Rodila sam Zvijer

[Storma]

Pa... ista stvar Zuska. Padne, udari se, ok, otrpi, ili malo zaplace. Ali nosenje sa frustracijom (kad nesto nije onako kako si je ona zamislila), ajmeeeeeeeeee. Kao veca, izbezumljeno vristanje je zamijenila cendranjem, i dooosta je trebalo da i to rijesimo, sad je samo gledam i divim se (osim kad uhvati cendrat). ALi ja sam zbilja sretna, jer kad je napokon dosla do tocke da je mogla shvatiti sto joj tumacim, krenulo je na bolje. Puzevim korakom :kez:

A osjecaji... pa, Anita je poprilicno introvertna, zatvara se na svasta, i trebalo je godina i usporavanja faza razvoja da bi ja mogla uhvatiti, onako fino (odmah) osjetiti sto ne valja. E sad, svako zatvaranje je kod nje nakon nekog vremena rezultiralo tantrumom, i ono sto je ocuvalo moj zdrav razum i osjecaj da sam na dobrom putu je bio njen pogled, jer se na njoj vidjelo da ona nije u stanju kontrolirati se. (Za razliku od pogleda "e sad cu ti malo pilat zivce jer nije po mom" - ovo je doslo kasnije).
Dodouse ja sam u pocetku mislila da je ona, onako, burna, ekstrovert, no kasnije se pokazalo da je vikanje rezultat nakupljenih frustracija.
I nema to veze sa protestima kad nije po njenom (oblacenje i sl.). Ja sam se bez problema mogla nositi s tim, no kad su krenuli tantrumi i dok nisam shvatila sto kada i kao, bilo je uuuuuuuuuuuh (a i nakon toga).
Ali evo, danas, fantasticna curka :ponos:

Joj Zuska, kad se sjetim uspavljivanja u mrtvoj tisini, i jos se moram mumificirati jer ju svaki pomak budi a moram na wc lol. Ma sve to zaboravis cim krene na bolje

[Zuska]

Joj Zuska, kad se sjetim uspavljivanja u mrtvoj tisini, i jos se moram mumificirati jer ju svaki pomak budi a moram na wc lol. Ma sve to zaboravis cim krene na bolje

Storma, hvala ti.
A oko uspavljivanja i mumificiranja, bilo je dana kad sam onako jako i iz dna duše mrzila djecu u ulici koja su se glasno igrala i vikala (iako su krasna djeca!), susjedovu djecu koja su mi zvala pozvoniti da im otvorim vrata, dva još neuseljena susjeda koji posljednjih pola godine dovršavaju stan (jedan do nas, jedan dva kata ispod), vlak koji prolazi (doduše, rijetko, ali dovoljno), pse preko puta ceste koji zavijaju dok zvoni podne...ma sve. Na rubu živaca, znala sam mrziti cijeli svijet, čak i mm-a koji bi ušao u stan i probudio T. jer ona se budila na svaku glupost ili nije mogla zaspati zbog tog nečeg i to - od radoznalosti. Ako čuje da je netko ušao u stan, gotovo, mora vidjeti tko. I gotovo sa spavanjem.
Danas još malo s vremena na vrijeme mrzuckam samo susjede koji završavaju stanove, nekako smo se privikle na tu dnevnu varijantu, sad je noć ta ... hvata me jeza kad krenem spavati, znam da meni tad počinje prava muka...

Pitanje: je li netko od vas koristio one baby signs? Je li to čemu pomoglo? Malo prije sam išla gledati i naučila prvih 5 znakova pa ću probati s tim, možda olakša komunikaciju i smanji razinu frustracija kad nečto želi reći (a to je skoro stalno).