Pokazuje rezultate 1 do 50 od 1245

Tema: Što očekujete od uvođenja zdravstvenog/spolnog odgoja u školi?

Hybrid View

prethodna poruka prethodna poruka   sljedeća poruka sljedeća poruka
  1. #1
    seni avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Postovi
    7,511

    Početno

    Pa i za sedmase i osmase i gimnazijaliste vrijedi da nije svejedno kakva je osoba netko tko predaje.
    Vidim iz iskustva svoje kceri koja die u sedmi razred, koliko je vazno na koji nacin profesori komuniciraju s njima , kako zrace, koliko su angazirani i slicno.
    Nevjerojatno je kako djeca dobro osjete ljude kojima je do njih stalo. Kako cijene ljude sa karakterom i s ljubavlju i iskrenim nadahnucem za ono sto predaju.

    U petom razredu smo bili jako sretni sto je zamjenica razrednika bila jedan topla, pametna zena koja im je bila 3 dana u popodnevnom boravku. Ona je fantasticno osjecala dinamiku razreda, moderirala je vrlo pametno ona lagana natezanje medu curama. Naravno da smo mi o svemu tome kod kuce razgovarali. Ali bitna je i pomoc one osobe, koja je zaista s njima kad se ta natezanja dogadaju. Meni je sjajno, da su djeca i samo dolazila k njoj na razgovor.
    Mislim da se o tome radi. Da imas partnere u skoli i drugim institucijam koji te kao roditelja podrzavaju.

  2. #2
    ina33 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    29,307

    Početno

    Citiraj seni prvotno napisa Vidi poruku
    Pa i za sedmase i osmase i gimnazijaliste vrijedi da nije svejedno kakva je osoba netko tko predaje.
    Vidim iz iskustva svoje kceri koja die u sedmi razred, koliko je vazno na koji nacin profesori komuniciraju s njima , kako zrace, koliko su angazirani i slicno.
    Nevjerojatno je kako djeca dobro osjete ljude kojima je do njih stalo. Kako cijene ljude sa karakterom i s ljubavlju i iskrenim nadahnucem za ono sto predaju.
    X. Ja se uopće ne sjećam ono "jedinice prenešenog gradiva", u krajnjoj liniji, i ne trebam, sve je to zgugljivo. Sjećam se profe iz engleskog koji mi se svidio kao osoba, premda, ako ćemo samo "business only", možda bi ga, čisto onako depersonalno, neki kompjuter zamijenio rađe osobom koja puno bolje priča engleski, ima možda bolje metodološke metode (on je bio prilična "austrougarska")... ali je i dosadnija. Nikad neću zaboravit njegove krilatice "spelling se ne smije ne znat" i svašta nešto. Sjhećam se, slučajno, sad kad priču pokušavam staviti u "dnevnopolitički kontekst" da se nije dizao na sirene za Tita. Mislim da mogu reći da su ga svi volili... zato jer je on bio super frajer, sa žarom za engleski, s osjećajem za klince, sa humorom, zato jer je sa svakim ostvario neku vezu, bili oni loši ili dobri iz engleskog.

    Bilo je raznoraznih koji bi možda udovoljili jednadžbi "efikasnosti" - korektno ispredavanom sadržaju... ali tih se niti ne sjećam... ono, uopće.

    Jest da je cijena tog pristupa da će se, po sistemu vjerojatnosti, vjerojatno naići i neko ko tlači (sjećam se jedne takve, mislim da je bila, paradoksalno, iz glazbenog, svašta si je dopuštala), ali rađe biram to, nego depersonaliziranu školu - za nju stvarno mislim da je nemoguća.
    Posljednje uređivanje od ina33 : 27.09.2012. at 12:24

  3. #3

    Datum pristupanja
    Jul 2012
    Postovi
    44

    Početno

    Citiraj Zuska prvotno napisa Vidi poruku
    Strano mi je ovakvo (libertarijansko) razmišljanje iako mogu razumjeti dio frustracija kojim se abeceda vodi. Ne mislim zagovarati suprotno mišljenje jer naravno da škole nisu tu da primarno odgajaju, već roditelji. Ali škola mora imati i odgojnu i obrazovnu funkciju. Nisu svi roditelji u stanju pratiti dobiva li njihovo dijete "adekvatno" obrazovanje jer sami nisu "adekvatno" obrazovani. Što s onim roditeljima koji uopće nisu obrazovani? Ili odgojeni.
    Po modelu koji zagovara abeceda takva djeca imala bi male šanse postati bolja od svojih roditelja.
    Ne bismo trebali polaziti samood sebe i svojih navika, razine obrazovanja i kulture.
    I danas ima mnogo obitelji u kojima se koristi fizička sila, obitelji u kojima se događaju i puno gore stvari (zlostavljanje, zanemarivanje).
    Ima obitelji u kojima se ne peru zubi. I ne ide ginekologu.
    Ima obitelji u kojima vlada patrijarhalan odgoj i gdje se klinci uče partijarhalnom pogledu na svijet. Ili nacionalističkom. Ili rasističkom. Ili homofobnom.
    Ima obitelji u kojima se ne priča o seksu.. I tako dalje, i tako dalje.
    Što sa tom djecom? Takvoj djeci škola postaje itekako bitan faktor odgoja. I imaju šansu, mnogo veću nego da je škola onakva kakvom ju abeceda zamišlja, postati boljima od svojih roditelja. A imati šansu nije mala stvar.
    To su sve realnosti, ali ne mislim da uopće možemo zamisliti situaciju u kojoj su sve takve krive Drine ispravljene, osim ako ne idemo prema nekoj totalnoj državnoj kontroli obrazovanja, u vidu kompletnih dnevnih internata i praktički čupanja djece iz obitelji. Djeca, kad poodrastu, se ne moraju složiti s vrijednosnim sustavom svojih roditelja. Ja sam od svojih napravila poprilično drastični skok, npr., a nisam jedina koju poznajem kojoj se to dogodilo. I ljudi naprave skokove u svakakvim smjerovima, ima normalnih obitelji čija djeca zaglibe u kojekakve ekstremizme, isto kao što ima nesređenih obitelji iz koje proizađu normalni zdravi ljudi (naravno, statistički šanse nisu jednake).
    Citiraj vertex prvotno napisa Vidi poruku
    Ma ono što abeceda opisuje u svom postu su sama moraliziranja s visoka. Kako to mi uopće možemo komentirati, to je njena osobna priča. Možda je imala nikakve profesore, možda je bila nekolicina takvih, ali je njoj to teško padalo a nije imala s kim to proraditi, ma milijun stvari...Ali tako opisano, svakako nije vrsta odgoja koju želim za djecu, to zapravo uopće nije odgoj.
    Ma zapravo, mislim da je to prva točka neslaganje, abeceda stalno opisuje odgoj kao izricanje pravila morala koje ti netko s katedre tupi u glavu. Pa tko bi to želio?
    Da, možda imamo semantički problem, ja pod odgojem baš vidim tu neku intencionalnost, nasuprot spontanom životu. Ja sam kao dijete jako gadno reagirala (u sebi, fino sam se pritom ponašala ali je u meni sve vrijalo) na "intencionalnosti s krive instance", da se tako izrazim.

    Premda sam isto imala nekih krasnih toplih ljudi koji su mi predavali, jasno. Samo su mi ovi drugi, valjda zbog toga što su bili većina, u konačnici obojali to školsko iskustvo, barem do srednje škole gdje je to ipak nekako postajalo sve manje.
    Postoji mogućnost da jednostavno nisam imala sreće i da to nije "tipično" školsko iskustvo, išla sam u dvije osnovne škole od kojih je jedna ipak bila puno prihvatljivija od druge i moglo se normalnije disati. U ovoj drugoj sam bila u stanju stalne nelagode i buntovnosti u dobrim danima, odnosno tog nekog tihog stresa u lošim danima.
    Citiraj sarah prvotno napisa Vidi poruku
    Abcdefgh, jako zanimljivo pišeš i ja ti potpuno vjerujem kad iznosiš svoje stavove. Tvoji opisi doživljaja iz škole su identični doživljajima moje osmogodišnjakinje koja taj sustav jednostavno ne može probaviti. Pobuna je konstantna, osjećaj otuđenosti i bijesa stalno prisutan, a na lekcije iz prirode ili iz usta učiteljice koje imaju odgojni sadržaj reagira snažnim otporom, osjećajem da joj neko kroji karakter i postupke....i da ju stalno osuđuje. Radim u školi i osim tebe i nje, rijetko nailazim na takve osjećaje, i djeca, barem do 4og osnovne uglavnom kažu da vole ići u školu i prihvaćaju i odgojne sadržaje koje im se tamo dostavljaju bez prevelike analize.
    Žao mi je za tvoju kćer. Ali to je upravo to što opisuješ. Tvoja kći je možda još premala da ti to može precizno verbalizirati, meni su trebale godine nakon završetka škole da uopće nađem riječi za to što me mučilo. Jednostavno postoji dio ljudi, premda malen, koji je tako "umrežen" da im je strahovito bolno to krojenje.

    Pritom, pazi, ja imam još nekih dodatnih problema koje tvoja kći možda nema, npr. meni je dosta dugo trebalo da si raščistim u glavi kako ljudi koriste neke riječi (npr. "morati") i uopće mi nitko kao djetetu nije objasnio da neke riječi nemaju tu "doslovnu težinu" koja se čini kao da imaju. Ne znam što je točno bio problem, ne volim "samodijagnosticiranja", ali možda bi to danas netko prepoznao kao neku vrlo blagu verziju Aspergera, ali što god to bilo što sam ipak koliko-toliko prerasla puno kasnije ili naučila kanalizirati na načine da mi ne ide na osobni stres, to je dodatno zakompliciralo problem. Ukratko, trebalo mi je dosta vremena da naučim "jezik" kojim govore drugi ljudi, još i dan danas znam imati nesporazume gdje ja nešto smatram jednim, a "tipična upotreba" je zapravo nešto drugo.

    Bilo je profesora, u srednjoj, koji su to ipak nekako razumijeli. Nisam sigurna točno zašto, da li drastično bolja sredina, ili neka promjena generacija pa su već dolazili mladi ljudi, ili sam ja počinjala prerastati neke frustracije. Moji roditelji nisu znali / mogli proraditi te stvari sa mnom, a dok sam bila u osnovnoj školi traženje neke stručnije pomoći da im verbalizira ono što ja ne mogu, a tako je rijetko da sami nisu sreli, je još uvijek bilo tabu.

    U svakom slučaju mi je žao zbog tvoje kćeri, jer ako je imalo poput mene, bit će joj jako teško dok ne dođe do dovoljno uvida u samu sebe da uspije locirati gdje je problem, kako se može nositi s njime i ne uzimati to toliko k srcu.
    S druge pak strane,govorim kao nastavnica, tvoje poimanje škole bez emocija i osobnog, je upravo i dovelo do ovog što imamo u školstvu. Samo tamo gdje je prisutna ljubav, guiding love, strpljenje i samilost prema onoj djeci koja teško funkcioniraju u školi možemo vidjeti odgojne uspjehe i ispunjena dječja srca. A to je strahovito težak i polagan proces, koji počinje od nas odraslih koji tamo radimo, ili da skratim nemoguće je raditi s djecom i ne odgajati, tj moguće je, ali je osjećaj i rezultat odvratan. Ima učiteljica kojoj djeca trče u zagrljaj kad god imaju priliku i takva osoba dostavlja obrazovni sadržaj, ali i odgaja, tješi, ohrabruje i vodi. Ima učiteljica kojima djeci nikad ne pada na pamet doći u zagrljaj ili se osobno obratiti, takve dostavljaju obrazovni sadržaj, odgojno dociraju, korigiraju i kritiziraju, uživajući u svojjoj veličini i znanju nad nemoćnom dječicom. PO meni su to pojedinci otuđeni od sebe samih koji upravo ispunjavaju ulogu koju si ti opisala kao poželjnu sliku škole, oni doslovno samo rade svoj posao.
    Meni je taj fizički aspekt također smetao. Odgovarao mi je s roditeljima, bliskim prijateljima, kasnije s vrlo bliskim osobama, ali sam nekako fizičku bliskost mogla probaviti samo u tom nekom uskom krugu. Mislim, nije da bih doživjela živčani slom ako bi me netko zagrlio, ali bih *jako* cijenila, gledajući unazad, da me se prvo pitalo. Kad bih ja išla u zagrljaj osobi s kojom sam imala takav odnos da sam se osjećala u redu i "pozvanom" na takvu bliskost, s tim ne bih imala ama baš nikakav problem.

    Moj način gledanja na stvari je zapravo nekako "preventivan", kako da to objasnim, nemam problem s time da drugim ljudima odgovaraju različiti modaliteti ponašanja s drugim ljudima, ali mislim da bi se u *principu* trebalo u startu ne pretpostaviti da je osoba takva, već možda ipak pitati. Kad sam ja bila dijete, svi su "prepostavljali", do dvadesetih godina sam ludila s tom... presumptiousness? koja je uopće naša riječ za to? To uzimanje zdravo za gotovo da svima to odgovara, svima je pet, svim roditeljima je u redu da zubar dolazi izvan svog ambijenta gledati djecu i sl.

    Ja ne mislim da ljudi koji rade s djecom imaju ikakve loše namjere, ali postoje slučajevi gdje te loše namjere poploče put u neki unutrašnji pakao djeteta koje nije u stanju objasniti što je, zapravo, problem.
    Citiraj ina33 prvotno napisa Vidi poruku
    X. Ja se uopće ne sjećam ono "jedinice prenešenog gradiva", u krajnjoj liniji, i ne trebam
    Meni su to najljepše uspomene bilo kakvog učenja. Profesor latinskog koji govori o - pazi sad - *latinskom*, mirna atmosfera, osjećam se ugodno, mogu postavljati pitanja, uživam u tom nekom "intelektualnom prijateljstvu", a blisko prijateljstvo ostavljamo bliskim prijateljima koji se biraju. Na fakultetu sam kasnije naletjela na neke profesore s kojima sam se jako ugodno osjećala baš zato što su poštovali moju privatnu sferu - i fizički, i mentalno.

  4. #4
    ina33 avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    29,307

    Početno

    Citiraj abcdefgh prvotno napisa Vidi poruku
    Meni su to najljepše uspomene bilo kakvog učenja. Profesor latinskog koji govori o - pazi sad - *latinskom*, mirna atmosfera, osjećam se ugodno, mogu postavljati pitanja, uživam u tom nekom "intelektualnom prijateljstvu", a blisko prijateljstvo ostavljamo bliskim prijateljima koji se biraju. Na fakultetu sam kasnije naletjela na neke profesore s kojima sam se jako ugodno osjećala baš zato što su poštovali moju privatnu sferu - i fizički, i mentalno.
    I na našim satovima engleskog se radio - engleski, ne znači da mi je taj profesor bio frend, no way, a ono blisko prijateljstvo je miljama od toga udaljeno. Atmosfera nije bila "mirna" (dobro, to je stvar karaktera, na mirnima ja odlutam u zzzz, doslovno imam problem razumijevanja kod nekih ljudi ako govore istim tonom, pa još tiho... kao u Seinfeldu i epizodi s gusarskom košuljom na volančiće u nekom showu(pristao nosit tu košulju jer ženu kreatoricu nije čuo, a svi se pravili da je čuju), problem mi je doslovno ona komunikacija A pa poruka putuje na B).

    Ali, to je sad offtopic razgovor o karakterima i temperamentima, ne vidim tu neki ono suštinski problem, ali razumijem ovo što si opisala i iz ovih tvojih sumnji na eventualnu "neuronetipičnu" dg. i kako je mogao bit benefit od eventualnog homeschoolinga i kako si benefitirala kad si došla u intelektualno izazovniju/mirniju sredinu (s tim da ja volim tu "vatru" i kod intelektualnih izazova, iako se sjećam i par mirnijih koji su na mene ostavili impact).

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •