Strana roditeljstva o kojoj se ne priča

[Tina84]

Da, u zadnje vrijeme se nikako ne naspavamo. Djeca rastu, mjesta je sve manje... Često suprug isfrustriran ode u dječju sobu spavati. Sama sam si stvorila problem jer u početku s jednim i drugim djetetom iz vlastite tada komocije nisam ih vračala u kindić nakon sisanja. Pa nam sada kindić služi za ukras.
Ove godine selimo u svoju kuću, pa nam je to ujedno idealna prilika da riješimo ovaj problem. Promjena će nam svima u svakom pogledu biti velika. E sad, suprug i ja se razilazimo u mišljenju trebaju li djeca odmah imati svako svoju sobu ili je bolje da su zajedno dok su još mali. K još cica, pa će morati biti s nama barem do kraja godine.
Spavaju li vaša djeca u odvojenim sobama ili zajedno? Što je bolje?

[Lili75]

Bravo palcice samo tako dalje!!! I sunce nam je doslo, bit ce bolje.

Malo volje natjerat se van a onda se to viserostruko vrati. Sretno za dalje!!!

[casa]

Moji spavaju dvojica mlađih zajedno, imaju 2 i po i 3 i po, a najstariji od 11 sam. I dvoje mlađih bi spavali sami da imamo soba koliko i djece ali ja sam 'Staljinka' po tom pitanju spavanja.

[margaretica]

Pratila sam temu, htjedoh samo reći vezano za dosadne svekrve (i majke) da sam primijetila da što manje svekrva (ili majka) ima vlastiti život, to se više upliće i dosađuje, odnosno, ako nemaju partnera u punom smislu te riječi odnosno, ako nemaju ispunjen život s aktivnostima (posao, prijateljstva i hobiji) onda su usmjerene na svoju djecu koja nisu više djeca i sasvim dovoljno da ti u najmanju ruku to sve ide na živce.
Moj recept za takvu situaciju je biti pristojan ali daleko.

[Tiziana]

Margetice postavila si saaaavrsenu dijagnozu!

[twin]

Tina mislim da odmah mogu spavati zajedno. Pa sto onda ako cica, podojit ces ga i vratiti u krevet. Nasa princeza spava s nama samo i jedino kad je bolesna ili kad je jedno od nas na putu. Dok je cicala, imala sam stolicu u njenoj sobi, podojila je i stavila u krevetic. I danas kad ima 5 g., ode sama u krevet, ispricamo joj pricu i zacas zaspi. Nikad je nisam uspavljivala, nikad nije spavala na cici. I to samo zato sto imam slab san i treba mi mira tih 6-7 sati. Sad sam trudna, kad beba bude cicala 1x po noci, selimo je u djecju sobu. Tako smo svi sretni, djeca ne znaju za drugo jer od malih nogu spavaju sama, bez svjetla isl, zatvorena vrata, a muz i ja imamo nas bracni krevet

[laumi]

Pratila sam temu, htjedoh samo reći vezano za dosadne svekrve (i majke) da sam primijetila da što manje svekrva (ili majka) ima vlastiti život, to se više upliće i dosađuje, odnosno, ako nemaju partnera u punom smislu te riječi odnosno, ako nemaju ispunjen život s aktivnostima (posao, prijateljstva i hobiji) onda su usmjerene na svoju djecu koja nisu više djeca i sasvim dovoljno da ti u najmanju ruku to sve ide na živce.
Moj recept za takvu situaciju je biti pristojan ali daleko.

ovo je itekako točno, barem kod mene

[Kaae]

Krenula sam citati sve redom, a onda shvatila da - nemam vremena.

Strana roditeljstva o kojoj se ne prica? Recimo u mojem je slucaju, sto od umora (radjala sam 66 sati, a nakon toga nisam uopce spavala jos puna cetiri dana, u smislu da nisam imala niti nekakav krevet na kojem se mogu ispruziti, a kamoli jos da mi je padalo na pamet zatvoriti oci), a sto zbog tko zna cega, prvih XY dana je potpuno izostala ona nekakva silna ljubav o kojoj se uvijek toliko prica. Nista. Nula bodova.

To rodjeno dijete je bilo moje, nije da nisam osjecala tu nekakvu pripadnost i bila sam u stanju zubima otkinuti nekome glavu ili kakav drugi dio tijela, u slucaju da mi je to isto dijete netko htio uzeti ili povrijediti, ali silna i luda ljubav se javila tek nekad kasnije. A i uzivancija.

Prvi dani su bili katastroficni jer on nije imao pojma o sisanju, niti ga je to zanimalo, ja sam umirala od umora, doslovno, dijete nije jelo, ja sam cupala kosu, nitko od bolnickog osoblja nije pomagao na pravi nacin... Nakon toga su krenule izdajalice, ovakve, onakve, elektricne, duple, stocne, rucne, kakve god. Sprice, cjevcice, na kraju i bocice i sto sve ne. Debeli je hranjen ama bas svakim mogucim pomagalom, osim sondi i infuzija. Onda smo otisli kuci i ludnica je trajala jos par tjedana. I dalje sam cupala kosu, mrzila cijeli svijet, povremeno i sebe i njega i sise i prirucnike o dojenju i svu teoriju koju sam procitala prije rodjenja, a koja, zapravo, uopce nije bila primjenjiva kad je pred tobom gladno dijete koje nista ne kuzi.

Onda sam se ipak uspjela koliko toliko naspavati (sreca moja, valjda, sto skroz dobro funkcioniram i nakon 5 sati sna, moze i isprekidano), prokuzili smo dojenje, prestali koristiti sesirice, umirovili izdajalicu do daljnjeg, dijete je uselilo u krevet sa mnom i opcenito smo se poceli kuziti.

Od onda mi je super, a nadam se i njemu. Jedino muza vidjam malo rjedje jer spavamo u odvojenim sobama na razlicitim katovima kuce, ali hebi ga, netko u cijeloj prici treba malcice i popusit'.

Ok, umorna jesam jer sam od 0-24 u principu sama s djetetom koje visi negdje na meni ili s mene, ali sta sad. Svako toliko dobijem blagi slom zivaca, a onda se podsjetim da sam bas htjela Debelog i da mi nema izlaza. Jos uvijek se trudim presloziti pokoji prioritet, neke kucne poslove smo delegirali, neke i dalje radim sama, neke sam zaboravila skoro pa zauvijek jer se i bez njih moze.

Jos jedino da me neke prijateljice nekamo pozovu... cijeli svijet bi bio moj. No hebi ga, tu su sve vise manje neki cudni ljudi pa onda Debeli i ja zujimo, uglavnom, sami. Ono, vani neki vise ili manje debeli minus, a ludjakinja sece dijete. Ohwell.


E, da, jos jedna stvar koje se ne sjecam da mi je itko rekao - svaki put kad slozim neku malu stvarcicu na hrpu onih u koje Debeli vise ne stane, bas mi bude nekako tuzno oko srca. Cula sam milijun puta da vrijeme brzo prolazi i da treba uzivati u svakom trenutku s djecom, ali nisam bas znala da prolazi ovako brzo.

[tangerina]

Odličan post, Kaae, puno toga mogu potpisati. Pogotovo ovo sa ljubavi koja dolazi tek poslije, ne prvih dana. Mislim, to prvih dana je nešto.. ne znam uopće kako to nazvati, ja barem nisam bila svoja, a u Bubamarca sam na trenutke bila zaljubljena, a na trenutke ga gledala "tko si ti?".
Kako je rastao i bolje sam ga upoznavala, tako sam ga sve više volila. Jednom sam rekla mami "volim ga svaki dan sve više", a ona mi je rekla "e, tako ti to ide, sve do puberteta, onda postane komplicirano"

I potpisujem tugu za svakom fazom koja je prošla, klinci su ustvari paketi "milijun osoba u jednom" i svako toliko jedna pomalo ode, dođe druga, ali onu prvu nikada ne dobijemo nazad.

[trampolina]

Tangerina, Bogu hvala da je ne dobijemo nazad

[ovca_i_janjad]

meni malo nedostaju moje onakve kakve su bile dok su bile sasvim sićušne (roktanje dok bi tražile cicu), ali me istovremeno beskrajno veseli svaki njihov korak u veliki život (samostalni odlazak u školsku knjižnicu po knjigu koju je preporučila prijateljica)

na stranu svekrve, ne kroje one naš odnos prema našoj djeci, mora to biti puno starije, dublje, osobnije /mada, moja je svekrva predivna prema meni i djeci, dok mi je s vlastitom mamom daleko teže/. zato se o toj strani roditeljstva i izbjegava pričati - previše je osobna

ima u jednom bergmanovom filmu kada glavna protagonistica kaže - 'bila sam dobra majka svojoj djeci, ali ih nikada nisam voljela'. nikad to nećemo čuti u stvarnom životu

[Kaae]

Joj, da, roktanje. <3 Sunko je, uz to, jos i na sav glas isao ihihihi

[palčica]

Kaae - predivno si sve to sročila!

[palčica]

ovco - sad će opet biti roktanja po kući

[Lili75]

Tina mislim da odmah mogu spavati zajedno. Pa sto onda ako cica, podojit ces ga i vratiti u krevet. Nasa princeza spava s nama samo i jedino kad je bolesna ili kad je jedno od nas na putu. Dok je cicala, imala sam stolicu u njenoj sobi, podojila je i stavila u krevetic. I danas kad ima 5 g., ode sama u krevet, ispricamo joj pricu i zacas zaspi. Nikad je nisam uspavljivala, nikad nije spavala na cici. I to samo zato sto imam slab san i treba mi mira tih 6-7 sati. Sad sam trudna, kad beba bude cicala 1x po noci, selimo je u djecju sobu. Tako smo svi sretni, djeca ne znaju za drugo jer od malih nogu spavaju sama, bez svjetla isl, zatvorena vrata, a muz i ja imamo nas bracni krevet

ej twin a šta kad t ise budi 101 put po noći, pa plače zbog zuba,...itd. pa neću valjda 101 put ići u djećju sobu i uz to budi drugo dijete. nije to baš simple, mislim je ako je dijete dobar spavač,al ako nije,ako ima izazito bolno izbijanje zubiju, ilia koje bolesno ili...i ja sam osjetljivog sna, skroz mi se zmrdao, trenutno MM spava s malim 1,5 god u spavaćoj a ja sa starijom 3,5 god u dječjoj kako bi se naspavala. Rado bi i jedva čekam da F. izbiju još ta 3 zubića pa da ide sa sekom u sobu,a mislim da to neće bit priej 2 god.

[Lili75]

Seka ga jedva čeka i msilim da bi im bila fora zajedno...al eto još čekamo...i da voli se sinko uspavat na ramenu/prsima bilo čijim samo da osjeti toplinu mišić moj maleni tako da bi spuštanje u krevet bilo = razbuđivanje.

[Jurana]

Meni je upravo ovo o čemu piše Kaae bila velika lekcija iz tolerancije. O svim tim mukama ja sam čula i čitala, ali nisam mogla pojmiti što to stvarno jest, dok nisam sama doživjela.
Odonda uvijek zastanem prije nego sudim o nekome ili nečemu - jer mislim da ima stvari koje stvarno ne možemo spoznati dok nismo u tim cipelama.

[tangerina]

Tangerina, Bogu hvala da je ne dobijemo nazad

Pogotovo ono dijete koje se budi 8 puta svaku noć. Da, neke sam faze ispratila s olakšanjem

[twin]

Lili prezivjela si 1,5g pa ces i jos malo
I meni je bilo noci kad se stalno budila, nosila sam je nocima. Muz mi je pomogao kod prestanka od nocnih podoja i spasio me. Ja sam od slabosti vec jedva stajala na nogama. Budila se svakih 1h.

[anamar]

s prvom je buđenje bilo svakih 40-45 minuta. mislim da je ta faza trajala više od 6 mjeseci.

[giussepe]

Nama su budjenja svakih sat u najboljem slucaju sat i pol! Luda sam od nespavanja!! I da , kad se nekome pojadam ( frendicama koje nemaju djecu) ispadam frustrirana i u cudu me gledaju! "Ono kak ne stignes?!"
Nekidan sam bas imala krizu, doslo mi je da lupam glavom u zid! A on mis mali valjda osjeti moju nervozu pa i on nervozan pa sam u nekom momentu i viknula ( sram me opce to rec) ali jednostavno padam s nogu!!
Ajde sunce je stiglo pa mi je malo lakse jer smo dosta vani!
Najbolje mi je sto mi mame koje imaju vecu djecu samo govore joj to ce proc pa to nije nista ili se u najboljem slucaju uopce ne sjecaju?!

[Tiziana]

Vi mame nespavaca ja vam se cudim kako ste uopce prisebne. To ja ne znam ni sta je ni kako, dozivjela nisam al vjerujem da je bas jako tesko.

[giussepe]

Meni je to najteze od svega! Ajde evo sad spava! Trebala bih se natjerat da nesto kao malo odvjezbam! Ma nemam snage! U krevetu sam i tipkam po mobu dok ne zaspem! A i sad ce on ubrzo prvo budjenje!

[Zuska]

Nekidan sam bas imala krizu, doslo mi je da lupam glavom u zid!

Evo, javlja se ona koja je lupala glavom o zid. Doslovno.
Potpisujem ti cijeli post.

[Teica]

Trebala bih se natjerat da nesto kao malo odvjezbam!

Draga umorna mama, ništa se ne bi trebala natjerat.

Više nego dovoljno si "natjerana"!

Bit će vremena za vježbanje - sad se odmaraj dok on spava - to ti je savjet od

srca.

Ja sam se isto na početku mislila forsirati i napraviti čuda dok mi je curka

spavala.

I onda sam dobila savjet koji mi je zdravlje spasio:"Spavaj ili se bar odmaraj dok

ti ona spava!"

I napravila sam tako.

A što se tiče prijateljica koje nemaju djecu i njihovih savjeta, čudenja i sl., čast

izuzecima, ali to često ide po onoj: sit gladnom ne vjeruje.

Što više odmora i što manje umora ti želim !

[Jadranka]

Potpis na Teicin komentar o vjezbanju. Nemoj se forsirat ni tjerat, kad budes imala volje i energije, vjezbat ces. Sigurno je za umorno tijelo zdravije da se odmori nego da se isforsira vjezbom. Uostalom, cjelodnevna bríga za malo dijete ukljucuje gomilu fizicke aktivnosti i vjezbe. Ja mislim da nisam nikad bila u boljoj formi nego nakon godinu dana s malisom, a svasta sam prije vjezbala, i cesto. Sad ce me sjedilacki posao opet dokosurit

[tangerina]

Najbolje mi je sto mi mame koje imaju vecu djecu samo govore joj to ce proc pa to nije nista ili se u najboljem slucaju uopce ne sjecaju?!

Ma to je neki evolucijski mehanizam, uvjerena sam, da bismo se uopće kasnije odlučili imati drugo dijete. Meni je isto ta prva godina u magli i nekako relativizirana, iako se sjećam teoretski da sam bila premorena i često prilično luda. Ali sad se isto pitam "zašto ono?"
Mozak je nevjerojatan, i inače u životu bolje pamti lijepo od ružnog, a ovdje baš imam osjećaj da sam bolje zapamtila lijepe trenutke, a teški se stopili u neka sitna slova upozorenja.

[Trina]

Evo, javlja se ona koja je lupala glavom o zid. Doslovno.
Potpisujem ti cijeli post.

kakvo je sad stanje sa spavanjem? ja sam svoju čak prebacila u krevetić u kojem nije spavala niti pola sata otkad se rodila(i vratila muža sebi u krevet). Prvu noć je prespavala čitavu, noćas sam je stavila sebi oko 2,3. Spavala bi ona tamo ali malo joj je jesta pa mi se sva ugužva u one rešetke i bude mi je žao pa je stavim sebi.

[*mamica*]

Trina, ne budi luda. Ako ona mirno i zadovoljno spava u krevetiću i ne budi se, očito joj paše. A paše i tebi i mužu Pusti i sebe i dijete da spavate!

[giussepe]

hvala vam cure
Lakse je kad vidiš da ima ljudi koji te razumiju.
Ja bi htjela počet vjezbat zato sto sam totalno slomljena. Ujutro kad se probudim boli me svaki djelić tijela pa čak i zglobovi na nogama (oni skroz doljnji - još ne znam za sebe pa ne znam ni kako se zovu).
On spava s nama u krevetu, a ja ne mogu pobjeć od straha da od umora u snu ne legnem na njega i onda zaspem sva pokočena na boku. Noćas mi se opet desilo da se probudim i trazim ga, ne znam s koje mi je strane. nekako do cca 2 ujutro sve u bunilu odradjujem da se ni ne sjecam.

[palčica]

Da te utješim, nama se sada desilo da između 1 i 5 ili 6 ujutro ne jede. Osim jednog izdajanja, spavam. Neka 4 sata u komadu, napokon.

[Inesz]

kakvo je sad stanje sa spavanjem? ja sam svoju čak prebacila u krevetić u kojem nije spavala niti pola sata otkad se rodila(i vratila muža sebi u krevet). Prvu noć je prespavala čitavu, noćas sam je stavila sebi oko 2,3. Spavala bi ona tamo ali malo joj je jesta pa mi se sva ugužva u one rešetke i bude mi je žao pa je stavim sebi.

Moj je nedavno uglavnom prestao cicati noći, onda sam ga prebacila u njegov krevetić jer je spavao sa mnom u krevetu. Ali, eto problema, u krevetiću spava pola sata, okrene se i udari u rešetke, tada je gotovo sa spavanjem.

Od večeras ga stavljam spavati u putni krevetić, stavila sam pravi madrac u njega i toplo se nadam da će biti bolje.

[Ayan]

što se tiče (ne) spavanja mislim da sam jučer odspavala kojih 10-ak minuta dok sam gurala kolica u šetnji. imam osjećaj da smo mala i ja dvije koale, zaljepljene jedna za drugu.
kad i uspijem leći da odspavam onda ona zna nemirno spavati, skviči, cvili, nakašljava se u snu, i ništa od mog sna.
sram me reći, ali često umjesto da spavam sjedim pored nje i gledam ju kako mi je prekrasna.
toliko sam umorna da mi se vrti i ljudi na cesti vjerojatno misle da sam pijana.

[Zuska]

Ujutro kad se probudim boli me svaki djelić tijela pa čak i zglobovi na nogama (oni skroz doljnji - još ne znam za sebe pa ne znam ni kako se zovu).
On spava s nama u krevetu, a ja ne mogu pobjeć od straha da od umora u snu ne legnem na njega i onda zaspem sva pokočena na boku.

To valjda ide u staž. Ja se već dugo osjećam kao da me netko odspojio pa krivo spojio...sve me boli, što od nošenja, što od krivog spavanja, što od nevježbanja.
Od početka 12. mjeseca nisam tjedan dana bila zdrava, doslovno me svaka viroza napadne, tako da me jučer napala nova, imala sam temperaturu pa ju je sveki noćas uzela da se mi malo naspavamo. Praznik, mogla sam spavati i na desnom boku i na trbuhu! S obzirom da ja i ona spavamo zajedno, ja spavam na vanjskoj strani kreveta i to uglavnom na lijevom boku jer se ona stišće uz mene pa često spavamo zagrljene. Ako se namjestim drugačije, to traje kratko jer se ona budi, pa mi je lakše spavati na lijevom boku i u snu je stisnuti uz mene.
Probudila sam se nekoliko puta jutros, ali svaki put bih pomislila, joj, daj da jop malo odspavam na trbuhu ili na desnom boku...aaa, kako divno.... i došlo 1015.
Trina, budi se i dalje, ne više po 20-30 puta, ali oko 5 da. To je, naravno, veliki napredak, uhvatim i po 3-4 sata u komadu što je prije bilo nezamislivo. Naravno, ako nije prehlađena, ako nisu zubi, ako nije stomak itd.
O micanju u njen krevetić ... probat ću sad na proljeće... Počela je često sama pitati za u wc kad joj se piški i kaka pa smo sad na tome. Ne mogu sve rješavati odjednom

[*mamica*]

Giusseppe, mislim da bi ti vježbanje ipak moglo pomoći, satak vremena dnevno, u ostalo vrijeme hvataj san koliko više možeš.
Mi nismo imali problema sa spavanjem - do 7 mjeseci budila se samo dvaput noću na podoj, rijetko kada se događalo da se često budi, a i po danu je puno spavala.
A ipak sam bila toliko umorna i iscrpljena da mi je se vrtilo (čak i kada bih sklopila oči, imala sam osjećaj da se soba vrti oko mene ), teturala sam kao pijana, migrene su me prale i svaka kost me je u tijelu boljela, leđa pogotovo.
I onda sam krenula prvo vježbati na orbitreku, a zatim sam u teretanu pošla. Ne samo da sam ojačala leđa i razgibala se (tako da su se bolovi u kostima bitno ublažili), nego sam imala i više energije. Naime, vježbanje, iako fizički umara tijelo, s druge strane povećava energiju. I taj umor nije ovaj bolesni umor kakav osjećamo nego.. kako bih to rekla... zdravi, osvježavajući umor.

[amsterdam]

pridružujem se jadikovkama..mene također cijelo tijelo boli od zajedničkog spavanja..užas..prvih par mjeseci mi nije bilo teško buditi se, ali sada se nakon 5,5 valjda dovoljno nakupilo da postajem mrzovoljna baba... da ne krećem uopće na temu svekrva je je to prenaporno i za pisati, ja ću se požaliti na muža...počelo me smetati to što on misli da ako ide na posao a ja sam doma ja nisam tako umorna kao on!!! tipa, pošto radi 6 dana u tjednu, dođe nedjelja, ja se ponadam da će malo više vremena provesti sa malim, a ja možda uloviti koji sat spavanja više, ono ništa!!! on mora na kavu, mora sim, mora tam, jer ništa to ne radi cijeli tjedan pa mu je to jedino kad može..mislim ok, ali ja nemam ni jedan slobodan dan, ni noć ni niš, a da ne govorimo da nisam otišla na kavu već mjesec dana ako ne i više...znam da će te me savjetovati da razgovaram sa njim, već jesam, ali nema vajde od toga.. sve on to kuži dok ja govorim..da, da znam da si i ti umorna, znam ovo znam ono..evo idem ja sa malim u šetnju (i ode taj put) a za par dana sve ispočetka!!!! joj, pošizit ću!

[giussepe]

e upravo to..sva sam ko spotrgana i mislim da mi lagana tjelovježba moze pomoć. Inace sam tip kojeg tjelovježba oslobađa sveg stresa.
samo da počnem
On se počeo dizati na noge i puze ko veliki i puno šetamo tako da se ja dosta krećem, ali nije to to. vjezbanje mi je: ja i vjezbanje bez ikoga.

[palčica]

I ja čeznem za treningom.

[Kaae]

Ja sam se vratila organiziranom satu joge tjedno, subotom ujutro. Nedovoljno, ali bolje ista nego nista.

[Jadranka]

Ja sam isla na jogu dvaput tjedno od malisanovih sedam, osam mjeseci do 13 mjeseci. Sad sam pocela radit pa ne zelim da mi joga oduzima vrijeme koje provodim s njim. Umjesto toga, pjesacim ujutro pola sata do stanice, i eventualno na pauzi jos pola sata. Joga mi je bas prijala, al ja sam imala energije za nju, i bila relativno ok naspavana. Kad sam bila iscrpljena, nisam isla.

[Charlie]

Ja sam krenula na pilates subotom kad je beba napunila 6mj, ali individualni sat, jer se ne mogu prilagodit grupi jer nikad ne znam kad cu moci. Jako mi pase, da bar mogu 2x tjedno...mozda kroz koji mjesec.

[Ivon]

Ne znam da li moja priča pripada ovdje ali je se negdje moram izjadati...
Rodila sam prije 6 mj....težak porod, na kraju sve ispalo uredu, imam divnu curica u, koja po noći se budi 2 puta, po danu sam uglavnom sama s njom pa me dosta iscrpi, umorna sam...moja tuga proizlazi iz toga što ne ličim na ništa, debela sam, ni kilu ne gubim nakon poroda, gadim se sama sebi, ne ličim na ništa. Živim daleko daleko od svoje familije i prijatelja u kući svekra i svekrve. Kad sam rodila odluka moga muža i mene je bila da nećemo nositi malenu i neprestano je držati na rukama, što je njegovima jako teško palo i u trenucima kad bi bili oni sami s njom radili su sve kontra onoga kako sam ja rekla. Viječito su mi dolazile bakice iz sela koje bi mi pametovale o svemu i svačemu, pregrmila sam i to...nemam ni prijatelja ni nikoga svoga i ispada da sam primorana družiti se s svekrvinim kolegicama, slušati njihova pametovanja iz dana u dan...Onda kad bi se opet vratila dan nakon poroda sjećam se svoje mame koje mi je grozote izgovorila o tome zašto sam uopće željela dijete, o tome kako mi to nije trebalo još u životu, ugl kao da joj smetalo što je dobila unuku...i to sam pregrmila...sada puna loših emocija muku mučim s tim da se moje dijete vozi u autosjedalici, što je mojoj svekrvi bespotrebno jer u njenim vremenima toga nije bilo, i svaki put kad ona vozi malenu uvijek netko je drži u krilu i onda kad ja to vidim, prvo što mi dođe je da ih sve prisutne dobro našamaram, ali se priberem jer takvo ponašanje od mene ne bi bilo uredu pa sva crvena, nikakva kažem:"zašto ste to učinili? To se ne smije tako...itd" Naravno nitko me ne doživljava... Onda svekrva pijevruću kavu puuuune šalice i uzme malu (koja maše i rukama i nogama) i ja kažem" nemojte to raditi proliti će kavu po sebi" Gdje mi se kroz podsmjeh odgovori: " ma da pa zašto ne bi?!" Onda opet kažem" zato jer sam mama jer sam ja tako rekla"i i tu samo dobijem zloban podsmjeh....Uvijek kad razgovaram s mužem planiramo imati u budućnosti još jedno dijete, ali meni se stalno vrti po mislima "Hoću li ja to moći" Sada me ne sliša nitko, kako će biti kad budemo imali još jedno dijete??" itd....Nemogu, shrvana sam, danima bi samo plakala, ne vidim sreću u ničemu, nedostaju mi prijatelji, nedostaje mi mir....Od toliko nervoze imam osjećaj da ni ne mršavim, jer mi je organizam s živcima preopterećen. Razgovarala jeam s mužem o svemu tome ali njegovo je : "nemoj se zamarati s babama itd" Uglavnom s ničim da se i on angažira, nego ja svaki dan moram svjedočiti tome kako netko gazi moju riječ, moju odluku....i samo mi dođe...sada već ne mogu..a kako će mi biti kasnije?!


Trebala sam negdje izjadati se, jer tuzi unutar mene nema kraja..

[nanimira]

A joj,kužim kak ti je iako ja još nisam rodila...ali sam trudna,i od kad sam trudna mi svi govore da premalo jedem, da previše radim (a cijelo vrijeme sam morala ležati i ne smijem se udebljati) da će dijete bit keljavo i kaj ja znam...o majčinstvu da ni ne pričam, koji god aspekt spomenem -od najobičnijih platnenih pelena, do rabljene opreme za djecu,odmah me popljuju da kaj izmišljavam, pampersice su super, a prvom djetetu se sve ionako novo kupuje

A naše životne prilike su takve da nije da baš imamo para na bacanje i da je najvažnije da se ne kapacitiramo poslom ako nam postojeći zadovoljava egzistenciju jer bebi onako treba ljubavi a ne stvari...ali ne... (oboje smo freelance više ili manje). I još mi govore da nije tos ve tak skupo kak ja mislim, a nas dvoje radili okvirnu računicu i ispada da nam do prve godine djetetova života treba ugrubo oko 30 000kn

Kad sam prvi put bila trudna, napravila sam jednu veliku grešku a to je da sam otišla svojoj soc. doktorici da mi da neku uputnicu,i nakon toga je cijelo selo znalo da sam trudna.Nije da je ona rekla,nek su babe skužile jer sam se jako udebljala u ta 3 mjeseca. Nedugo nakon toga sam imala spontani, a selo je naravno ogovaralo jer što drugo selo radi.

Sad sam trudna i ne idem nikud, doslovce me nitko nije vidio zadnjih 2 mjeseca jer sam razvila neki bedasti stav da niti ne želim da znaju da sam trudna (što je naravno lagano nemoguće) ali kao, ja neću nikom govoriti dok me ne pitaju ili dok se nebude vidjelo toliko jako...

Apropo svekrve....ajme majko, sad zna na net pa sve kaj joj kažem ide provjeravati duplo, i sve me ispituje. Nju muči jer imamo psa, pa kak će beba i pas i to ju je mučilo još dok ni nisam bila trudna...i nikako joj objasnit, ni za to, ni za čišćenje kuće zašto koristim eko-sredstva a ne kemijska (ako nema potrebe) i tak... ona je jedna jako invazivna osoba koja svoje neslaganje ili kritiku daje na jedan jako bezobrazan način,i naš odnos je u krajnju ruku bezveze-odnos pro forme. Mislim, dodatno me i paranoira, jer je i ona izgubila bebu u 25tt i sad ima stav da "ako bog da", "valjda će biti", "imate vi još do poroda..." a meni trudnoća bila komplicirana. Pa daj me ohrabri ženo, u suprotnom me nemoj ni zvat! MM je živa i baka i ona samo priča o tome kako se tko udebljao u trudnoći i još se tome jako zgraža,kao fuj koliko je debela-ogromna je...a uff...na svu sreću pa su daleko

E sad čekam porod i roditeljsvo, ekvivalentno i još i iskreno se nadam da će beba biti ta koja će mi pojesti živce a ne "ekipa sa strane".

Držite se!

[Tiziana]

Ajme ajme Ivon, ajde ti reci meni doktorici svekrvologije i mirnog suzivota sta ti uopce radis s tom osobom koja medju ostalim krsi kako tvoja pravila tako i zakon ove drzave? Bebu u sling klokanicu ili sto vec imas i zdravo svima - lakse ce ti biti, a beba treba tebe i tvoje ruke

[Sumskovoce]

Tizi - pa Ivon je rekla da žive u istoj kući, svekiji i NJM i ona i beba. Tako da ne može baš lagano zbrisat.
Ivon, draga, ja te jako dobro razumijem po pitanju kila i nezadovoljstva. Istu muku sam mučila lani. Prođu kile, tijelo se polako vraća u staru formu, samo si daj vremena. Nerviranje je sastavni dio života, probaj shvatiti kad te uhvati navala bijesa, da je to trenutak koji će proći, duboko diši i mantraj si - sve je dobro, nervoza prolazi, ja sam smirena. Nakon što to ponoviš nekoliko puta, počne djelovati.

Kod takvih ponašanja tvoje svekrve, koja ugoržavaju sigurnost tvoje bebe, mislim da bi mogla zauzeti oštriji stav. Mislim i mogla je u kondicionalu, jer ne znam kakvi su vam donosi i koliko ovisiš o pomoći svekrve.
Ako si možeš priuštiti - nemoj dopustiti da itko bebu vozi u autu, ako ti nisi prisutna i ako ne možeš biti sigurna da se beba vozi u AS.
Kad bilo tko pije nešto vruće i želi uzeti dijete, nemoj dopustiti, uzmi bebu i odmakni se.
Bilo koje ponašanje koje smatraš problematičnim, ja bih rješavala udaljavanjem bebe.
Jedino se ne slažem oko ne nosanja bebe - to je po meni potrebno i poželjno. Sama sam nosala svoje blizance, žicala moje starce i muževe da ih dođu nosati - htjela sam da budu po rukama što je više moguće.
Moja teorija je da nosanje djetetu ulijeva sigurnost i dobar osjećaj, pa sam htjela da imaju što više fizičkog kontakta s bliskim ljudima.
Što se tiče druženja i društva, nemoj podcijeniti virtualnu komunikaciju i druženje. Ima tu na forumu masa pametnih i simpatičnih žena s kojima se možeš dopisivati, razmijenjivati iskustva i popričati. Ako ti fali glas, razmijeniš brojeve telefona preko PP-a i čuti se s njima. Na ovaj način možeš ispuniti svoju potrebu za komunikaciju + komunicirati s ljudima koji te nadahnjuju i u čijim riječima uživaš.
Glavu gore draga, svakim danom će sve bit samo bolje

[Ivon]

Hvala vam svima na riječima podrške i savijetima.
Jedina sreća u svemu tome (osim naravno moga dijeteta) je to što smo mm i ja dobrih financija, tako da smo kupili zemljište na kojem ćemo napraviti malenu kućicu, u kojoj ćemo nadajmo se imati svoj mir. Ne ovisim o svekrvi po pitanju ničega srećom, ali smo još promorani stanovati s njima.
Što se tiče muževih roditelja zbog poštovanja prema njima jer su njegovi roditelji mislim da sam svejedno trebala oštrije reagirati ne samo po pitanju as i ostaloga (davanje čokolade malenoj), ja sam samo tiho i mirno odreagirala na sve, što u pravilu nisam smjela. Ali moj glas i da povisim ton ili da normalno razgovaram se ne čuje. Kao da sam nevidljiva, nikoga od njih ne interesira moje mišljenje.
Kako nemam auto da po ovom ružnom vremenu nekuda odem prisiljena sam boraviti u kući. Kada je lijepo vrijeme jedva čekam da mogu prošetati s malenom. Kako sam jako jako daleko od svojih, od prijatelja nemam s kim normalno ni porazgovarati tako da si znam pustiti muziku, razgovarati sama s sobom, ali na kraju krajeva samo sjednem i počnem plakati kad vidim koju tugu, bol i razočaranje nosim u sebi. Teško mi je. Bojim se da nakon toliko skupljanja svih loših emocija ne puknem jednom, na štetu smoga muža i sebe. Nedostaju mi prijatelji, njihova podrška, razgovor, suočena sam sama sa sobom.
Još jednom hvala vam svima...

[Mima]

Pa ako ste dobrih financija iznajmite si nešto dok gradite kuću, nemojte živjeti sa njegovim roditeljima, jer to tebe očito ubija u pojam.
Očito te smeta kad rade protiv tvoje volje, a ako ne budete živjeli sa njima neće biti takvih situacija ili će ih biti malo.
Inače, vježbaj se postaviti - ako netko jednom vozi tvoje dijete izvan sjedalice, onda jednostavno više nemoj dozvoliti da je voze.

[Ivon]

U kuću bi se trebali useliti do kraja godine tako da nam se ne isplati za to malo uzimati nešto u najam.
Naravno da neću dopustiti da malenu voze u as, čak oni u svome autu nemaju dio pojasa na koju se as treba zakopčati, i to dok sam rekla odgovor je bio: "pa što nismo mi auto radili.."

[oka]

Ivon, ako možeš otiđite, ja sam otišla i žao mi je tih prvih 6 mjeseci koje sam tamo provela, moj život bi imao malo drugačiji notu. To razdoblje mi je pretraumatično i moje dijete je sve zajedno sa mnom proživljavlo, to mi pada najteže od svega.
Odi draga što prije, jer nema drugog rješenja za takve situacije.

[oka]

Ja ne bih čekala niti do kraja godine, jer mi nitko ne može nikad više vratiti prvu god života od djeteta, ali to sam ja.