evo o judith butler

Performative Acts and Gender Constitution (1988)

Butler begins to develop her arguments of the performativity of gender in this essay, which she later expands upon and continues to work through in her book Gender Trouble. Butler uses Freud's notion of how a person's identity is modeled in terms of the normal. She revises Freud's notion of this concept's applicability to lesbianism, where Freud says that lesbians are modeling their behavior on men, the perceived normal or ideal. She instead says that all gender works in this way of performativity and a representing of an internalized notion of gender norms.[25] Butler argues for a performative understanding of gender, as opposed to the idea that gender performance is an expression of some sort of innate or natural gender. Butler argues that the performance of gender, itself creates gender. Additionally, she compares the performativity of gender to the performance of the theater. She brings many similarities, including the idea of each individual functioning as an actor of his gender. However she also brings into light a critical difference between gender performance in reality and theater performances. She explains how the theater is much less threatening and does not produce the same fear that gender performances often encounter because of the fact that there is a clear distinction from reality within the theater.
ona to objašnja na način da kaže kada muškarac oponaša ženu, tzv. drag queen, on oponaša ono što misli da je žensko. u biti ne oponaša samo on tako, nego svi mi "oponašamo" rod kako mi mislimo da treba biti. znači ponašamo se onako kako mislimo da se žene trebaju ponašati. na taj način smo žena.

recimo, mene uvijek začudi i nanervira članak u novinama tipa: promjena spola: mladi xy želi promijeniti spol u žensko. on se oduvijek osjećao kao žensko... pa sad ide njegov intervju u kojem tip veli: oduvijek sam volio kukičanje i nisam se htio igrati nogometa! (????)

nisam filozofkinja, pa malo teže razumijem ove sve navode:

Ključni argument u Gender Trouble bio je da je koherencija kategorija pola, roda i seksualnosti, koja se čini prirodnom u primeru muški rod i heteroseksualna želja u muškom telu, jeste zapravo socijalno konstruisana kroz repeticiju stilizovanih činova. Ovi stilizovani telesni činovi svojim ponavljanjem produkuju esencijalni, ontološki rod. Na ovaj način Butler smatra pol, rod i seksualnost performativnim. Performiranje roda, pola i seksualnost nije, međutim, dobrovoljan izbor; Butler ove kategorije smešta u foucaultovski "regulativni diskurs". Ovaj diskurs, zvan još i "okvirom inteligibilnosti" kao i "disciplinski režim" odlučuje unapred koje su mogućnosti roda, pola i seksualnosti društveno dozvoljene i koje se pojavljuju kao koherentne ili "prirodne". Regulativni diskurs uključuje u sebi i "disciplinske tehnike" (takođe, pojam pozajmljen od Foucaulta), koje uslovljavaju subjekt da izvodi specifične stilizovane radnje, čime održava pojavnost ovih kategorija kod subjekata kao "suštinskog" roda, pola i seksualnosti koje diskurs sam produkuje.
Takođe značajan deo njenog rada tiče se konstruisanja "prirodnog" ili koherentnog roda i seksualnosti. Butler eksplicitno izražava sumnju u biološko navođenje binarnog pola, smatrajući da polna tela po sebi jesu konstruisana regulativnim diskursom. Pretpostavljena očiglednost pola kao prirodne biološke činjenice otkriva koliko je duboko pohranjen u diskursu njegovo produkovanje. Kada se polna tela jednom prihvate kao "prirodna" ili kao nesumnjive "činjenice", ona služe kao alibi za konstruisanje roda i seksualnosti, koji se neizbežno prikazuju određenijim kulturom i mogu se dalje smatrati jednako prirodnim izražavanjem ili konsekvencama fundamentalnijeg pola. Butler smatra da se na temeljima konstrukcije prirodne binarnosti pola jednako kao prirodni konstruišu binarni rod i heteroseksualnost. Na ovaj način Butler smatra da, bez kritike pola kao produkta diskursa, razlika između roda i pola kao feministička strategija suprotstavljanja konstrukcijama binarno asimetričnog roda i kompulzivnoj heteroseksualnosti jeste neefikasna.
Koncept performativnosti roda je ključan u njenom radu. Performativnost se proteže van roda i može se smatrati punom teorijom subjektivnosti. U njenim skorašnjim radovima, u kojima se odvojila od pitanja roda, ona i dalje smatra perforamtivnost teorijski centralom idejom.

(hm... ja ne volim kukičanje, jesam li uopće žensko?)