neki... opći smjer... skup koji drži sve te tehnikalije je najbitniji, a sastoci skupa se mijenjaju... ovisno o trentuno in odgojnoj metodi. Opet... i prije je bilo dobro i loše odgojenih, unatoč po brojnim stvarima oprečnim savjetima. A mislim da se taj "skup" ne da tako jednostavno opisati... jednom mi je jedna psihologinja rekla da je odgoj djeteta postepeno puštanje ograničenja, tako nešto. Nemam ništa pametno reći na tu temu, osim ovog što je rekla a&v - nemam kritčki odmak da bih rekla - ovo sam napravila dobro, ovo loše, mogu samo promatrat i za savjete pitat ove s većom djecom, za koju mi se sviđa kako su, zasad, "ispala".

[tina55]

moje dijete je također živo i od 0 do 24 h traži poticaje: znači ako joj cijeli dan dajem izazove, zadatke i poticaje surađivat će bez pogovora i biti poslušno dijete (iako ja ni ne tražim neku extra poslušnost, samo suradnju uz pregovore)
ako nema poticaja, krene inat, cendranje i slično
zato ja sebe krivim kad dođe do razmirica i manjih sukoba, krivim se jer joj nisam pružila optimalne uvjete taj dan, pa to iskazuje 'zločestoćom' (stavljam pod navodnike jer zapravo to ne smatram zločestoćom)
naravno da uz posao, kućanske poslove (koje se trudim da radimo zajedno) i sl. ne mogu cijeli dan provesti u igri, iako se trudim da svaki dan nešto kreativno radimo, da čitamo priče, da se provozamo na biciklu ili šećemo, da svaki dan odemo do igrališta ili nešto slično, mislim da me taj glupi osjećaj krivnje što ne mogu cijeli dan pratiti njenu žeđ za igrom i poticajima, samo unazađuje kao roditelja, ali nikako da ga se rješim
mislim da mi je to jedna od većih grešaka, uz to što ponekad viknem (oko jednom tjedno bih rekla), na čemu također radim

[zhabica]

Čitam vas i pitam se zašto se vikanje smatra nečim strašnim? Koliko često vičete? Kako vičete na djecu? Što im govorite?

Ja isto vičem i ljutim se i znam burno pokazivat emocije, ne mislim da je to loše, vikanje mi nije jedini način komunikacije sa djetetom i nisu jedine emocije koje pokazujem djetetu, i mislim da nije problem to što vičem.

Možda zato jer ne vičem puno, a kad vičem onda je to stvarno s razlogom (to svi valjda mislimo ) i znam da zhapcu moje vikanje teško padne i odma se skulira, al stvarno ne mislim da je to moje vikanje strašno (pitam se što bi zhabac rekao na to).

Bilo bi mi strašno da stalno vičem na njega i kad bi to bio jedini način komunikacije i kad bi ga još pri tom vrijeđala ili optuživala nepravedno, to bi meni bilo strašno, al to srećom ne radim.

Mislim da je u redu da dijete vidi kako njegovo ponašanje i kod roditelja može izazvat reakciju i da se moraju naučit nosit i sa takvim situacijama, šta ja znam, meni je to u domeni razvoja socijalne inteligencije, ne moš ditetu stalno pokazivat hepi fejs pa da misli kako je sve ama baš sve što napravi ok, nekad i nije i dobit će reakciju.

Ja obično vičem u situacijama u kojima nemam vremena reagirat strpljivo, najčešće kad je nešto opasno u pitanju, tj. kad sam ja uplašena, a i umorna pa nemam strpljenja razgovarat kao inače, ali ga ni tada ne vrijeđam i obično mu kažem da sam se ili uplašila ili da sam umorna i nemam stpljenja ili ... nešto objasnim kasnije kad se skuliram. U svakom slučaju ga ne vrijeđam nego vičem šta da radi i zašto to ne smi radit. To je tako najčešće, al bude i one naređivačke vike - dosta, prestani, siđi dolje ... a i one sa zazivanjem i pogledom ispod obrva pa odma zna šta mu je činit.

Eto, ne smatram to nikakvim uspjehom niti ogromnim promašajem u odgoju, nego nečim šta ne prevladava al je prisutno i ne doživljavam to kao nešto strašno.

Uspjehom smatram osjećaj povjerenja koje zhabac ima prema meni, to što mi vjeruje mi je do sada najveći uspjeh, iz toga proizlazi puno manjih uspjehića, al ovaj smatram najvećim. Slično je i sa zhabicom al ona je još mala da bi to bio odnos kao sa zhapcem.

Pogreškom koju počinjem sve više osjećat smatram neke rasprave mm i mene koje smo vodili pred djetetom, trebali smo ih vodit kad smo sami, al eto okolnosti nisu dozvoljavale, da ne kažem naši temperamenti pa mi se sad zna obit o glavu jer nam ovaj mali mudrac vraća naše riječi

S druge strane, nisam ih nikada plašila nekakvim babarogama i sličnim stvorenjima, ne lažem ih i ne ucenjujem, jedino ponekad pretim. Veoma sam iskrena prema njima, osećanja se u našoj kući ispoljavaju burno i javno i verujem da to puno čini za njihovo samopouzdanje. Verujem da je za naš odnos najvažnije to što mogu da dođu posle bilo koje nepodopštine ili sa bilo kojim problemom i da znaju da će biti saslušani i utešeni, bez kazne i pridika.
Smatram sebe empatičnom, savremenom mamom koja dobro razume njihove potrebe i osećanja.
To što sam preblaga i "laka" na trošenju na njih sam prihvatila kao deo sebe koji ne želim da menjam.

Ovo si jako lijepo napisala, mogla bi te potpisat od riječi do riječi

[pomikaki]

Čitam vas i pitam se zašto se vikanje smatra nečim strašnim? Koliko često vičete? Kako vičete na djecu? Što im govorite?

Postoje različite vrste vikanja.
I ja galamim kad hoću nešto sprovesti u kući, ali razlika je jesam li pri tom odlučna i jaka ili samo živčana i van kontrole. I dijete to jako dobro razlikuje, vidi se razlika u reakciji.

[zhabica]

Postoje različite vrste vikanja.
I ja galamim kad hoću nešto sprovesti u kući, ali razlika je jesam li pri tom odlučna i jaka ili samo živčana i van kontrole. I dijete to jako dobro razlikuje, vidi se razlika u reakciji.

Slažem se, zato i pitam odakle dolazi taj osjećaj krivnje kad je vikanje u pitanju?

I potpisujem onaj tvoj post:

Trenutno odgajam najbolje što mogu, ne udaram, pokušavam ne vikati, pokazati što više ljubavi i posvetiti pažnju. Nastojim postaviti granice. Ono što može biti skrivena greška je nepostojanje izazova i pravih teškoća u životu mog djeteta. To će vrijeme još pokazati.
Mogla bih još raditi na sebi da budem manje nervozna i odsutna, to se događa.
Najveća greška ipak su mi svađe s mm-om pred malom koje su se par puta izmakle kontroli. Trenutno radimo na tome da se ne ponove, ali se bojim da smo par puta previše istrumatizirali dijete.
Ipak nastojim ne biti u grču kako kaže mayato, jer djeca i to jako osjećaju. Kako bih mogla biti oslonac djetetu moram imati i pozitivno mišljenje o sebi i svom odgoju te određenu dozu samouvjerenosti.

Nadovezala bi se na boldano, da i ja o ovme razmišljam i trenutno objašnjenje mi je da mu u ovom periodu života ni ne pripada nošenje sa problemima, niti mu to želim, dovoljan stresmu je da mu ne dam da pobijedi svaki put na karte ili na čovječe Ono kako ga polako uvodim u životne probleme je da mu pričam na prikladan način o nekim našim problemima, npr. pričamo o gradnji kuće i o štednji i kako će svatko od nas morat dat svoj doprinos toj gradni i nekih se stvari i odreći, pa neće dobit baš sve što poželi ali hoće sve što mu je potrebno, nije mu baš pravo ali kuži i vidi da je to nešto veliko za što se isplati odreći pokojeg gormita npr. Za sada mislim da mu to dovoljni životni izazovi.

[leonisa]

upravo ovako kako kaze pomikaki

i to je moj najveci fejlier no njih iskomuniciram s njom nakon svega. one greske koje su takve da ih u momentu skuzim kao greske mi nisu bed jer njih odma s njom prodjem u detalje, popricam, objasnim, ispricam se, pokajem blablabla... no one koje ne skuzis ili skuzis nakon x godina, e te su zajeb :D

neke greske su mi dosle vec sada na naplatu
npr. ko jako malu sam ju ucila da je ok dijeliti. kad je u parku s igrackama, da je ok posuditi nekome tko te trazi, a nema.
isto tako kad bi naisla na djecu koja ne zele posuditi, ucila bi ju nek ih pusti na miru, da ne zele, da imaju pravo sa svojim igrackama raditi sta oce i da ne inzistira ili radi scene.
bilo mi je divno kad bi u vrticu cula kako posudjuje i dijeli svoje stvari s prijateljima.
da bi ju sa 6 godina ucila da ako nesto ne zeli dati da ne mora dati i neka kaze ne ma koliko puta ju se moljakalo.

imam filing da ju nisam naucila da se izbori za sebe.


ono sto vidim kao gresku je moje ponasanje prema njoj zadnja, skoro 3 mj.
toliko vicem na nju, toliko mi ide na zivce, toliko mi prkosi, inati se..cak sam u jednom razgovoru rekla da znam da joj fali moja paznja i da ju zeli pa makar ja vikala, al ja jedva cekam da uspavam S. pa da se s njom igram ili mazim, a onda to vrijeme provedemo u svadji.
sad je na moru s nama moja stara i bas joj kazem kakve imam osjecaje prem L. i ona veli kako vidi, no da isto tako vidi na mojoj faci da mi je iste sekunde krivo i da mi je zbog toga tesko i da svaku nasu svadju s njom iskomuniciram, objasnjavam, priznajem gresku i trazim oprost.
isto tako x puta zaboravim da je jos uvijek mala i da ocekujem previse od nje. da imam prevelika ocekivanja i da me razocarava sto za posljedicu ima moje deranje
sad je ona faza "oni su mali ali su veliki, odnosno hocu reci, nisu vise mali, ali su dosta veliki da ne budu mali."
osjecam se da sam ju sada skroz zapustila. svi drugi se bave s njom. ja jedva nadjem pola sata prije nego zaspe...i trenutno mi je to nesto sto mi najteze pada.

[leonisa]

e da..onaj plus
nisam ju nikad udarila, nisam nikad lagala. sve, bar mislim, sam s njom iskomunicirala. ucila sam ju da je svaki osjecaj ok osjecaj i legitiman.
al nisam ni dosljedna i nemam srca dosta prijetnji sprovest u djelo :/

[zhabica]

leo, nemam sad vremena pisati, samo :hug:

[pomikaki]

Slažem se, zato i pitam odakle dolazi taj osjećaj krivnje kad je vikanje u pitanju?

Pa mogu osjećati krivnju kad vičem od nervoze i kad sam van kontrole.
Uvjetno rečeno, jer me vjerujem previše u osjećaj krivnje - ne znači da ga nemam kad treba i ne treba, ali mislim da ne koristi ničem. Ako se osjećam loše, loše odgajam. Zato moram biti svjesna svojih greški i ići naprijed sretna što se popravljam. Osjećaj krivnje ne znači da napredujem, često baš suprotno.

Ako sam digla glas ali ne na način da uplašim nervozom nego da budem autoritet, da pokažem odlučnost, ne osjećam se loše. Toga ponekad mora biti.

[astral]

leo imamo sličan problem, ali ja se nekako trudim dan za danom biti bolja prema njoj i posvetiti joj više pažnje...
a mislim da me i hormoni malo peru i da će se stvari posložiti na svoje mjesto kad ove male pišulje malo porastu, za koji mjesec..

[tina55]

ja viknem u prosjeku jednom u 2 tjedna, kad vičem ne koristim nikakve ružne riječi, najružnije što rabim je: prekini (ružno je, ali to mi je za stvarno teške situacije: tipa kad me krene tući od ljutnje) i jel ti mene čuješ (to kažem nakon što joj 10-tak puta nešto kažem, a namjerno me ignorira)
uz to ponekad rabim i prijetnje (nije da se time ponosim, ali rabim ih kad ne znam postići svoj cilj na drugi način), npr. kad mi se nakon 15 minuta natezanja ne da zavezati u autosjedalicu, a meni se žuri, prvo pokušavam na sve lijepe načine: objašnjavam joj da mi se žuri, zamolim ju,...obično upali, a ako ne, kažem joj da neće gledati crtić i onda pristane
koristi li još netko takve prijetnje crtićima ili nečim drugim?

[pomikaki]

koristi li još netko takve prijetnje crtićima ili nečim drugim?

za crtiće imamo pravilo da ih se gleda samo prije spavanja, nakon što se spremi, opere zube, obuče piđamu
ovisi koliko se brzo spremila toliko može gledati
jedno vrijeme sam imala sjajan sustav s karticama, negdje sam već o tome pisala, ali sad sam popustila i sve ide pomalo u kupus, moram to malo popraviti

u svakom slučaju, ne volim prijetiti npr. ako sad ne prestaneš s tantrumom oko igračke navečer nema crtića. Neću reći da mi se ne omakne ništa slično. Ali u pravilu volim da kazna bude jasna posljedica nedjela - nismo se na vrijeme spremili na spavanje, ne možemo gledati crtane jer si već trebala biti u krevetu. Ako iz toga nastane tantrum zvuči mi dovoljno logično da se iz toga izrodi zabrana gledanja crtića slijedeća tri dana.

[trampolina]

leo, astral u istoj smo kaši. Uz to mi se dogodilo da je mm odsutan praktički od rođenja (i bit će još neko vrijeme), pomoći niotkud.

Ono što odmaže: prepustiti se ljutnji i umoru.
Ono što pomaže: nabaciti smiješak doslovno od otvaranja do zatvaranja očiju. Pjevati. Plesati. Raditi što više stvari zajedno.

Nama zasad šljaka izvrsno, uz malu potporu supradina

Iskreno, nije mene strah grešaka koje vidim, nego onih koje ne vidim. I samo se nadam da ću imati takav odnos s njima da će mi za 20 godina reći što sam griješila. I da ću ja biti dovoljno zrela da pričam o tome.

[Jurana]

Trampolina, jesi li provjerila je li supradyn preporučljiv uz dojenje?

[tina55]

za crtiće imamo pravilo da ih se gleda samo prije spavanja, nakon što se spremi, opere zube, obuče piđamu
ovisi koliko se brzo spremila toliko može gledati
jedno vrijeme sam imala sjajan sustav s karticama, negdje sam već o tome pisala, ali sad sam popustila i sve ide pomalo u kupus, moram to malo popraviti

u svakom slučaju, ne volim prijetiti npr. ako sad ne prestaneš s tantrumom oko igračke navečer nema crtića. Neću reći da mi se ne omakne ništa slično. Ali u pravilu volim da kazna bude jasna posljedica nedjela - nismo se na vrijeme spremili na spavanje, ne možemo gledati crtane jer si već trebala biti u krevetu. Ako iz toga nastane tantrum zvuči mi dovoljno logično da se iz toga izrodi zabrana gledanja crtića slijedeća tri dana.

i ja se trudim ne korisititi se takvim prijetnjama, ali priznajem da sam se neki 3-4 puta zaprijetila crtićem, nije da se ponosim...
tražim bolje načine, pa me zanima na koji način postižete cilj u situacijama kad ništa ne pali, npr. dijete se ne da zavezati u sjedalicu, a vi se žurite, nakon što potrošite objašnjenja i sl.

[Peterlin]

i ja se trudim ne korisititi se takvim prijetnjama, ali priznajem da sam se neki 3-4 puta zaprijetila crtićem, nije da se ponosim...
tražim bolje načine, pa me zanima na koji način postižete cilj u situacijama kad ništa ne pali, npr. dijete se ne da zavezati u sjedalicu, a vi se žurite, nakon što potrošite objašnjenja i sl.

To su situacije kad pribjegavam galami. Trudila sam se da ne bude često. Sad su djeca velika i stvarno je popustila potreba za tim (iako nisam vjerovala da će taj dan ikada doći). Sad su metode drugačije - pustim ih da osjete posljedice svoga ponašanja, npr. zakasne na nečiji rođendan ili u kino ako se ne spreme na vrijeme.

[Lucija Ellen]

Kod mene je sve vaganje moguce stete i koristi. Mislim da crtic nije los izbor ako je alternativa da dijete cijeli dan ceka da se mama s njim poigra a ne moze jer beba ima skok i stalno doji i place. Okej, moze mama citat slikovnice ali ima i mama svojih granica potrosnosti. Znam da je gledanje crtica oblik zanemarivanja djeteta, zato je kod nas pravilo jedan crtic na dan, nastojim da bude sto kasnije u danu...

Meni je zao jedino za svaki gubitak strpljenja, vikanje. Mislim da se SVE moze djetetu kontrolirano reci i objasniti. U redu je pokazati ljutnju ali mislim da nije u redu izgubiti strpljenje. Posebno zato jer sam znala izgubit strpljenje za sitnicu alita sitnica bi bila ona kap koja bi preila casu, no to dijete ne razumije nego se boji. Utoliko se uvijek ispricam za ton ali objasnim da sadrzaj stoji. Naime, u vikanju ne vrijedjam dijete nego kazem pretjerano glasno i zivcano ono sto se moze reci i normalnim tonom, tipa "operi ruke" ili "ne saraj po zidu".

[trampolina]

Trampolina, jesi li provjerila je li supradyn preporučljiv uz dojenje?

Može, ne može - mora. Skljokala bi se iza prvog kantuna

[seni]

osim sto bih potpisala aleksandru70, dodala bih da sam kao i svi mi radila neke greske. s danasnjom pamecu bih neke stvari napravila malo drugacije.
a i nesto vise spontanosti u proslosti mi ne bi skodilo. potpisujem i inu vezano na tehnike.

ono sto mi je drago, jest to da nisam (nadam se da u velikom postotku nisam) ponovila greske svog djetinstva, te da smo mm i ja u globalu postali roditelji kakve bi i sami zeljeli imati.
no kao sto alex kaze (a i neki drugi pametni ljudi ) pravo stanje stvari cemo vidjeti za 10, 20 godina. kod cega bih jos napomenila, da ja osobno ne vjerujem u tezu da su roditelji u mogucnosti 100% utjecati na djecu. na nama je da damo svoj maksimum da im damo korjenje i krila, ali sto ce ona s tim napraviti ipak u najvisoj mjeri ovisi o njima.

druga stvar koja mi je vazana je da sam se u svim ovim godinam i ja razvijala kao osoba. misljenja sam da to sto mi s njima ciljano radimo i to sto im pricamo, je manje vazno od toga sto jesmo. to sto jesmo, nasa stremljenja, nasi nacini, nasa bit, nas nacin kako se nosimo sa zivotom, i sa srecom i sa problemima, najace utjece na nasu djecu. to je i dobra i losa vijest. u mnogim stvarima sebe ne mozes mijenjati. ali u mnogima i mozes.

meni je to uvijek bila jaka motivacija, da radim na sebi, da se razvijam. ponekad kad bi mi ponestalo snage, pomislila bih na svoju kcer, na to kakvu joj poruku saljem. na neki nacin pomalo zelim i da bude ponosna na mene.

[pomikaki]

misljenja sam da to sto mi s njima ciljano radimo i to sto im pricamo, je manje vazno od toga sto jesmo. to sto jesmo, nasa stremljenja, nasi nacini, nasa bit, nas nacin kako se nosimo sa zivotom, i sa srecom i sa problemima, najace utjece na nasu djecu. to je i dobra i losa vijest. u mnogim stvarima sebe ne mozes mijenjati. ali u mnogima i mozes.

Dobro rečeno, ovo je vrlo bitno.

[Lucija Ellen]

Seni, lijep post. Kao i uvijek

[Vishnja]

Pa mogu osjećati krivnju kad vičem od nervoze i kad sam van kontrole.
Uvjetno rečeno, jer me vjerujem previše u osjećaj krivnje - ne znači da ga nemam kad treba i ne treba, ali mislim da ne koristi ničem. Ako se osjećam loše, loše odgajam. Zato moram biti svjesna svojih greški i ići naprijed sretna što se popravljam. Osjećaj krivnje ne znači da napredujem, često baš suprotno.

Ako sam digla glas ali ne na način da uplašim nervozom nego da budem autoritet, da pokažem odlučnost, ne osjećam se loše. Toga ponekad mora biti.

potpisujem ovo.
a moj odgovor na pitanje "šta radite kad ništa ne pomaže?", kod, npr. vezivanja u autosedište, vađenja trna iz noge dok on vrišti i otima se, vađenja krvi...
jednostavno - što mirnije kažem da ću ga sad zavezati, pridržati, iščačkati trn... jer se tako mora. i to i uradim. kad vriska prođe, lepo se izgrlimo i ja još jednom objasnim zašto je nešto moralo da bude tako.
i, potpis na seni. istina je, deca mnogo bolje uče iz naših dela nego reči, iz našeg stava, emocija, raspoloženja. iz onog što je naša suština.

[ina33]

Super, odgovor, seni. To je to. I zato nije svodivo na bulete i preporuke - radi to i to, ne radi to i to, jer je bitniji "skup" (roditelj kao osoba). I ako je naštrebano sve po preporukama, a "skup" je slab (osoba), bojim se da nema efekta. Jednako kao što se neće dijete "upropastit" s puno "nepreporučljivih" riječi i stvari u ponašanju roditeljskom, jelu, ovome, onome... jer nekako... "skup" (osobnost) je ono što prelazi i nekakve opće postavke o životu (nadam se ja). Barem donekle. I do neke dobi, nakon čega se umiješaju drugi jaki utjecaji. Živi bili pa vidjeli, knjige koje čitamo, "odgojni stil" pod koji potpadamo... nekako... sve su to izvedenice, tehnikalije, po meni - od vikanja, preko crtića, premda preporuke znamo - od 15 min crtića, nadalje. Pri čemu ne mislim reći da se ne treba truditi, ali svakodnevica je umijeće mogućeg, uz svijest da niko nije postigao ideal i ne živi po knjizi.

[zhabica]

Pa mogu osjećati krivnju kad vičem od nervoze i kad sam van kontrole.

Ovo potpuno raumijem, jedno je vikanje kod gubljenja kontrole a drugo je povisivanje glasa da bi te dijete ozbiljno shvatilo. Kod mene je vikanje 99% ovo drugo. Zato na ovo:

Ako sam digla glas ali ne na način da uplašim nervozom nego da budem autoritet, da pokažem odlučnost, ne osjećam se loše. Toga ponekad mora biti.

potpis.

seni i ina, baš lijepo rečeno

[zhabica]

potpisujem ovo.
a moj odgovor na pitanje "šta radite kad ništa ne pomaže?", kod, npr. vezivanja u autosedište, vađenja trna iz noge dok on vrišti i otima se, vađenja krvi...
jednostavno - što mirnije kažem da ću ga sad zavezati, pridržati, iščačkati trn... jer se tako mora. i to i uradim. kad vriska prođe, lepo se izgrlimo i ja još jednom objasnim zašto je nešto moralo da bude tako.
.

x

Strpljenje i iskreno objašnjenje je kod nas rješenje puno situacija na koje naiđemo.

[leonisa]

za crtiće imamo pravilo da ih se gleda samo prije spavanja, nakon što se spremi, opere zube, obuče piđamu
ovisi koliko se brzo spremila toliko može gledati
jedno vrijeme sam imala sjajan sustav s karticama, negdje sam već o tome pisala, ali sad sam popustila i sve ide pomalo u kupus, moram to malo popraviti

u svakom slučaju, ne volim prijetiti npr. ako sad ne prestaneš s tantrumom oko igračke navečer nema crtića. Neću reći da mi se ne omakne ništa slično. Ali u pravilu volim da kazna bude jasna posljedica nedjela - nismo se na vrijeme spremili na spavanje, ne možemo gledati crtane jer si već trebala biti u krevetu. Ako iz toga nastane tantrum zvuči mi dovoljno logično da se iz toga izrodi zabrana gledanja crtića slijedeća tri dana.

crtici su beneficija, nagrada, neki ekstra. bas kao i sladoled ili odlazak negdje.
njih ne mora dobiti, to sto ih dobiva je nagrada. ako neko ponasanje ne zasluzuje nagradu, odna joj se nagrada ne dodjeljuje.
nisam sklona kaznama i ne znam da li sam ju ikad kaznila, ali joj jesam oduzela povlastice.
nema crtica 5 dana, nema igrica na ipadu deset dana itd.
vecina oduzetih povlastica jesu povezani s njenim ponasanjem- nesto nije ucinjeno jer nije prestajala buljit u crtice, igrat se ipadom...
no isto tako, ako se ponasa, ajmo to reci, bezobrazno, ne postujuci nase granice ili molbe, onda imam pravo ne izaci joj u susret i odvesti je u lunapark.

vecinu toga pokusavam s njom razgovarati- npr. na moru smo skupa s frendicom i njenim sinom i ona ne zeli zaspat bez mene u krevetu. i ja joj objasnjavam da sam prek cijelog dana sa S. pa sam navecer s njom i da kad ona zaspe ja zelim na terasi popricati i sa svojom frendicom i da to sto me ne pusta 1m dalje od kreveta nije u redu jer mi brani da se druzim sa svojom prijateljicom i da je to u rangu da joj ujutro ja zabranim da se igra sa svojim prijateljem jer zelim da sjedi kraj mene...
naravno, nije upalilo...
to je jos jedna greska, sto ju nisam naucila da sama spava, sama zaspe. odnosno jesam, ali je u x navrata izgurala svoje.
od kad se S. rodila, ne prihvaca vise niti iskradanje iz kreveta. netko mora s njom biti non stop.
greska- dopustali smo joj da zaspe u dn. sobi da bi mm i ja mogli imati barem sat vremena skupa dok djeca spavaju.

[Vishnja]

ee, to večernje mi najteže pada. nakon što sam ustala u cik zore, otpratila odlaske i dolaske iz škole, sve ih nahranila, napojila (tj. za velike sve obezbedila), saslušala svačije nevolje, prošetala malca, pomogla oko domaćih ako treba... (namerno ne spominjem svoj posao niti kućne poslove), dok uspavam onog veverička i iskradem se u dnevni još iole pri zdravoj pameti, eto ti neke od mojih devojaka da iskukaju još: češkanja po leđima, masiranja nogu, kartanja,...spisak je beskonačan...

da ne grešim dušu, najčešće prikupim još ta 3 i po atoma snage i nauživam se u njima još malo, ali kada osetim da mi je baš teško, onda zamolim da me to veče preskoče s preponama. srećom, pa je razlika u godinama između moje dece tolika da to može naići na razumevanje. ne znam šta bih da još moram čitati i pričice ili ležati pored njih dok ne zaspu :pomalopotrošenamajka

[Vishnja]

hahha, kad ovo ponovo čitam, ispada da sam kao samohrana majka - nigde se muž ne pominje-). zapne i on, itekako, ali njegovi poslovi su uglavnom tegleći, vozeći i ini. i , dok on glumi spoljnog momka, ja sam uglavnom u roli svega ostalog gore navedenog, pa shodno tome i adekvatno umorna i sa hroničnim manjkom vremena za sebe. no, evo, i to je efemerna stvar - posle veveričkove 2. godine iz dana u dan je sve nekako lakše...neki bi rekli - vreme za četvrto!-)no, thanks, uz sve okolne stvari i sa pune 43...

[Lucija Ellen]

Zabs, u pravu si: kontrolirano povisivanje tona mi je ok. Gubitak kontrole i siza, ne.