Citiraj mama courage prvotno napisa Vidi poruku
nijedan roditelj ne želi za svoje dijete da mu pati i da mu je teško, pa ni da bude neka iznimka ili da doživi nekakve neugodnosti.
Slažem se, ali gotovo uvijek je netko iznimka ili manjina u nečemu. Ako se dijete štiti da ne bi bio iznimka u odlaženju na pričest, kako će se nositi sutra s tim da bude iznimka po nekom drugom pitanju (uspjeha, bolesti, (ne)imanja nečega) ili da se pravilno odnosi prema onima koji su po nečemu iznimka?

Zastupam stav da će dijete dobiti više ako vidi da ima roditelje koji zastupaju svoje vrijednosti (u ovom slučaju ireligioznost), znaju ih racionalno objasniti i obraniti, i kojih se neće odreći zbog banalnog utapanja u masi (samo da ne bi bili drugačiji od drugih).
Osobno ne bih željela odgojiti svoje dijete koje će se bojati biti drukčije i koje će gaziti svoja uvjerenja i stavove, ili olako odbacivati, samo zato što većina tako ne misli ili radi.

Tako, naravno, razmišljam jer sam ja bila dijete koje jedino nije išlo na vjeronauk i to je prilično utjecalo na mene dok sam sazrijevala kao osoba. Posljedično, mikad se nisam bojala izraziti svoj stav ili braniti druge, obrana različitosti i ljudska prava postale su mi važne vrijednosti, ne odstupam od onoga što smatram moralnim, etičnim i ispravnim, čak i kad jedina tako razmišljam.

Istina je da sam postala malo kruća od onoga što društvo smatra poželjnim da bih se uklopila (npr. ne dajem mito nikad i nikome, čak i pod cijenu da npr. ostanem bez vozačke jer ako sam pogriješila, radije ću odgovarati, nego griješiti dvaput i pljunuti po vrijednosti i principu koji zastupam, a to je država bez korupcije u kojoj žive odgovorni građani).
Ta krutost me dovodi do toga da se i dan danas djetinje čudim i razočaravam kad vidim da ljudi koje cijenim vrlo olako prelaze preko principa i nekih njihovih vrijednosti, zanimljiva mi je ta lakoća posezanja za sakramentima samo da bi bili dio većine ili da bi udobrovoljili baku... Trudim se to prihvaćati kao realnost, shvaćam da ono što je meni jako važno nije i drugima, i trudim se da mi to ne naruši mišljenje o njima, ali ta infomacija uvijek ostane u malom djeliću mozga.

Citiraj mama courage prvotno napisa Vidi poruku
no, pitam se... na koji način riješiti problem vjeronauka? crkva se za to neće pobrinuti od vjernika (osobno) i ne očekujem, škola i ministarstvo (koje bi trebale) prave se poprilično blesave. na kraju jedino što i ostaje - koliko god neke od nas to ne žele čuti - jest da vlastitim primjerom krenemo u borbu koja je na kraju NAMA bitna. ne samo nama roditeljima, nego i našoj djeci.
Slažem se. Ako nam je to važno, i našoj će djeci to biti.