Evo sad ilustracija o mom životnom okruženju, i okruženju moje djece, vezano uz vjeru, primjereno ovom topicu.
Nigdje u svom RL ne nailazim na ljude "svetije" od vas ovdje koji pišete, koji bolje prakticiraju vjeru, od vas sam najviše naučila, najviše dobrih savjeta čula, podsjetnika i inspiracije. Mogla bih sad posjećivati i neke druge forume, ali malo me strah, tko zna tko se iza čega krije i na kakve psihiće mogu naići, ajde, ovdje imam dojam da sam neke bar donekle upoznala, da nema nikakve opasnosti i da jako puno dobrih stvari mogu čuti. Filtriram, naravno, ali svakako mi koristi.
Sad, imam dojam da su i vaši prijatelji vjernici, pa djeca vršnjaci, možda sam u krivu, to je dojam.
Kod mene nije tako.
Sinoć smo imali "tehničko-organizacijskih" problema kako otići na misu. Tako nam je stalno otkako imamo malu bebu u kući, znam da će proći kako ona raste. Ujutro nismo mogli jer smo vodili cure na natjecanje iz karatea.
Navečer zahladilo, puše, kiša pada, muž bi trebao ostati s bebom (sveki je već dugo bolesna, ne može ni pola sata s njom), kako sad malu utrpavati unutra u auto, pa van, nevrijeme je,
pa odlučimo da starije dvije cure idu same, ja moram ostati doma ovaj put.
Njima se ne da bez mene, pita muž je li to zato što im je dosdano, ne, nije, nego se bez mame osjećaju izgubljeno, usamljeno, ne znaju kud bi sa sobom, ne znaju ni kud bi sjele, ja im uvijek nešto protumačim, vole ići sa mnom, tada im se baš ide.
To je bio samo uvod u temu koja se potegla od tada. Pa zašto ne nazoveš x, prijateljicu iz razreda?
Pa ne mogu, ona ne ide u crkvu, nijedna moja prijateljica ne ide, samo Z. , a ona ide u drugu crkvu i njoj se one uvijek rugaju jer ide na misu.

Išle su do pričesti, pričestile se, sad više ne idu na misu, neke pričaju i da će se ispisati s vjeronauka.
Od 14 curica u razredu na misu ide moja i još jedna (čiji je tata vjeroučitelj) i još se njoj ove malo glasnije narugaju kako uvijek ide u crkvu.
A nisu službeni ateisti, primili su taj sakramenat svi, to su statistički katolici.
Ona nema s kim od vršnjaka ići, a rado bi, ostaju jedino mama i sestra.
E, onda uslijedi pitanje/konstatacija moje kćeri- Pa dobro, nema veze, mama, što nećemo sad ići na misu, možeš biti vjernik i vjerovati u Boga ako i ne ideš u crkvu, jel'da?
Opa, miki, evo je, prva "osviještena"! Tu sam te čekala!
_ A, može, draga, naravno, možeš ti vjerovati u Boga i da ne ideš u crkvu, svakako. Možeš ti u svom srcu biti i karatašica i tako se osjećati, neko vrijeme, no ako ne ideš na treninge, koliko ćeš dugo biti?
Možeš se ti osjećati čistunica, no ako se ne kupaš redovito, koliko ćeš dugo biti?
Ako ne moliš, ne čitaš, ne ideš u crkvu, ako te netko stalno ne podsjeća na ono što je bitno, ako ne "vježbaš", brzo će ti vjera oslabiti, izgubit ćeš snagu, volju...itd. itd, dosta smo dugo o tome pričali....
Onda sam je upitala je li to njoj samoj palo na pamet ili je to od nekoga čula. Ma ne, to je rekla curica ta i ta (s njom sjedi) kad se hvalila kako ona nikad ne ide u crkvu i da je to glupo, da možeš biti vjernik i bez toga.
Naravno da vjerujem da će uloga naše obitelji prevagnuti kod djece, ali doista ne možemo živjeti u čahuri.