Uffff, mene je tema potakla na razmišljanje... Morala bih SADA dok su mi djeca još u osnovnoj školi početi zapisivati što i kako ne treba činiti.

Ja sam stara mama, ima dosta žena mojih godina koje su već bake. Kad ja dođem u poziciju da imam unuke (nadam se da će se to jednom dogoditi) više vjerojatno neću biti u stanju puno fizički pomoći i mojoj djeci će vjerojatno biti sasvim dovoljno da oni ne moraju pomagati meni.

Što se tiče brige za zdravlje djece, imam pozitivne primjere svoje mame i svekrve koje su nas podržavale. Naš stariji sin ima ambliopiju pa smo ga vodali na vježbe (i danas nosi naočale). Iznenadila me svekrva kad je rekla (i prije nego sam ja to povezala) da i mm vjerojatno ima istu smetnju, ali da to nije na vrijeme otkriveno jer dok je mm bio mali nitko je nije na to upozorio, pa zato danas ima veliku razliku u dioptriji između lijevog i desnog oka.

To je samo primjer. Bilo je toga dosta. Mi se nismo mogli puno oslanjati na bake što se tiče logistike u kući (nisu blizu i imaju svoje godine) ali su tu i tamo uskakale oko čuvanja djece i slično. Nisam im solila pamet - ako baka dozvoljava da se po njenom krevetu skače i da se gleda televizija dulje nego bi se doma - ne bunim se, jer djeca tamo ne žive. Kod baka vrijede njihova pravila, doma vrijede naša pravila. Oko hrane i spavanja smo se dogovarali i to je štimalo. Djeca nisu često bila s njima, pa smo puštali nek bake i deda grade svoj odnos s unucima kako misle da je prikladno. Mi smo imali sreće jer su bake uvijek uvažavale naše mišljenje. Tu i tamo bi se začudili nekim našim stavovima, ali s vremenom sve je došlo na svoje mjesto.

Rane godine majčinstva karakterizira umor i nedostatak vremena za sebe + živaca i tolerancije za druge. Znam po sebi da nisam uvijek imala volje s mamom/svekrvom neobavezno ćaskati ni raspredati o ovome i onome... ili slušati njihove priče koje nisu imale veze s djecom. Bila sam crknuta i trebalo mi je rasterećenje. Bake su mi pomagale na jednostavan način - mm je djecu znao odvesti svekrvi jednom tjedno popodne na 2 sata. Njoj dovoljno, a meni isto da se malo opustim. Moji roditelji su isto znali podmetnuti leđa u skladu sa svojim mogućnostima, češće ljeti kad su djeca (od treće godine na dalje) boravila kod njih u drugom gradu. Moji sinovi su uz dedu proplivali, uz bake naučili neke druge stvari...

Bilo je sukoba mišljenja (zapravo čak to nisu bili sukobi nego podizanje obrva na neke naše odluke) ali na kraju sve se svodi na jedno - bake i djedovi moraju prihvatiti činjenicu da je njihovo dijete odraslo i da je prva linija odgovornosti za unuka u njihovim rukama. Mogu imati svoje mišljenje, savjetovati ali ne i odlučivati. Bitno je da zadrže dobar odnos i komunikaciju s djecom čak i ako ne vide smisla u tome što mladi rade, jer to je u interesu cijele obitelji.

Nadam se da ću se ovoga prisjetiti ako budem i sama imala unuke.