Zahtjevna djeca

[mitovski]

Mi smo opet ušli u neku nemoguću fazu, nebi me uopće čudilo da mi susjedi pošalju socijalnu službu na vrata zbog njenih cjelodnevnih krikova i plakanja, jer da ja čujem tako nešto zapitala bih se šta ljudi rade tom djetetu. Sve što napravimo je njoj krivo i razlog za urlanje, apsolutno ništa ne valja. Zaspe u ponoć uz teške muke, navečer u 23 sata ona ima torpedo u guzici. Kad joj kažem oštrim glasom da je dosta i da moramo spavati, smije mi se, unese u lice i kaže eeeevoooo saaaad ćuuu, eeevoooo ideeeem.
Jučer se igrala s plastelinom i u jednom trenutku ga pobaca na pod i kažem joj da mora to dići s poda ili se ne može tako igrati i gleda u plastelin, smije se i govori A gdje je, ne vidim, a nema ga i kad sam povisila glas otišla je po baku, uzela je za ruku, dovela do plastelina i govori joj 'Rekla je mama da digneš plastelin'.
Ovo su samo male crtice naše svakodnevice, između toga je svakodnevno urlanje jer sam joj obukla krive čarape, jer sam tanjur stavila na krivo mjesto na stolu, jer sam joj dala krivu čašu, vilicu a ona bi žlicu, jer želi zavezati pertle a ne može itd.