Citiraj Jadranka prvotno napisa Vidi poruku
...stalno nesto stavljam sa strane. Kao, odlucit cu poslije zasto ce mi to trebat. Ali sve cesce mi pada na pamet da sve to (ili bar pola) dignemo i odemo putovati svijetom. Sve mi manje novac djeluje kao nekakva sigurnost, danas vrijedi, sutra ne vrijedi. A sve mi vise djeluje da se covjek u zivotu, s novcem ili bez njega, uvijek nekako snadje. Al djaba sta ja to pisem, sigurno cu i dalje stedit.
Slično je i kod mene. Ja bih se usudila reći da sam ja bolesno opsjednuta imanjem crnog fonda. I ne bi to bilo loše da imam neki limit i da razlikujem crni fond od nekakve "obične" štednje. Ovako nikad nije dovoljno ušteđeno. Uzimaš li mi iz ušteđevine, kao da mi trgaš ruku. Strašno. I kad se nešto izvuče (a mora se, jer je tim nekim stvarima namijenjen, tj. crni fond nije samo crni), osjećam se sama sebi dužna i nisam mirna dok ne vratim "dug", a onda me ždere što smo mogli imati i više. I zbog te svoje opsesije sam uvijek zabrinuta i nezadovoljna jer se bojim da uzeto nećemo moći nadoknaditi. Istovremeno sam svjesna toga da novac danas vrijedi, sutra ne (dobro sam se već jednom opekla).

Štedimo kojekako - dva životna osiguranja, oročenja, investicijski fond, različite valute pa čak i nešto zemlje uz kuću mojih roditelja. Recimo da su osiguranja i oročenja (osim jednoga koje je namjensko i uskoro ćemo ga morati isprazniti) crni fond i to se ne dira. Uvijek imamo neku ciljanu štednju jer smo od onih koji radije vole uštedjeti unaprijed nego otplaćivati unatrag. Samo pod tim uvjetima odemo na zimovanje ili ljetovanje, na primjer. Ako nema unaprijed ušteđenog, onda se ni ne ide.

Osiguranja smatram mjesečnim troškovima kao režije i stambeni kredit, dakle plaća se skupa sa svim računima. Što ostane od plaća (nažalost sve manje), ide u štednju. U nekom trenutku smo uspijevali živjeti od jedne plaće, a drugu stavljati na stranu. Ta su vremena, nažalost, kratko trajala i prošla .