Dragi moji ireligiozni, a i oni religiozni!!! (usput, odlična podjela, jer izraz ireligiozni se ograđuje od religije, a ne i od vjere, tj. ostavlja slobodu osobnog vjerovanja u nešto, a odriče se religijskih dogmi)....odlična tema

Htjedoh podijeliti misli s vama, u vezi djece i vjeronauka...kod nas, ireligioznih..
Imala sam straaaašne dileme što učiniti, u želji da svoje dijete zaštitim od svih poznatih i nepoznatih unaprijed predvidljivih poteškoća.Onda stadoh na loptu!Upitala sam se što/tko sam ja?Kako razmišljam?U što vjerujem?Iza čega stojim?Čemu želim naučiti svoje dijete?Kako ga odgojiti?
Kad sam sebi iskreno odgovorila na sva ta pitanja, za mene dileme nije bilo..
Jer...
Dijete odgajam da misli svojom glavom, da pita, propituje, da prihvaća različitost kao bogatstvo, da različitost potiče i cijeni, da poštuje druga ljudska bića, da ne dijeli ljude prema bilo kojim diskriminirajućim kriterijima..Shvatila sam da moje dijete odgajam ja, te da mu mogu prenijet ono što jesam, a njegovo je da to propituje, usvoji ili odbaci...I da ga nisam učila licemjerstvu, te da se dosljedno tome trebam ponašati..
Ne mogu mu ponuditi nešto iza čega ne stojim, to nisam ja.Mogu mu ponuditi izbor!To sam i učinila!A djeca, djeca su toliko svjetlosnih godina iznad odraslih, i toliko pametna i sposobna shvatiti da je to nemoguće prepričat, trebalo bi doživjet!

Ispričah svojim predškolcima sve o školi i o predmetima i o tome što je obavezno a što izborno i upitah žele li ići na izborni predmet vjeronauk (Na "mama što je vjeronauk?", odgovorih, predmet gdje se uči o jednoj religiji tj jednom načinu vjerovanja i štovanja Boga-djeca su već odprije znala da neki ljudi vjeruju u Boga, neki ne, i da mu se različito mole i tako).Moja djeca su odlučila da žele krenuti na vjeronauk da vide "što je to"..I tako je i bilo, krenuli i išli cijeli prvi razred...Pri upisu u drugi sam ponovila pitanje žele li se opet upisati ili ne, od tada na vjeronauk ne idu, da su rekli da, išli bi..

Ja znam da brojni ljudi misle da je to teži put za djecu, da se izdvajaju od okoline i sve to, ali kao i za sva druga "izdvajanja" i gaženje neutabanim stazama, put jest teži, ali se isplati..Uostalom, zašto bi mene ili moje dijete neko prihvaćao samo zato što sam npr katolik, a odbacivao ako nisam?Takav prijatelj i takvo prihvaćanje mi ne treba jer je uvjetno i neiskreno!! Oni ljudi koji me prihvate kakva jesam, prihvatili su me zaista, i na njih se mogu oslonit i u njih pouzdat..

Mislim da svi ireligiozni koji upisuju svoje dijete na vjeronauk svojom odlukom baziranom na strahu, nemaju pravo ništa reći protiv ukidanja školskog vjeronauka i sl jer to svojim postupkom podržavaju, a u najmanju ruku bi htjeli da taj težak posao neko drugi obavi, što je u osnovi licemjerno..

I za kraj bih pripomenula kako me uvijek osupnu komentari vjernika o ateističkoj isključivosti, dok s druge strane ne znam nijednog vjernika koji je svom prvašiću pružio izbor pohađanja-nepohađanja vjeronauka!!