I ja se nadam. A možda i po Internetu surfaju, možda svrate i po koju pametnu kod nas na forumseni prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
I ja se nadam. A možda i po Internetu surfaju, možda svrate i po koju pametnu kod nas na forum
evo, ne znam. samnom moji nisu o tome razgovarali, doma takvog sadrzaja nije bilo, u ono doba nije bilo seksi telefona, tv programa i reklama ruf mih ajn, na kiosku se ne sjecam da je bilo casopisa ili ih ja nisam percipirala, al se sjecam da sam, harajuci s ekipom po krovovima zgrada (da mi je mater to znala) nailazila na rastrkane i pokisle stranice vruceg kaja :D
stav koji imam prema prostituciji i pornografiji izgradila sam sama. kao i o drogama. i o tome su poceli pricati samnom kad sam o njima znala vise nego oni.
stoga, ja zaista ne znam kako bi pedagoski pristupila sestipogodisnjakinji po tom pitanju. jedva sam nekako ovo ljeto s njom razgovarala zasto ne moze vise na plazi biti gola jer je postala "velika"...
stoga, da na obitelji je da s djecom o tome govore al uz pomoc pedagoske ustanove jer ipak treba informativni sadrzaj koji im dajemo u sklopu edukacije treba biti primjeren dobi.
seni, cvijeto, odlicni postovi!
Posljednje uređivanje od leonisa : 26.09.2012. at 17:29
Pa normalno je da se ne poznajemo nakon mojih jedva 30 postova.nemoj se ljutiti abcd, al nekako mi na ovom forumu znamo otprilike kako tko diše. pa znam što bi protiv spolnog odgoja mogla imati ifi, a što pikula, a što pak roza, a što mama courage. kako znam? pa zato što to i napišu. ponekad se krivo raumijemo, pa to raspravimo, puno puta se ne slažemo. a do tebe ne dopirem.
mislim, nema veze, lako za mene, no onda počinjem imati neki dojam, koji je možda skroz pogrešan, pa s tom prizmom i čitam postove. a to ne volim. naročito kad se radi o pametnim postovima, a tvoji to bez sumnje - jesu.
Probat ću pisati kratke, sažete rečenice, onako točka-po-točka, pa će možda biti koherentnije ako iz dosadašnjih postova nije:
Ja imam neke *načelne* zamjerke tome kako škole funkcioniraju. Dakle, nije riječ samo o detalju-dva, već mislim da je više toga krivo posloženo.
Istovremeno, budući da je Hrvatska zemlja u kojoj obrazovni pluralizam postoji samo na papiru, nemam mogućnost ne imati veze s tim školskim sustavom jer isti kači svako dijete koje živi u Hrvatskoj.
Budući da taj sustav već kači svako dijete, te da mu se zasad ne može izbjeći, smatram da škola već gadno krši svoje ovlasti time što uopće ima pretenzije odgajati. Zato što su djeca različita, obitelji su različite, nema "one size fits all" po pitanju odgoja (a niti po pitanju obrazovanja, kad smo već kod toga).
Iz toga izvodim da je poželjno da škola svede odgoj na najmanji zajednički nazivnik. Najmanji, ne najveći.
Ono što vidim, čitam i pratim jest trend da se taj nazivnik povećava i povećava. Ide se u baš suprotnom smjeru od onoga za koji se ja zalažem te škola preuzima sve više i više roditeljskih funkcija uz obrazloženje da ima djece kojoj je to potrebno te ne dobivaju to u obitelji. (Primjer je pranje zubića, razgovori o seksualnosti izvan konteksta nastave biologije i sl.)
Ja ne negiram postojanje te djece.
No smatram da je šteta koja se time čini još veća. Jer mislim da djecu trebaju odgajati roditelji.
Smatram, dapače, da je kompletna odgovornost za djecu na roditeljima, uključivo obrazovanje. Škole su tu kao mjesta kojima se, iz praktičnih razloga, neke stvari mogu "delegirati". No primarna odgovornost je roditeljska, te roditelji itekako trebaju paziti što se radi u školi i dobiva li dijete adekvatno obrazovanje te po potrebi nadomjstiti vlastitim angažmanom, ako nisu zadovoljni akademskom kvalitetom. Jer je odgovornost *njihova*, to je *njihovo* dijete, ne školsko.
U ovom sustavu postoji *obaveza* "delegiranja", odnosno roditelji koji žele sami obrazovati dijete (uz godišnju kontrolu države da dijete nije obrazovno zanemareno) nemaju to pravo.
Ja na školu gledam kao na grupni sat matematike, pa grupni sat hrvatskog jezika, pa neka stanka po potrebu, pa grupni sat fizike, itd. To je to. Ne gledam na nju, romantično, kao na jedan veliki zajednički dnevni boravak u kojemu učimo, igramo se, rastemo zajedno. To je u redu i legitiman pogled *za one koji to žele*. Ja to *ne želim*. Po meni je škola krovna institucija za "grupne instrukcije". Ne vidim uopće potrebu za satom razrednika, npr. Meni je u vidu odlazak u školu kao odlazak na nekoliko sati instrukcija, ali koje su grupne i pod istim krovom i vremenski zgodno poslagane. Od nastavnika očekujem točno ono što bih očekivala od privatnih instrukcija - poznavanje materije, maksimalnu efikasnost, profesionalnost, nikakvo ulaženje u nešto osobno. Business only.
U školama, po sadašnjem modelu, taj moj pogled na školu ne postoji. Ne samo da ne postoji, već škole idu u totalno suprotnom smjeru. Već i kad pomislim na svoje školovanje, recimo osnovnu školu, prvo čega se sjetim s kojekakva moraliziranja u kojima si je svaki profesor dopuštao da "odgaja". Meni je to bilo strašno i već tada sam si mislila: "kakav je ovo cirkus, ti si tu da mi pokažeš nejednadžbe, a ne da soliš pamet o pušenju i alkoholu, ako ću piti, to je stvar između mojih roditelja i mene, i eventualno nadležnog suda ako to prakticiram na ilegalan način, tebe se to ne tiče tako dugo dok to ne činim u školi protivno propisima škole". Onda smo na satu razrednika pričali kako pomažemo u kućanskim poslovima, koji je to gubitak vremena bio, nešto prestrašno. Pa onda raznorazna "ne smijete misliti da je vašim roditeljima lako" - ma daj odlepršaj, nemaš mi što govoriti što ću ja *misliti*, pa valjda su barem misli privatne (a ako su već i o roditeljima, onda je to opet stvar između njih i mene). Pa razna "morate cijeniti svaku osobu" - ne, oprosti, ali ne može, elementarno poštovanje i pristojnost je jedno, no *cijeniti* osobu je nešto sasvim drugo i imam neke kriterije po tom pitanju i, ne, ne možeš mi nametati svoje. A tek meta-odgojne opaske, "vas se odgaja za..." - tome tek nije bilo mjesta, kao ni vječitom "to je za vaše dobro što vam govorim". Kad se sve to stavi na skup, sati i sati gubljenja vremena i živaca. Pa krivo korištenje riječi "morati" - ništa ja ne *moram* učiniti, napisati, predati, odgovarati, na tebi kao nastavku je isključivo da evidentiraš što ja to radim ili ne radim i koliko dobro, nemaš mi što "zapovijedati", niti govoriti da "moram" učiti. To mi mogu reći roditelji i nitko više, a po legalnoj punoljetnosti i ekonomskoj emancipaciji - nitko. I nemaš mi što moralizirati ako ne prođem test ili odgovaranje. To je njihov posao, ti si tu da ispredaješ svoj predmet, ispitaš, testiraš, upišeš u imenik i bok, tu naša bliskost prestaje. Meni je kao djetetu jako smetala ta prisilna bliskost, baš me gušilo, iako sam bila dobro dijete koje nije radilo probleme. Ali znaš onaj osjećaj da nešto jednostavno nije u redu? Takav je osjećaj koji imam kad se osvrnem na svoje obrazovanje, prvenstveno osnovnoškolsko.
Po meni to nije hladno, već točno onako kako bi stvari trebale funkcionirati: striktno profesionalan odnos. To je moja preferencija, i s takvom školom ne bih imala problem.
Uvažavam da postoje različite preferencije po tom pitanju.
Ako tebi, Cvijeta, trenutni model škole odgovara i s njime si zadovoljna, meni je iskreno, od srca drago. Drago mi je da postoje ljudi koji u toj školi nalaze ono što žele.
Ali, meni to ne odgovara.
I koliko god se tebi to možda činilo blesavim, bezazlenim, koliko god možda u sebi okretala očima oko toga što se bavim bezazlenim i ne toliko značajnim stvarima - opet, meni je jako drago ako su *tebi* to bezazlene i beznačajne stvari koji se lako zaborave i kasnije nam se čak čine simpatičnima. Jer ako je tako, život ti je lakši.
Ali meni nisu. Meni su to vrlo ozbiljne stvari i neke vrlo ozbiljne povrede moje privatne sfere. Već sam ranije pisala o svom senzibilitetu. To je to. Ja razumijem da su nekim ljudima to nebitne stvari. Ali *meni* nisu.
I cijela poanta je da ljudima poput tebe odgovara postojeći model.
Ali *meni* ne odgovara. Ja ne želim slati svoju djecu u "odgojnu" instituciju. S "grupnim instrukcijama", u teoriji, ne bih imala problem, odnosno s nekom takvom koncepcijom škole. S ovime što postoji imam *velik* problem, a nemam mogućnosti to izbjeći.
I zato neću spolni odgoj. I hoću da se na satovima razrednika popisuju izostanci i da ih razrednici kradu za svoj predmet, samo nek' odlepršaju od odgajanja, a država nek' se mani procjenjivanja koja je adekvatna dob za diskutirati koncept pornografije s djecom jer ne vidim ama baš niti jedan predmet u osnovnoj školi gdje bi se to uklopilo sadržajno, akademski. I nek' se mane pranja zubića u nehigijenskim uvjetima, a ako su uvjeti i higijenski, opet nek' se mane pranja zubića jer ću poslati dijete u školu nahranjeno i opranih zubića. Tako će mi ta škola biti ipak malo prihvatljivija kad već u njoj zaglibimo.
Nikakve daljnje "motivacije" tu nema.
Nemam vjerske razloge, dapače uopće nisam vjernik, premda poštujem i želim njegovati povijesnu i duhovnu tradiciju svog naroda. (Dapače, ako ćemo o nekim mojim konzervativnijim vrijednostima po pitanju braka i sl., ugodnije bih se osjećala s djecom u katoličkoj školi nego redovnoj državnoj, gdje barem znam kakvu perspektivu će dobiti i gdje mi je ta perspektiva ipak prihvatljiva.)
Nemam separatističke razloge. Moj vapaj za obrazovanjem kod kuće nije pokušaj "štićenja" djece od "zlog vanjskog svijeta".
Nemam profesionalne razloge, niti radim na ovome programu niti kontra njega niti u školi niti u pornoindustriji, nemam nikakav profesionalni interes tu.
Samo i isključivo moj zeznuti senzibilitet da *jako* teško podnosim ono što smatram zadiranjem u svoju privatnu sferu, koji vrlo malo ljudi dijeli u tako "ekstremnom" obliku. I ja sam toga svjesna, kao i toga da malo drugačije procesuiram neke stvari pa da to dovodi do nekih nesporazuma (to što ne dopireš do mene uopće nije čudno).
Čak mi ne smeta toliko sam sadržaj, OK, bubnula sam tu pornografiju kao nešto što mi se čini potencijalno neprimjerenim, i možda bih ja osobno malo pretumbala raspored kad se što radi, ali ono što meni smeta nije sadržaj već *činjenica da je to u školi*. Isto kao što bi mi krv zavrijala kad bi zubar došao u školu gledati djeci u zube. Ne, ne, i ne. Ja sam apsolutno za pravilnu dentalnu higijenu, pravodobnu detekciju problema, razgovor ugodni sa zubarom svakih par mjeseci, ali da zubar dođe u školu ne održavati informativno činjenično predavanje već gledati djeci u zube, ja to doživljavam kao *uvredu*, nasilni ulazak na "moj" teritorij. A naše škole čak nemaju "opt-out" politiku kao američke škole, pa da ako to i postoji možeš zaokružiti da NE želiš da ti djetetu gledaju zube, daju kojekakve anonimne ankete, uključuju ga o radionice o spriječavanju nasilja, pa i govore o spolnosti izvan sadržaja biologije. Nego se takvo zadiranje u privatnost smatra normalnim i OK, dapače, *obvezom* škole.
(To što ne dopireš do mene ti znači da si normalna osoba.Meni je trebalo jako dugo da pohvatam neke konce i shvati da moje strukture misli - koje znaju biti "rigidne" na neki način - nisu baš uobičajene. Više ljudi mi je reklo da zvučim nedorečeno, da im nije jasno kad nešto kažem koja je poveznica s kontekstom i sl., da imam nekih problema s doslovnošću prilikom shvaćanja nekih riječi te da očito imam neku svoju logiku u glavi koja se ponekad ne podudara s logikom razgovora. Radim na tome, vjeruj mi da to frustrira i mene, ne samo sugovornika.)
Uff što sam se naživcirala pišući ovo
Posljednje uređivanje od abcdefgh : 26.09.2012. at 18:28
pa kad vidim koliko je taj teritorij prljav i zapušten u hrvata, ako bih išta od navedenog smatrala prijeko potrebno, onda je to da zubar posjećuje škole.
Abcdeg interesantan post. Interesantno stanovište. Ako bih se malo našalila, rekla bih ti da se moraš odseliti u SAD. Bojim se ta takvu školu na ovim prostorima nećeš naći.
Za obrazložiti točke s kojima se ne slažem, bi mi trebalo više vremena i koncentracije, pa ću o tome drugom prilikom.
Sad ću navesti samo dvije točke. Prva je da mi tvoj koncept ide u smijeru toga da su djeca vlasništvo roditelja. To mi je vrijednosno krivo. Što se tiče ideje da se odgoj djece zbiva samo u četiri kućna zida, ona mi izgleda u realnosti skoro pa potpuno neostvariva (ne znam da li imaš djecu), osim ako ne živiš sam u brdima, ili si amisch, ili drziš djecu zatvoreni u kući. Uz to ja uopće ne vidim benefite takvog "odgoja" za djecu, te mi se čini da je taj način potpuno suprotan ljudskoj prirodi.
Što se tiče ideje da škola bude sterilni laboratorij ala huxley, osim sto me ta ideja pomalo ispunjava jezom (kakvi bi uopce ljudi mogli raditi kao profesori u takvim ustanovama? Neki roboti?), čini mi se da ona potpuno promašuje svrhu.
Jer, a to će reći mnogi, ne samo Juul, djeca uče onako pravo onda kada su u odnosu, u interakciji.
Bez toga, pogotovo dok su mali, piši propalo.
A što se tiče obrazovanja kod kuće, bilo bi mi drago da postoji i takva mogućnost. uz neke neba izme kontrole.
Mehanizme kontrole.
ja se slazem s abcd da sve vise ustanove odgajaju, no ne zato jer je takav mehanizam vec sto se sve vise "zakazuje" doma. klasicna prica o neimanju vremena. no isto tako mislim da se o istoj tematici moze odgajati (dom) i obrazovati (ustanova). primjer je ova tema.
to je prva tocka.
abcd, abeceda, kad čitam tvoje frustracije iz škole, ne znam koje si godište, ali ako si blizu mome,
što li je tek u tebi, individualcu, izazivalo primanje u pionire
neću dalje...ja, dijete kolektivizma:šifra sjeverna koreja:
ne dam nikom taj dan, bas sam si bila vazna :stotitovaolovkapisegumicanebrise:
na ovaj način sam i ja svojoj objasnila tete koje se slikaju gole
nisu bile dovoljno pametne i nisu ništa naučile raditi pa se moraju skidati gole i slikati
moraju se ponižavati da bi zaradile novce za život, nešto u tom stilu
i vjerujem da djeca danas jako rano imaju mogućnost upoznavanja sa stvarno svakavim sadržajima
na načine koje je pobrojla vertex...
štoviše, smataram da je nerealno očekivati da neće do neke dobi dobiti određene uvide u tu tematiku, nažalost...
Ja mogu razumijeti abcd.. jer mi i samoj mnoge stvari kojima se škola "petlja" u roditeljske poslove idu na živce - npr. baš taj spomenuti zubar, pa cijepljenje u školi, škola plivanja ili onaj famozni ŠUP; pa se stalno moram podsjećati da ne vode svi roditelji djecu zubaru i da su takve akcije na dobrobit djece. No, i u nekoj posve hladnoj i neodgojnoj školi djeca bi opet sjedila u kolektivu, a u tom kolektivu maloljetnika stvaraju se raznorazni odnosi koje se jednostavno mora nadgledati i moderirati. Pa ako neko dijete pokazuje i prepričava drugima pornografske sadržaje, ili recimo šalje poruke seksualne tematike onda o tome treba razgovarati sa djecom.
Samo sam preletjela, neću sad čitati, ali samo da napomenem da smo imali temu o pornografiji i djeci tj. što i kako reći (ako se sjećam dobro).
Pomi će naći kad navrati :D.
Mislim da treba još raspraviti, osim onih stvari koje je cvijeta navela, zašto je pornografija štetna za djecu, tu smo razgovarali o fizičkoj i svakoj druga nezrelosti za spolni život, a onda pogotove za iskrivljeni i krnji prikaz istog, i kako djeca ne mogu imati mogućnost kritičkog odmaka, za razliku od odraslih (rečeno riječima koje već izaberete za svoje dijete). Ja sam sinu govorila o tome da mu može biti i privlačno, i zanimljivo ali da djeci u emotivnom razvoju šteti slično kao što bi im štetio spolni odnos i to ga se dosta dojmilo.
Za odrasle smo komentirali da im iskustvo daje taj potrebni odmak i da im zato pornografija ne šteti, iako i odrasli mogu zaglibiti na razne načine, a da uglavnom dosadi kad prođe neki prvi čar, jer je površno i manjkavo i većim dijelom promašeno i postane jednostavno ubitačno dosadno (meni jest pa mi je dobro leglo za potrebe priče, nemojte se uvrijedit ako imate drugačije ukuse :D ).
Moja djeca puno pitaju i ne daju mira doke ne obrade temu, samo da napomenem :D
Što se odgoja od strane institucija tiče, ja tu nemam straha. Ne što sam vesela pionirka kao Nena, nego jer vidim da uopće nema govora da djeca dvoje normalno brižnih roditelja, od kojih jedan radi puno, a drugi prepuno radno vrijme, kao kod nas, imaju ikakvu nesmještenost, emotivnu ili u glavi o tome tko im je roditelj i tko ih primarno i prvenstveno odgaja.
Posljednje uređivanje od vertex : 26.09.2012. at 21:48
Abcd... zanimljiv post, s pažnjom sam ga pročitala. Mogu razumjeti neke tvoje frustracije; ja sam dio generacije koja je bila intenzivno ideološki i politički indoktrinirana, a u višim razredima osnovne škole imala sam razrednicu koja je bila "na liniji" (tako se to tada nazivalo) bivšeg sustava i znam koliko mi je išlo na živce ulaženje u tu privatnu zonu u kojoj nijedan učitelj ne bi imao što tražiti.
Međutim, zanima me koliko namjeravaš biti fleksibilna prema potrebama i osjećajima vlastitog djeteta (ne znam, zapravo, imaš li djecu, pa pitanje možeš shvatiti i kao hipotetičko); vrlo je lako moguće da tvoje dijete bude posve drugačije od tebe i da u školi traži suprotno od onog što tebi odgovara, da mu je potrebna topla, obiteljska atmosfera i osjećaj bliskosti s nastavnicima.
U mom gradu upravo se najviše cijene male škole u kojima i svaki nastavnik, i ravnatelj, i svaki djelatnik stručne službe zna svako dijete ponaosob, manje škole s obiteljskom atmosferom i osobnim pristupom. Velike, neosobne škole, "grupne instrukcije" kako ih ti nazivaš, obično nisu stvar izbora, nego posljedica njegovog neimanja.
Što se tiče susreta djece s pornografijom, zar zaista misliš da bi bilo dovoljno djetetu zabraniti odlaske u kuću u kojoj se konzumiraju takvi sadržaji? Misliš li da djeca nemaju običaj grafičkog opisivanja svake moguće pojedinosti? Većina djece u višim razredima osnovne škole ima mobitele, a na njima tko zna kakve isječke. Tvoje dijete čak ni ne mora imati mobitel, ali ne znači da za vrijeme velikog odmora neće pogledati neki sadržaj. Djeci se, naravno, može zabranjivati druženje i ograničavati kretanje, ali moje iskustvo kaže da obično djeca koju se drži na najvećoj distanci od stvari koje roditelji smatraju problematičnima/neprihvatljivima na kraju najdublje zaglibe; pritom je najveći problem što znaju da njihovi roditelji određeni sadržaj ili osobu ne odobravaju, pa takve stvari rade potajno, za razliku od recimo Vertexinog sina koji je svojoj majci bez problema ispričao što je vidio. Ali i jedni i drugi bez problema mogu doći do svih tih stvari, pitanje je samo hoće li između djece i roditelja biti tajni ili neće.
Posljednje uređivanje od Sanja : 26.09.2012. at 22:13
Strano mi je ovakvo (libertarijansko) razmišljanje iako mogu razumjeti dio frustracija kojim se abeceda vodi. Ne mislim zagovarati suprotno mišljenje jer naravno da škole nisu tu da primarno odgajaju, već roditelji. Ali škola mora imati i odgojnu i obrazovnu funkciju. Nisu svi roditelji u stanju pratiti dobiva li njihovo dijete "adekvatno" obrazovanje jer sami nisu "adekvatno" obrazovani. Što s onim roditeljima koji uopće nisu obrazovani? Ili odgojeni.
Po modelu koji zagovara abeceda takva djeca imala bi male šanse postati bolja od svojih roditelja.
Ne bismo trebali polaziti samood sebe i svojih navika, razine obrazovanja i kulture.
I danas ima mnogo obitelji u kojima se koristi fizička sila, obitelji u kojima se događaju i puno gore stvari (zlostavljanje, zanemarivanje).
Ima obitelji u kojima se ne peru zubi. I ne ide ginekologu.
Ima obitelji u kojima vlada patrijarhalan odgoj i gdje se klinci uče partijarhalnom pogledu na svijet. Ili nacionalističkom. Ili rasističkom. Ili homofobnom.
Ima obitelji u kojima se ne priča o seksu.. I tako dalje, i tako dalje.
Što sa tom djecom? Takvoj djeci škola postaje itekako bitan faktor odgoja. I imaju šansu, mnogo veću nego da je škola onakva kakvom ju abeceda zamišlja, postati boljima od svojih roditelja. A imati šansu nije mala stvar.
Postove eseje ne čitam, nakon 5 rečenica mi se više ne da .
Probala sam pročitati zadnjih par strana da vidim što je poanta.
Uglavnom razl ljudi iz razl razloga ne žele zdravstveni /spolni odgoj u školi.
Neki zbog vjerskih, abcdefg zbog odgojnih jer školu smatra mjestom grupnih instrukcija .
S jedne strane razumijem to što abc.... smatra da se škola previše miješa u odgoj , ali ima sve više roditelja koji uopće djecu ne odgajaju, a škola nema dobre mehanizme odgoja, jer koliko god to nekima ovdje bio grozno, odgaja se i kaznama a ne samo miljkenjem po glavi i čekanjem da prođe faza .
U školi nema kazni, tj na papiru kao ima, ali u reali nema, teret odgoja se svaljuje ne školu i što imamo u konačnici ........hrpu neodgojene i poluobrazovane djece jer ti pola ( i više ) nastavnog sata ode na smirivanje ovih neodgojenih( bezuspješno ) .
A odgojeni i oni koji bi radili su zakinuti.
Spolni odgoj ne možeš predavati bez uvođenja svjetonazora, a kako smo svi različiti teško da se može ugoditi.
Ja sam za povratak klasičnoj školi .
Da, ja sam dijete iz Doma, mene je odgojila država
Primanje u pionire je bio svečani (i radostan
Naravno da su me odgajali roditelji, na sasvim suprotnim pozicijama od ideologije komunizma, ali niti sam usvojila posve ni jedno ni drugo (uvijek čardak ni na nebu ni na zemlji).
No, pravo sam se čudila, čitajući abcdef ,kako je jedno dijete, kako ona opisuje, moglo u toj dobi u sebi razvijati toliko otpora prema nekim kolektivnim smjernicama u školi, tipa -poštuj starije ili trebaš o roditeljima misliti dobro, oni rade, trude se.
I tada misliti -šta ti meni imaš govoriti šta ću ja misliti! Bila je zrela, ja očito tupko
Tako i tako sam slušala starije, ništa mi taj kolektivizam nije smetao, izvanredno je zapravo pročitati različita mišljenja, stavove, doživljaje, da je od iste stvari, tipa posjet zubara školi (a on je samo pregledavao i mazao, nije bušio, dakle, bezbolno), neko drugo dijete imalo frustracije.
Mare, što je klasična škola? Je li to ona u koju smo mi išli ili nešto približno tome ili šta?
Prosvjetari znaju, ja sam se izgubila iz toga, previše je godina prošlo i sve se promijenilo.
jako lijepo rečeno
ne imati šansu po meni je zločin
Ma naravno da je zajebancija, ja sam relativno kasno prihvatila smajliće pa ponekad imam recidiv takvog pisanja.Da, ja sam dijete iz Doma, mene je odgojila država
Svaka čast na svemu, ali čini mi se da si tu stvarno debela iznimka, tj. da državna škola ne bi trebala bit tailored-made po takvom senzibilitetu, eventualno neka stila Montessori /homeschooling / nešto-treće alternativa. Sumnjam da se većini osnovnoškolaca može i, u krajnjoj liniji, treba pristupiti u školi na "business only" način... meni bi to, recimo, bilo... a malo protuprirodno, iako si ti taj "warm&cozy&odgajam" pristup shvatila kao kontra tvoje prirode - mislim da to jednostavno nije issue za većinu osnovnoškolaca, a možda i za početke srednje.
Ovo da isključivo obitelj odgaja to je, u vremenima kad su dvoje zaposleni od 9-17, jednostavno teško izvedivo.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 09:34
U tvom modelu "just don't touch me, leave it for my parents to handle it in the time 18-21", profesori bi bili totalno zbunjeni di su na rubu "harrassmenta", a di su u normali, što je već dodatna zbunjola na ovo da ne mogu malo pristupit na "hard" način, nego ono, savjetovanje i čekaj da faza prođe ono... traje to u beskonačnost, u međuvremenu "prošo voz", plus... to je meni za naš srednjoevropski-mediteranski mentalitet naprosto - čudno. Osim toga, ko bi popunjavao dio 8-18? Neko na koga roditelj to delegira? Ulica? Peers? Vakuum? Dijete samo (govorimo o djeci od 7 godina nadalje - u to ne vjerujem da su baš tako "kompetentni", sve da sjedi Einstein do Einsteina, Umjetnik do Umjetnika u osnovnoškolskim klupama)?
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 09:38
Ma ono što abeceda opisuje u svom postu su sama moraliziranja s visoka. Kako to mi uopće možemo komentirati, to je njena osobna priča. Možda je imala nikakve profesore, možda je bila nekolicina takvih, ali je njoj to teško padalo a nije imala s kim to proraditi, ma milijun stvari...Ali tako opisano, svakako nije vrsta odgoja koju želim za djecu, to zapravo uopće nije odgoj.
Ma zapravo, mislim da je to prva točka neslaganje, abeceda stalno opisuje odgoj kao izricanje pravila morala koje ti netko s katedre tupi u glavu. Pa tko bi to želio?
Nikada nije obitelj sama odgajala. Njena je uloga naravno primarna, vertex je to lijepo srocila. Zajednica je tu uvijek imala udjela, većeg ili manjeg. Samo sto je zajednica bila u različitim razdobljima različita i u smislu veličine, opsega itd. I naravno pravila koja su se trebala sljediti.
Danas je dijelom i virtualna. Svaka knjiga koju dijete pročita, svaka glazba koju sluša, svaki zakon koji dijete poštuje, je također utjecaj drugih.
U međuvremenu potpisujem vertex, Sisku, Sanju.
Da se ne bi pogrešno shvatilo, nisam ovdje mislila da abeceda moralizira, nego da ono što je slušala od profesora po njenom opisu zvuči kao moraliziranje (a moraliziranje nije odgoj).
Posljednje uređivanje od vertex : 27.09.2012. at 10:04
odgajala nas je i ulica. samo ne u onom smislu u kojem odgaja danas.
odgajali smo se i medjusobno.
potpis na potpisane cure.
zuska jako lijep post.
zuska, oprosti sto sam te preimenovala u sisku. nisam ja, masina je.
Nešto potpuno offtopic: imam jedno potpuno tehničko pitanje u vezi ovog:
Zaklela bih se da sam u prvoj verziji ovog posta naišla na riječi "Grozim se" umjesto riječi "Strano", a nemaStrano mi je ovakvo (libertarijansko)...:
evidencije o editiranju na dnu posta, pa ako je moguće da me Zuska razuvjeri jesam li ja malo friknula danas
ili što?
Znam da cjepidlačim, ali je li moguće editirati post, a da se to ne zabilježi?
Abcdefgh, jako zanimljivo pišeš i ja ti potpuno vjerujem kad iznosiš svoje stavove. Tvoji opisi doživljaja iz škole su identični doživljajima moje osmogodišnjakinje koja taj sustav jednostavno ne može probaviti. Pobuna je konstantna, osjećaj otuđenosti i bijesa stalno prisutan, a na lekcije iz prirode ili iz usta učiteljice koje imaju odgojni sadržaj reagira snažnim otporom, osjećajem da joj neko kroji karakter i postupke....i da ju stalno osuđuje. Radim u školi i osim tebe i nje, rijetko nailazim na takve osjećaje, i djeca, barem do 4og osnovne uglavnom kažu da vole ići u školu i prihvaćaju i odgojne sadržaje koje im se tamo dostavljaju bez prevelike analize.
Budući da postoje pojedinci poput vas dvije koje u srž bića dira takav način komunikacije i postavljanja stvari i ja se zalažem za sve od HE do raznih alternativnih škola i sve mi je teže živjeti u zemlji koja ta prava na izbor jednostavno ne drži primarnim.
S druge pak strane,govorim kao nastavnica, tvoje poimanje škole bez emocija i osobnog, je upravo i dovelo do ovog što imamo u školstvu. Samo tamo gdje je prisutna ljubav, guiding love, strpljenje i samilost prema onoj djeci koja teško funkcioniraju u školi možemo vidjeti odgojne uspjehe i ispunjena dječja srca. A to je strahovito težak i polagan proces, koji počinje od nas odraslih koji tamo radimo, ili da skratim nemoguće je raditi s djecom i ne odgajati, tj moguće je, ali je osjećaj i rezultat odvratan. Ima učiteljica kojoj djeca trče u zagrljaj kad god imaju priliku i takva osoba dostavlja obrazovni sadržaj, ali i odgaja, tješi, ohrabruje i vodi. Ima učiteljica kojima djeci nikad ne pada na pamet doći u zagrljaj ili se osobno obratiti, takve dostavljaju obrazovni sadržaj, odgojno dociraju, korigiraju i kritiziraju, uživajući u svojjoj veličini i znanju nad nemoćnom dječicom. PO meni su to pojedinci otuđeni od sebe samih koji upravo ispunjavaju ulogu koju si ti opisala kao poželjnu sliku škole, oni doslovno samo rade svoj posao.
Možda si čitala Ivana Illicha u Deschooling Society, gdje iznosi teze i ideje koje bi ti se mogle svidjeti, i na tragu onog što si napisala, ali i tamo je polazna točka interes za nešto, pa pronalazak osoba s istim interesom, pa razvijanjae odnosa kroz interesnu materiju, tu se neizbježno isprepliće i obrazovni sadržaj i osobni odnos sa svim svojim specifičnostima i međusobnim utjecajima. Dakle škola, HE, alternativna, interest and self driven learning, sve opcije, ako želimo da imaju smisla i dobrobiti, po meni funkcioniraju po istom modelu, iako je naravno škola najrestriktivniji po svom ustroju i mehanizmima.
Moj zaključak bi bio da bez ljubavi i prihvaćanja nema odnosa, a da bez odnosa dostavljeni obrazovni sadržaj nema korijena već se radi o mehaničkom ispisivanju po papiru koji će netom nakon ispisa biti spaljen, kao da posadiš cvijet i ne zalijevaš.
I još moram primjetiti da ne trebamo strahovati da će odgojni sadržaji dostavljeni u školi puno utjecati na formiranje karaktera, oni su onako prolazne prirode i utjecaja, iz mog iskustva, bez obzira što slušali u školi, djeca će uvijek bazirati sebe na utjecajima i smjernicama dobivenim od roditelja i primarnih skrbnika.
Nije moguće. Moguće je jedino da ti je došla obavijest na mail da je Zuska postala, ti pročitala post preko maila, u toj istoj minuti Zuska editirala, ti se vratila na Rodu i vidjela editiran tekst. Samo i u tom slučaju pod njenim postom pisalo bi da je editiran.
Edit: ovo je išlo kao odgovor Dijani.
Posljednje uređivanje od čokolada : 27.09.2012. at 10:57
Samo da potpišem sis i mariju71
I dalje stojim na stajalištu da roditeljima treba pomoći da izvrše primarnu odgojnu svrhu individualno odnosno po djetetu po obitelji u rasponu od stručnog savjetovanja i preventivne medicine do socijalne službe, a školi ostaviti sekundarnu odgojnu funkciju podržavanja usvojenih odgojnih vrijednosti u obitelji i detaljnijeg informiranja kroz pripradajuće predmete.
Naravno da je jeftinije poslati 12 brošura. Protiv toga nemam ništa, ali ima protiv potcjenjivanja mogućnosti obitelji, roditelja, kućnog! odgoja i prevencije (medicinske, socijalne podrške u što je uključeno i poboljšanje materijalnih uvjeta vrtića, škola, radnih uvjeta roditelja) itd
)
Ne, nemam namješteno da mi dolaze obavijesti na mail, znači to nije bio slučaj.
No, da ne uzurpiram dalje temu, ako Zuska bude htjela, neka se osvrne na moj post, ako ne, isto dobro.
Ja sam se čisto našla u čudu kako je to tehnički moguće.
Isprike na ot.
Ne, nešto ti se pobrkalo. Nisam napisala grozim se, niti sam kasnije editirala. Izbjegavam pisati teške riječi oko kojih bi se mogla nekonstruktivno zavrtiti rasprava.
Ali možda su naši kompovi na istim valnim duljinama s nama, a onda i međusobno pa nam čitaju misli i onda ne mogu izdržati pa se outaju barem jednoj osobi
Zuska, ok, hvala.
mislim da ovdje ima puno nivoa o kojima mozemo razgovarati.
na ljuskoj razini, ja razumijem abecedu i zao mi je da je njeno iskustvo tako nekako ruzno. osobno uopce se ne sjecam, nekih takvih situacija, i pionire i sletove smo prezivjeli. zaokretali ocima i tako to. ne sjecam se da su profesori moralizirali. kod kuce sam bila dovoljno osvjestena, a po prirodi dovoljno svoja, da bi me ta indoktrinacija ozbiljnije smetala.
sto se tice zagrebackog mioca imam prekrasna sjecanja i na prijatelje, razred, profesore. valjda sam imala srece. no to je sad nebitno, jer razliciti smo i iskustva su nam razlicita.
vise smo puta pisali na forumu o skolama i ja sam zaista zagovornik pluralizma. u odredenim okvirima. pod okvirima mislim, da okviri moraju koliko toliko stititi djecu od roditeljske samovolje u losem smislu, kao i velicanja fasizma, nacizma, sovinizma, rasizma po rasnim , spolnim i drugim osnovama.
prvi nivo je onaj o tome tko odgaja i tu bih samo citirala vertex, da primarno odgaja obitelj, te da kad bi netko to i htio promjeniti, to naprosto ne bi ni bilo moguce.
osobno bih samo citirla vertex:
Što se odgoja od strane institucija tiče, ja tu nemam straha. Ne što sam vesela pionirka kao Nena, nego jer vidim da uopće nema govora da djeca dvoje normalno brižnih roditelja, od kojih jedan radi puno, a drugi prepuno radno vrijme, kao kod nas, imaju ikakvu nesmještenost, emotivnu ili u glavi o tome tko im je roditelj i tko ih primarno i prvenstveno odgaja.
na opcem nivou mislim ono sto vec rekoh, drugacije ni ne bi bilo moguce, naprosto zato sto je osnova odgoja odnos. i to dobar odnos. to vrijedi i za roditelje naravno.
druga tocka je ono sto je navela zuska. ne mozes gledati samo iz svojih cipela. skola pomaze mnogoj djeci dobiti ono sto ne mogu dobiti kod kuce. time ne mislim samo na roditeljske domove koji se za djecu ne brinu. mislim i na one domove koji su brizni., ali iz raznih razloga ne mogu dati djeci ni uvide, ni inspiraciju, za mnogo stvari, naprosto zato sto ni sami te uvide nemaju.
razumljivo mi je da neke roditelje nerviraju zubari, cijepljenja i slicno. to se da lako rjesiti. u skoli moje cure dobijes pismo da ce npr. biti cijepljenje. potpises ako zelis. ne potpises ako ne zelis. sve pet. mnogim roditeljima je npr. to cijepljenje i prilicno zgodno u smislu da stedi vrijeme. u ovako velikom gradu gdje ja zivim, ti pedijatar obicno nije preko puta stana. i umijesto da potrosis dva sata za cijepljenje potrosis pet minuta. naravno ako ne zelis cijepiti, ili zelis da ti se dijete cijepi negdje drugdje, imas i taj izbor.
treca tocka je ono sto je meni jako zanimljivo i sanja je nacela u svom postu, u smislu koliko ti mozes uopce dijete zatvoriti u staklenu kuglu, kako ne bi imalo nikakve doticaje s onim sto ti kao roditelj ne zelis. i na nivou da li je to realno uopce provodivo. i na nivou da li je to dobro za dijete. i na nivou konzekvenca.
jer npr. jedan od konzekvenci pi npr. mogla biti npr. "gated community", koje vec ionako postoje u mnogim djelovima svijeta. da li bi anm bili simpaticni roditelji koji recimo se udruze u grupe po osnovi godisnje zarade od recimo minimalno 10 milijuna dolara, koji zive u zidinama i naoruzanim cuvarima opasnim dijelovima grada, gdje im i djeca idu u skolu, i eto oni odluce da se njihova djece ne druze i ne igraju s onom drugom, ciji roditelji zaraduju manje.
jedna od daljnih tocaka, koja je meni jako zanimljiva je ovo sto je tako lijepo i jasno napisala sarah:
Samo tamo gdje je prisutna ljubav, guiding love, strpljenje i samilost prema onoj djeci koja teško funkcioniraju u školi možemo vidjeti odgojne uspjehe i ispunjena dječja srca. A to je strahovito težak i polagan proces, koji počinje od nas odraslih koji tamo radimo, ili da skratim nemoguće je raditi s djecom i ne odgajati, tj moguće je, ali je osjećaj i rezultat odvratan. Ima učiteljica kojoj djeca trče u zagrljaj kad god imaju priliku i takva osoba dostavlja obrazovni sadržaj, ali i odgaja, tješi, ohrabruje i vodi. Ima učiteljica kojima djeci nikad ne pada na pamet doći u zagrljaj ili se osobno obratiti, takve dostavljaju obrazovni sadržaj, odgojno dociraju, korigiraju i kritiziraju, uživajući u svojjoj veličini i znanju nad nemoćnom dječicom.
Moj zaključak bi bio da bez ljubavi i prihvaćanja nema odnosa, a da bez odnosa dostavljeni obrazovni sadržaj nema korijena već se radi o mehaničkom ispisivanju po papiru koji će netom nakon ispisa biti spaljen, kao da posadiš cvijet i ne zalijevaš.
I još moram primjetiti da ne trebamo strahovati da će odgojni sadržaji dostavljeni u školi puno utjecati na formiranje karaktera, oni su onako prolazne prirode i utjecaja, iz mog iskustva, bez obzira što slušali u školi, djeca će uvijek bazirati sebe na utjecajima i smjernicama dobivenim od roditelja i primarnih skrbnika.
ja uopce ne mogu zamisliti nize razrede osnovne skole, sa tim nekim uciteljicama sto ina kaze "business only". ako se radi samo o ucenju slova, laks i jeftinije bi bilo organizirati potpuno nepersonalizirano ucenje putem kompjutera. samo se bojim da to bas ne bi islo.
jos manje mogu zamisliti npr. scenu tako cestu o skoli. dvoje dijece se natezu na hodniku, rade sake, uciteljica prolazi mrtva-hladne koncentrirana na 2+2=4, jer to da li se oni cupaju i tuku, je stvar roditelja, ne daj boze da bi ona pokusala utjecati na djecu, da konflikte rjesavaju bez agresije.
ili u igri na skolskom dvoristu, jedno je dijete vec danima iskljuceno i osamljeno, tuzno i jadno. no nema veze, to je stvar tate i mame.
pa pogledajte samo one topike s prvasicima i sve nas roditelje, koji strepimo, trazimo empaticne, tople, angazirane uciteljice.
Posljednje uređivanje od seni : 27.09.2012. at 11:54
i samo da dodam jedan od razloga sto smo pokusali dobiti i na srecu uspjeli, uciteljicu u prvom razredu je bio i taj, sto smo na dan otvorenih vrata vidjeli njene cetvrtase koji joj trce u zagrljaj.
i nismo nimalo pogrijesili. dapace.
Pa i za sedmase i osmase i gimnazijaliste vrijedi da nije svejedno kakva je osoba netko tko predaje.
Vidim iz iskustva svoje kceri koja die u sedmi razred, koliko je vazno na koji nacin profesori komuniciraju s njima , kako zrace, koliko su angazirani i slicno.
Nevjerojatno je kako djeca dobro osjete ljude kojima je do njih stalo. Kako cijene ljude sa karakterom i s ljubavlju i iskrenim nadahnucem za ono sto predaju.
U petom razredu smo bili jako sretni sto je zamjenica razrednika bila jedan topla, pametna zena koja im je bila 3 dana u popodnevnom boravku. Ona je fantasticno osjecala dinamiku razreda, moderirala je vrlo pametno ona lagana natezanje medu curama. Naravno da smo mi o svemu tome kod kuce razgovarali. Ali bitna je i pomoc one osobe, koja je zaista s njima kad se ta natezanja dogadaju. Meni je sjajno, da su djeca i samo dolazila k njoj na razgovor.
Mislim da se o tome radi. Da imas partnere u skoli i drugim institucijam koji te kao roditelja podrzavaju.
sad vidim da sam tu napisala ode skoli kao takvoj.
inace sam prilicno kriticna i mislim da sustav treba korjenito promjeniti, individualizirati i modernizirati.
Posljednje uređivanje od seni : 27.09.2012. at 12:18
X. Ja se uopće ne sjećam ono "jedinice prenešenog gradiva", u krajnjoj liniji, i ne trebam, sve je to zgugljivo. Sjećam se profe iz engleskog koji mi se svidio kao osoba, premda, ako ćemo samo "business only", možda bi ga, čisto onako depersonalno, neki kompjuter zamijenio rađe osobom koja puno bolje priča engleski, ima možda bolje metodološke metode (on je bio prilična "austrougarska")... ali je i dosadnija. Nikad neću zaboravit njegove krilatice "spelling se ne smije ne znat" i svašta nešto. Sjhećam se, slučajno, sad kad priču pokušavam staviti u "dnevnopolitički kontekst" da se nije dizao na sirene za Tita. Mislim da mogu reći da su ga svi volili... zato jer je on bio super frajer, sa žarom za engleski, s osjećajem za klince, sa humorom, zato jer je sa svakim ostvario neku vezu, bili oni loši ili dobri iz engleskog.
Bilo je raznoraznih koji bi možda udovoljili jednadžbi "efikasnosti" - korektno ispredavanom sadržaju... ali tih se niti ne sjećam... ono, uopće.
Jest da je cijena tog pristupa da će se, po sistemu vjerojatnosti, vjerojatno naići i neko ko tlači (sjećam se jedne takve, mislim da je bila, paradoksalno, iz glazbenog, svašta si je dopuštala), ali rađe biram to, nego depersonaliziranu školu - za nju stvarno mislim da je nemoguća.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 12:24
pa jel stvarno netko misli da je moguća?
zato i nisam kužila abcd, iz tog razloga. ovo ostalo, da nekome može krv uzavrijet radi dolaska zubara u školu, nakon godina forumiranja, koliko god mi strano bilo prihvaćam bez beda
al nemoguće mi izgleda da netko misli da škola, ma bilo kakav skup ljudi na jednom mjestu, bude business only. to je nemoguće i u business-u, i u korporacijama imaš neku "kulturu"
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 27.09.2012. at 13:14
Cvijeto, ne treba ti informatičar, ako je već takav da ti ga se ne zove, svaki windows ima zaštitne filtere koji se lako postavljaju i ako ne želiš nasilje, pornografiju, što god na svojem kompu imaš to u vrlo jednostavnom obliku. Samo ih moraš potražiti. Naravno da su one skupa zaštite sofisticiranije i lakše za stalno gašnje i paljenje itd, ali pod pretpostavkm da te određene sadržajje uopće ne trebaš, windowsov bazični je super. Ja ga imam doma i nije mi još nikad niš zeznuo.
Posljednje uređivanje od pikula : 27.09.2012. at 13:25
ja zaista zelim misliti da je nemoguce i ne bi nikad htjela takvu skolu svom djetetu. ne znam jesu li neki internati samo na filmovima takvi ili i u RL, al ledi mi se krv u zilama na pomisao da mi dijete ide u takvu skolu, osnovnu i srednju.pa jel stvarno netko misli da je moguća?
zato i nisam kužila abcd, iz tog razloga. ovo ostalo, da nekome može krv uzavrijet radi dolaska zubara u školu, nakon godina forumiranja, koliko god mi strano bilo prihvaćam bez beda
al nemoguće mi izgleda da netko misli da škola, ma bilo kakav skup ljudi na jednom mjestu, bude business only. to je nemoguće i u business-u, i u korporacijama imaš neku "kulturu"
inace, upravo sam, po dojmom ove teme, procitala naslov topica "kontracepcija" na 6-9 i mislim si WTF kontracepcija na 6 do 9...
Posljednje uređivanje od leonisa : 27.09.2012. at 13:33
Nisu ni SAD što su nekada bile... ali je prostor te neke individualne slobode veći, to svakako. Premda sam odrasla u društvu koje je uglavnom na SAD gledalo s podsmijehom (onaj klasični stereotip o pretilim glupim Amerikancima), čim sam bila malo veća da se mogu samostalno informirati o nekim stvarima, stvarno sam na više razina doživjela neki intuitivni "klik" s njima.
Što se tiče ove prve stavke, ja ne bih rekla da su djeca "vlasništvo" roditelja, ali da su pod njihovim *autoritetom* - to svakako. Pritom svaki razumni roditelj i odgaja dijete tako da to dijete postane zrela odrasla osoba koja će moći povlačiti vlastite poteze u životu, a ne s idejom da ga zadrži u vječnom djetinjstvu pod svojim skutama i ograničeno samo na svijet koji mu može ponuditi roditelj. Baš stoga se i slažem s tobom oko potrebnih mehanizama kontrole da se spriječi zanemarivanje, uključivo obrazovno zanemarivanje.
I naravno da djeca dolaze u susret i s ulicom, i s drugom djecom, i s ljudima različitih svjetonazorskih okvira, naročito tko živi u malo većoj sredini - već sam rekla da uopće ne govorim iz pozicije nekoga tko bi bio separatist. Ali to je po meni neki "spontani život", ne *odgoj*. Odgoj mi zvuči baš nekako intencionalno, a škola ima takve pretenzije, dakle ima pretenzije ne samo ponuditi neko spontano iskustvo, već i sjesti i "prorađivati" s djecom svakakva životna spontana iskustva, i to kao dio općeg funkcioniranja škole.
Recimo, ja uopće nemam problem s nekim disciplinskim kodeksom u školi - dapače, jasno napisana pravila igre čine život jednostavnijim. Niti imam problem sa sankcioniranjem potencionalno opasnih ponašanja (netko je kasnije spomenuo tuče u školi) u vidu neke suspenzije i sl., čak mislim da bi se pravila igre trebala postrožiti u nekim aspektima (npr. akademsko nepoštenje, koje mi se čini da je ovdje dosta lelujav pojam skroz do fakulteta - no možda se stvari ipak mijenjaju?) i omogućiti nastavnicima veće ovlasti (npr. pravo izbaciti sa sata dijete koje onemogućava redovno učenje), upravo kako bi se *optimizirao* proces učenja, tj. ono za što uopće dijete ide u školu. Tako da moja želja za manjim odgojem *nije* težnja za nekom anarhijom - ja *volim* rad i red, ali ne bih moraliziranja, dijeljenje životnih mudrosti od strane učitelja, uplitanje zdravstvenih službi, djecu kao pokusne kuniće za razne anonimne ankete bez da su roditelji to odobrili, "prorađivanje" spontanog života u školi (npr. oni naši satovi razrednika o tome koliko pomažemo u kućanskim poslovima) i slične stvari.
Isto tako uopće nemam problem s nekom osobnom ljubaznošću i toplinom. Po meni profesionalnost i ona neka ljudska toplina uopće nisu međusobno isključivi. Pomisli na jako dobre instrukcije - instruktor ti dođe nasmiješen, a ne mrgud, fino se pozdravite, ponudiš ga kavom, pa i prokomentirate kratko kakvo je vrijeme, ali nakon toga se ide na *posao*. Zato jer to plaćaš, plaćaš prolazak matematike, a ne polusat matematike i polusat životnih mudrosti, i u interesu ti je dobiti za svoj novac (u slučaju škole za proračunski novac) nastavni sat. To i dalje ne znači da instruktor treba biti mrtav ozbiljan, da ne može doći i do neke spontane neosobne zezancije sa starijom djecom *u sklopu rada*, da neće biti smijeha i simpatičnih grešaka, i frustracije od strane učenika koji ne kuži na koje će instruktor odgovoriti tako da će mu dati vremena da se sabere, prilagoditi tempo, i dalje biti ljubazan i ne raditi bauk od svog predmeta i gledati kako može optimizirati učenje, što bi još moglo pomoći, i dalje će pitati samog učenika što mu od metoda odgovara a što ne pa se prilagoditi prema tome, itd. I dalje bi instruktor pred vidno uzrujanim djetetom pitao je li dijete u redu, želi li mu reći što ga je uzrujalo, može li mu pomoći i kako, želi li dijete minutu-dvije u kupaonicu da se pribere, želi li da se pozovu roditelji. I dalje postoji briga za sigurnost i dobrobit djeteta, pa i emocionalnu, ali bez tog odgoja, bez prorađivanja, upadanja na roditeljski teren.
Možda imamo jednim dijelom semantički problem jer različite stvari podrazumijevamo pod odgojnom komponentom? Ja nisam za robote i nisam za sterilni život, ali sam da se granica između privatnog i profesionalnog povuče strože nego što je trenutno povučena.
abeceda, može "intimno" pitanje, koje na ovom konkretnom forumu nije nimalo intimno, ali, eto, ne moraš odgovoriti ako ne želiš. Imaš li djecu?
(možda se negdje iščitalo, pa sam previdjela, ne znam)
Izvrsno pitanje.
*Po meni*, nema što šestogodišnje dijete odlučivati o tome koji je optimalan modalitet učenja za njega, jednako kao što općenito mala djeca ne mogu odlučivati o mnogim stvarima (kad će ići u krevet, kakvu prehranu će imati i sl.). Tako da je početna situacija procjena roditelja. No, kako stvari napreduju, naravno da se izbor može i treba mijenjati i prilagođavati, kako se i dijete mijenja, kako se vide njegove reakcije na početni izbor, kako roditelj procjenjuje što je možda bolje.
Idealna situacija bi bila da imamo široku paletu izbora: i male škole, i velike škole, i waldorfske škole, i "jako akademske" škole, i dopisne škole i polu-dopisne škole, i cjelodnevne škole i poludnevne škole i dva-x-tjedno škole (nešto između obrazovanja kod kuće i školovanja), i škole koje stavljaju bistriće u posebne razrede i one koje imaju baš obrnuti pristup i svu djecu bez obzira na akademski potencijal stavljaju zajedno, i vjerske škole i strogo sekularne škole, pa tako i škole koje nude određeni tip odgoja i one koje odluče graditi svoj imidž na "business only". I sve između. I onda da roditelji mogu birati. Po mogućnosti da se novac veže po djetetu i da ga se ima pravo odnijeti u bilo koju školu za koju roditelj procijeni da tamo želi obrazovati svoje dijete, pa bi tada već tržište napravilo svoje
E, u jednom takvom sustavu, unutarnja mobilnost je nešto po meni zapravo pozitivno u mnogim slučajevima. Samo se nadam da bi tada i ljudi koji zaglibe s djetetom poput mene imali dozvoljno otvoren um da *i takvom* djetetu promijene tip školovanja, ako ono ima jak unutarnji otpor prema jednom tipu škole, a za koji su roditelji inicijalno mislili da je super.
Mi takav super sustav zapravo jednim dijelom imamo za srednje škole (postoji dopisna opcija, dakle de facto obrazovanje kod kuće; postoje različiti tipovi srednjih škola i manje-više se zna kako stvari stoje po intenzitetu i odgoja i obrazovanja u svakoj, no način na koji se bira je još uvijek malo problematičan, no to je neka druga tema). Ja bih da se proširi i na osnovne.
E, po ovim knjigama "Kako nam djeca postaju nasilnici" itd. (kako ja to čitam) ovakvi stavovi škola = instrukcije su uzrok tome da su odgajatelji/nastavnici zbunjeni koja je njihova rola u odnosu na stavove roditelja.
Meni škola tj. rad u školi nije jednako sa satom instrukcija, sat instrukcija mi je, recimo, sličniji onim slobodnim aktivnostima stila sport, stila engleski, di mi je ta interakcija toplo, ali službeno, recimo, sličnija interakciji kod kupnje neke druge usluge, stila dućan.
Od škole očekujem više - tamo su njihovi nastavnici, razrednici... koja nisu toliko "izmjenjiva roba" (barem po mom nekom očekivanju) kao što su "držači instrukcija". Očekujem i odgoj, što ne znači nužno stila "daj da ti ja kažem o svijetu i svemiru što ja mislim" (niti sam to od svojih nastavnika pred milijun godina doživljavala, tj. nisam to tako percipirala, nije sad da je "unošenje u glavu" bilo puno više od nekog usputnog komentara, nije oduzimalo stila 30% sata nastavnog pa da bi bilo značajno u tom smislu da sprječava ostalo, ne kužim).
Bottomline te gore navedene knjige, kako je ja čitam, je da više niti odgajatelji/nastavnici ne kuže koja je njihova rola i što nije u skladu s kodeksom roditeljskog para xy, pa referiraju dalje na respective stručnjake (psihologe i ostalo) je promašaj. To je ono, meni malo, if your parents are of this attitutde, press 1 for respective content, di društveni konsenzus oko bilo čega blijedi.
A Amerika, onako, sa strane gledana (nemam osobno iskustvo) mi nije ideal, u smislu noble odmetnika, pa neka je i jedan super frajer tipa Clint Eastwood, koji, recimo, u melting potu živi po svom kodeksu, u svojoj ulici, sa svojim gunom, i brani se sam od intrudera, a država mu je "dežurno smetalo". Tj. to republikansko zagovaranje - take education/health/safety/taxes i sve živo u svoje ili privatne i neka to regulira ekonomska nevidljiva Adam Smithova ruka ponude-potražnje mi je lagano na rubu rasapa države.
Naravno, malo pretjerujem nastojeći pokazti svoju poantu.
Trenutno nisam sigurna da uopće mogu imati, medicinski, ali to mi je ipak predelikatna tema i za postoje neki drugi podforumi ako i kad poželim o tome diskutirati, dok istražujem i eventualnu opciju posvajanja. Na ovaj forum me dovelo, kao što sam spomenula u nekom od svojih prvih postova, obrazovanje kod kuće i neuroatipična djeca s kojom imam iskustva kao ne-roditelj, samo sam eto u međuvremenu zaglibila na ovoj temi jer mi je dirnula u neke stare živce umjesto da se konačno uključim na ono što me, zapravo, dovelo ovdje. Zato i pišem sve iz pozicije sebe kao bivšeg djeteta i nemam potpis s godinama rođenja i sl. što vidim da imaju manje-više svi (nadajmo se jednom i ja). Mislila sam da sam to spomenula, ali možda je bilo u nekom od onih par postova koji su mi se pogubili kad me diskonektiralo.
Abcdefg, držim palčeve za tvoju želju.Trenutno nisam sigurna da uopće mogu imati, medicinski, ali to mi je ipak predelikatna tema i za postoje neki drugi podforumi ako i kad poželim o tome diskutirati, dok istražujem i eventualnu opciju posvajanja. Na ovaj forum me dovelo, kao što sam spomenula u nekom od svojih prvih postova, obrazovanje kod kuće i neuroatipična djeca s kojom imam iskustva kao ne-roditelj, samo sam eto u međuvremenu zaglibila na ovoj temi jer mi je dirnula u neke stare živce umjesto da se konačno uključim na ono što me, zapravo, dovelo ovdje. Zato i pišem sve iz pozicije sebe kao bivšeg djeteta i nemam potpis s godinama rođenja i sl. što vidim da imaju manje-više svi (nadajmo se jednom i ja
Vezano za homeschooling, koliko ja shvaćam, Roda već otvara aktivizam i na tu temu, imaš čitave topice o tome i kako se to provodi u Vel. Britaniji (posearchaj saradadevii), imaju filmići, rasprave pros i cons itd. Kako ja to gledam, homeschooling ne može bit recept za "mainstream" školstvo i to su mi dvije odvojene teme (osim da homeschooling postoji kao opcija unutar regulatornog okvira).
Vezano za neuroatipično, ne refereram se na neki konkretni slučaj, žicnulo me to u toj "mojoj knjizi" (Kako nam djeca postaju nasilnici), kako je frajer koji je to napisao rekao da se bilježi porast broja djece s dijagnozama u školama, iz njegovog stava iščitavam da on sam nije 100% ziher (eufemizam) da su to uistinu čvrste i solidne dijagnoze u svim slučajevima, nego i nusprodukt zbunjole svih u sustavu oko njihove uloge (do koje razine mogu odgajat, a do koje razine prepuštat roditeljima i stručnjacima).
Žicnulo me i jedno iskustvo koje nam je pričao čovjek iz komonveltskog dijela svijeta ovo ljeto, di je, u susretu s Amerom istih godina, dobio packu da bi trebao svom djetetu dat onaj Ritalin, stila, pa dajte mu nešto za smirenje. Dijete sam vidjela, najnormalnije je i ono to bi bilo kao da bi bilo općeprihvaćeno da ja i svoje filam nečime kad nije compliant.
Iz široke upotrebe toga... sjetim se uvijek jednog forumaša Davora, i odmah mi američki kontekst isto dobije jednu podnotu koja mu ne ide u prilog.
A i sjećam se pozicije jednog Amerikanca, supruga jedne naše, koji je, in a nutshell, toliko hvalio naš obrazovni sustav versus američki (za prosjek, ne za one Ivy League sveučilšta), da mi ovo ne drži vodu, tj. taj američki sustav, koliko ja shvaćam, ruši se na praksi.
A praksa je bila i motivator za pitanje Nene-Jabuke, koliko kužim.
Pravila pisanja postova
