 |
|||
uskoro ću imati 42 godine, dijete 9.
radim posao koji volim.
sad sam već 4 mjeseca van stroja, čekaju me još 2 operacije.
to vrijeme sam iskoristila da pometem svoje odnose sa drugim ljudima, pročitam sve one knjige koje nisam stigla, pogledam neke serije i filmove.
i desilo mi se nešto prelijepo , što nisam očekivala i vjerovala da se dešava u mojim godinama. stekla sam prijateljicu.jedna nova osoba je ušla u moj život i obogatila ga .
eto zadovoljna sam.
e
Baš je to super. Mislim, to s prijateljicom ne operacijom. Teško da će netko novi ući u moj život, ljudi mi neopisivo idu na živce pa sva ta moja mrzovolja, nervoza i loša energija, iskaču iz svake moje pore (i bore). Jedino mogu održavati kontakte preko intereneta, uživo sam grozna. ALi super za tebe, baš mi je drago.
(prvo sam bila napisala da sve ima svoje razloge pa da si ti morala slomiti nogu na točno tri mjesta da bi upoznala tu osobu. Ali onda mi se učinilo glupo, pa sam izbrisala)
joj, Trina
ako ti slomiš nogu, ima da ti pola foruma dođe
makar zbog trave
Eh, da, i ja se sjećam jednog takvog, nakon kojeg je nestalo bezbrižnosti i dupe-glava moda.čokolada prvotno napisa
Sjetit će se neki da su nekad davno postojali afterwork partyji za single business(wo)mene.
Ej apri, ne znam točno o kojem dijelu obale se radi u avataru,al znam da ima takvih plaža po Makarskoj rivijeri (treba naći osamljene), Braču, Hvaru, Visu,...kako vam nije jasno?
meni je skroz jasno
partnerski odnos... ako ne možeš naći nekoga tko ti odgovara, nema partnesrkog odnosa
izlazak s prijateljicama... možda se dijete nema kome ostaviti (ok, supermenica ima, ali mnogi nemaju), nedostatak novca, prijateljica ima partnera kojemu nije drago da ona hoda okolo po kavama s prijateljicama, prijateljica ima toliko obaveza da ne može "lapiti")
putovanja... isto kao gore
ima ljudi kojima se baš potrefilo da ni na poslu niti poslije posla nemaju priliku družiti se s ljudima
nažalost, jako ih je puno takvih
Lili, gdje ti je taj tvoj avatar; želim tamo!
Vezano uz temu, gle odmah sam isključila na početku samohrane roditelje bez pomoći pa tu spada i partnerski odnos, a ovo ostalo šta ja znam većina mi se uz partnera čini izvediva, ono malo tata pričuva djecu, pa si mama može priuštiti koji gušt, kavicu s frendicama, pa makar popodne, predveče (mi mame iz kvarta se nađemo 1-2 mjesečno petkom/subotom naveče na kavi, tada tate djecu uspavljuju i kupaju), na sport isto odeš tata pričuva djecu, prošeta s njima, ili dijete ode na igru kod male od frendice, ili ode na ritmiku pa mi je to mojih sat vremena, u kino, npr. isto naveče djeca zbrinuta, za putovanje se ne mora ići 100 km, odlazak u okolicu ZG je isto lijep odmak od svakodnevnice a ne košta puno, da ne govorim da se preko kolektive može za sitne novce otići na zgodne izlete, ako ne mogu frendice s djecom možda mogu one bez
šta ja znam, meni se čini da se najviše radi o nečijoj organizaciji i volji (i naravno da nemamo zbog toga osjećaj grižnje savjesti).
da sam ja Caine, ja bih se posvetila svojim zanimacijama i hobijima, napokon bih krenula u školu penjanjapo (umjetnim) stijenama, na plivanje, planinarenje vikendom, našla bih već neku prijateljicu/poznanicu koja je za akciju,uključila se u volonterstvo...ma 100 čuda mi pada na pamet.
Mrs. Happy, svaka čast za to slobodno popodne, tako ću i ja kad malo odrastu da ne bude prenaporno baki, punjenje baterija yeah....
trina, isto tako moja ozljeda mi je poslužila kao filter i izbacila sam iz svog života sve one za koje sam smatrala da smetaju. bez ljutnje , ali i bez milosti i neke grižnje savjesti jer se eto poznamo xy godina,
kad sam to obavila , kao da je sunce granulo i neki novi, dragi pozitivni i asertivni ljudi suz ušli u moj život, a ovi energetski i emocionalni vampiri su morali otići dalje .
X
Imam duplo manje godina, ali isto mi se ponekad čini da mi život jednostavno prolazi. Ali to je zato što sam ja tip koji je stalno u pokretu. Ovisna sam o putovanjima, stalnim nekakvim događanjima i promjenama. Najradije bih živjela na tri meni najdraže lokacije i usput imala super posao koji me neće sputavati u tome. Tako da, imam jaaako dinamičan i aktivan život i opet nisam uvijek zadovoljna.
Sreća mi je što smo i dragi i ja totalni ekstroverti i društveni tipovi i mislim da bismo umrli kada bismo bili osuđeni jedno na drugo, bez druženja, zajedničkih i nezajedničkih (
U biti, obično kada se osjećamo prazno, umorno i iscrpljeno, skužimo da već odavno nismo nigdje izašli ni otputovali i da je vrijeme za akciju
mda... malo smo skrenuli sa teme... samo sam htio ukazati na to kako nakon 40 nastane totalni reset ličnosti. barem ja. nisam više zainteresovan za ono sve za što sam nekad bio, povukao bih se u osamu iz svog grada kojeg ne držim kao svog pa me ništa ni ne veže. sad m ije najvažnije biti što mobliniji i što više vremena imati, a materijalno me više ne interesuje uopće. hm..možda su samo moji uvijeti takvi... kad smo kod trave - sad smo i odrasli već, ima tu i za šit
A, da. Ja uvijek moram postove pisat ko zadaćnice, zato puno ni ne pišem
Marijanada, meni je jako tuzno to sto si napisala. Saljem ti zagrljaje.
Zvuči koma kad se čita, baš "cendravo", kako kaže mujica, ali recimo, ja na druge ne ostavljam dojam da u stvari tako živim. Imam petogodišnju kćer, volim kuhati, peći kolače, petljati sa cvijećem, povrćem, pisati blog, šivuckati pomalo i sve me to drži na površini.
Oči su mi usmjerene najviše prema djetetu i njenoj budućnosti i to mi pomaže da mi dani budu ispunjeni i prekratki da bi se prepustila depresiji. Da nemam dijete, onda bih čuvala tuđu, jer su oni divna motivacija za život i pravi pokretači radosti. U njihovom društvu ja ne mogu biti loše volje ili malodušna.
Tako hendlam svoje 40-te i gledam prema 50-ima, mada su možda još daleko, ali vrijeme tak brzo leti...
Zapravo, imam veliku nadu da će se sve ovo što me sada sputava u normalnom životu ipak promijeniti u budućnosti i da ću svom djetetu ipak moći na vlastitom primjeru pokazati ćemu služe rodbinske i prijateljske veze, kako je priroda veličanstvena, kako je sloboda neprocijenjiva...
a sada moram kako moram. za mir u kući
Mislim ono brate, sad će ti sto posto zatvoriti temu. heheo sad smo i odrasli već, ima tu i za šit
Inače, tvoja dijagnoza je laganini depresija, manjak samopouzdanja i nejebica (ako smijem sve ovo napisati). To tako nekako ide iza razvoda. odi vani, sastavi se sa zemljom, odi malo putuj, nađi staru ekipu i uživaj..vidi što te veseli.
Trina, carice.
Okladila bih se u mjesečnu plaću da si ovo zapravo ti na tvojem avataru.
Ja ću uskoro 40. Par forumašica me bilo optužilo u nekim raspravama "da sam još mlada i da ću vidjeti za koju godinu" pa izgleda da mi iz postova ponekad izlazi moja infantilna i nezrela račja duša
Šta reć, rodila sam prije 16 mjeseci, a do unazad...4-5 godina (dok nisam srela dragoga) bila sam posvećena poslu, što je uključivalo i rad u uredu od 12, a često i više sati, hrpu putovanja, upoznavanje hrpu ljudi... Ono, baš intenzivno.
A bila sam i party animal, doslovno, nema gdje se nije išlo, od punk i rock koncerata vani i u Hr, raznih ludih fešti i tuluma po cijelom globusu, a zadnjih par godina najviše sam voljela vikendima dolaziti doma (tu gdje sad živim
I onda smo se u takvom ludilu spanđali dragi i ja...i odjednom nam je najljepše bilo biti sami doma, gledati film zagrljeni i tako to... I mnogi drugi iz tog našeg ludog razdoblja su u međuvremenu postali roditelji ili tek što nisu, a oni koji nisu, i dalje partijaju i izlaze. Ne možda svaki vikend (mada ima i toga
Meni ništa od toga ne nedostaje, valjda je bilo i previše. Onako, uopćeno, dođe mi da pomislim, uh, kako bih se rado onesvijestila ovaj vikend, ali onda dođe vikend i ne padne mi na pamet otići. Sad ponekad, npr. jednom u mjesec dana, odemo na neku večeru s nekim frendovima u konobu, u pravilu s onima s kojima se može filozofirati o svemu, pa razglabamo o svjetskim i lokalnim problemima ili, pak, odemo na partiju pokera kod frenda... Ili na neki dobar koncert.
Imamo sreću što nam obje bake i djedovi žive blizu, što imamo super odnose, što ih mala obožava i što oni obožavaju nju pa nikad nije problem za čuvanje.
U biti se, otkako sam rodila, jako malo družim s ljudima (u odnosu na ono prije), postala sam vrlo izbirljiva i mnogi mi idu na živce. Više se družim virtualno. Više se posvećujem sebi i svom fizičkom, duševnom i intelektualnom zdravlju i na tome radim, iako još ne koliko bih htjela. To mi je izazov za +40. Ja i mi, nas troje. Ili četvero
Trina…pazi sa savjetima
Mislim da ovo nema veze ni s godinama, niti s količinom burno provedenog vremena, samo s činjenicom da si relativno nedavno rodila.
Tako sam i ja, do druge godine života djeteta, svima tvrdila da sam se naizlazila i nauživala u životu.
A onda...
Kad malo prođe umor od nacicavanja i noćnih buđenja, odjednom me uhvatila stara želja za izlaskom na pivo, u Jabuku, pa čak sam i na Zrću bila
Hoću reći, ne vjerujem da se ljudi baš toliko mogu promijeniti, a da ta promjena bude trajna.
mislim da je to sasvim normalno i poželjno. interesi se mijenjaju tokom života, nekad prema boljem, nekad prema lošijem.
i jedno i drugo izgrađuje našu ličnost, a "reset" je poput skoka u razvoju
taj reset ne ovisi o godinama, već o samoj ličnosti. Svakoga nešto drugo resetira.
Meni se to dogodilo kad mi je mama prije 10 god umrla od karcinoma. Od tada se promijenio poredak vrijednosti u mom životu. Od tada, gdje god pokušam saviti svoje gnijezdo, uvijek ga netko raskopa. Netko drugi bi već ispalio na živce.
Onda sam doživjela drugi, veliki reset kad mi je 2011. umrlo dijete u trećem mjesecu trudnoće. Nakon te siline tuge sa velikim "T" sve i najmanje što imam i što me veseli postalo je neizmjerno veliko.
(Sad meni i mojoj obitelji opet slijedi velika promjena, preseljenje ovaj put sa boljeg na gore - što se moje pozicije tiče i već unaprijed znam da ću trpjeti i podnositi veliki pritisak i trebati će mi puno snage da u takvim okolnostima održim brak na životu.Nek mi Bog pomogne.)
Bez "mudrosti" 40-ih, ili bez tih resetiranja, ja bi pukla ko kokica i sve bi ošlo u ...
Ali, dapače, poštujem i razumijem svačije i najmanje nezadovoljstvo i ne želim ničije teškoće umanjivati. Znam ljude koji se ni nakon jako velikih životnih nedaća nisu resetirali i još uvijek plaču nad sitnicama, ali svi smo mi različiti. To je sasvim normalno i za svakoga treba imati razumijevanja. Svatko najbolje zna kako mu je i pokušava se s time nositi kako najbolje zna.
Mislim da svima nama ovdje to nekako uspijeva.
eto, još jedna zadaćnica
nebum više.
[QUOTE=marijanada;2365378]...veliki reset kad mi je 2011. umrlo dijete u trećem mjesecu trudnoće. Nakon te siline tuge sa velikim "T" sve i najmanje što imam i što me veseli postalo je neizmjerno veliko...
QUOTE]
žao mi je zbog ovoga. i meni se nešto strašno u ovom smislu desilo pa te razumijem. dešavaju se ti reseti ko moždani udari, ko defibrilatori i onda ispadneš tako kako ispadneš.
al da te smrt dijeteta promjeni za 180, to znam ;-(
i onda vidiš da su svi problemi koji muče najveću večinu nas - banalni
Eto, nema boljeg odgovora od ovog!
Najprije negdje po osmijeh na lice, a onda je sve lakše.
Caine,ma bolje da ti je tako! Buduci na tvoj prvi post, hrpa problema,manjak odgovora...! Ma super da ti je tako,i da te zapravo sa psiholoske strane "problemi prvog posta" ne slome,poljuljaju...!
Ja nemam ni 30, ali bez obzira na god.svi mi bez obzira na obitelj ili ne padnemo u neku kolotecinu,mislimo da smo dosli do ruba ili zida! Ali cesto izademo kada sami nademo nacin kako vratiti ono sunce koje svima nedostaje!
Kako god,sretno na "oba posta"!
Ja sam u srednjim 30.-tim pa se tako osjećam. Neprestano u nekoj besmislenoj matrici: posao-vrtić-stan, povremeno neko veselje koje me samo podsjeti na to kako svi moji prijatelji imaju idealne živote i kako ih ja podsjećam da ničiji život nije idealan. Prije godinu ipo mi je iznenada preminuo suprug.
Nemam nikakvih planova, želja, ideja...
Trina možeš slobodno i meni dati dijagnozu
Alkemičarka HUG
Alkemičarka
Tvoja situacija je nešto što nas svih može trenutačno spustiti s oblaka na zemlju. Tu se ipak nebi usudila zahebavati sa rečenicama i nasmijavati samu sebe i druge. Vjerujem da je tvoja želja imati ovakve problemčiće kao što ih mi imamoJa sam u srednjim 30.-tim pa se tako osjećam. Neprestano u nekoj besmislenoj matrici: posao-vrtić-stan, povremeno neko veselje koje me samo podsjeti na to kako svi moji prijatelji imaju idealne živote i kako ih ja podsjećam da ničiji život nije idealan. Prije godinu ipo mi je iznenada preminuo suprug.
Nemam nikakvih planova, želja, ideja...
Trina možeš slobodno i meni dati dijagnozu
Nisam. Moji avatari su odraz unutarnje mene a vanjska ja je u neskladu s onim što zapravo jesam.
Ja obozavam svoje godine. Dovoljna sam stara i mudra da znam sto ne zelim a dovoljno sam se opametila da znam sto zelim
Ovo mi zvuči poznato i normalno
Meni je to totalno strano. Čak neprihvatjivo.
Znak nepostojanosti pa dijelom i nepouzdaosti (nezrelosti?).
Posljednje uređivanje od mujica : 13.03.2013. at 21:31
Meni je na sam naslov topica u glavi počeo svirati Predin http://www.youtube.com/watch?v=xVSsHPTrPl0
"Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje... Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno." (Meša Selimović, Derviš i smrt) Ovo meni odmah zazvoni kad netko spomene da ima 40 godina
A ja ne vidim neke bitne promjene. Više posla, manje zabave, no mene moj posao veseli pa mi ne fali puno toga ... možda malo više plesa.
još nisam u 40 tima ali sam u 35.toj i ovo sad trenutno mi je najljepše razdoblje života iako neki objektivni faktori tipa kredita, gradnje, nesigurnog, jaaako nesigurnog posla itd.itd. idu u prilog tome da nije ništa idealno. ali bez obzira na sve ja sam mirna nekako mirna iznutra. onako sama sa sobom. po prirodi sam naprotiv prilično nemirna. ili su mi okolnosti u životu bile takve da sam morala biti nemirna. međutim, ovo vrijeme u kojem sam rodila drugo dijete i nešto malo prije toga mene je skroz preoblikovalo. doživjela sam neki preobražaj, nešto ko kod kafke.
stanja u kojima sam ja znala biti nisu bila baš uravnotežena - stalno me nešto tjeralo, neka ljutnja, frustracija, nekakava nemoć, bjes-. znala sam biti u trenu dobra i brižna a u trenu otrovna, osorna , drska. znala sam vrijeme provoditi s ljudima koji ni po čemu nisu istinski dopirali do mene, nisu me nadahnjivali, nisam od njih ništa posebno učila i nisam se kraj njih dobro osjećala. ni sama ne znam zbog čega.
godinama sam osjećala da nije to dobro, da moram iznad toga, da mi fali nešto. onog trenutka kad sam se posvetila baš onim stvarima koje istinski volim, a koje nekome stvarno mogu izgledati smješne - tipa sadnja krumpira
s prvim djetetom ja sam uz svu ljubav i brigu često bila nekako na rezervi sa živcima. stalno sam gledala gdje bi umakla na pola sata. da zapalim. ovako nešto slično kao kod Trine ,da se odmaknem. jer me tare sva ta odgovornost. stalno sam brinula jel jela na vrijeme, jel pišala na vrijeme, spava li dovoljno, jel ovo dobro, jel ovo loše. neprestano. to je bilo strašno. osjećala sam se kao da podbacujem a ne umijem drugačije.
kad sam posložila neke stvari u glavi, što je trajalo godinama, kad sam rješila neke bitne stavke tipa diplome na fakultetu, kad su se neke stvari spustile na svoje mjesto i meni se dogodio taj klik u glavi. sad potpuno drugačije doživljavam sve skupa. sad mi je petsto puta lakše. sad sam makla neke ljude iz života a neke druge pustila u njega, i presložila prioritete. mislim da je za mene to bilo ključno. ti vražji prioriteti. stalno sam se vrtila između obaveza i želje da ugodim drugima. pa sam bila ljuta na sebe jer nisam znala kako to sve ishendlati. sad znam i nisam više tako ljuta. to mi je spas.
U Mešino vrijeme je ovo možda bilo točno, ali danas su ljudi s 40 još mladi
Marijanada, nije mi tvoj post zvucao cendravo, nego mi ono sa pticom i kavezu jako tuzno. )osobno iznad svega cijenim svoju slobodu i jako tesko bi mi palo da se radi nekoga ili necega moram odreci svoje osobne slobode, tj prijateljica, druzenja, razgovora... Meni je to potrebno poput vode i kisika. Bas citam "zenski mozak" i cini se da nam tako hormoni odredjuju, no to je vec druga prica. ) Kao i ti vjerujem da svojim primjerom vrsimo izuzetan uticaj na nasu djecu. Nemoj me krivo shvatiti, ali ako vide da smo mi ko ptice u kavezu, zar ne mislis da postoji mogucnost da ce i sami kopirati taj primjer?A, da. Ja uvijek moram postove pisat ko zadaćnice, zato puno ni ne pišem
Zvuči koma kad se čita, baš "cendravo", kako kaže mujica, ali recimo, ja na druge ne ostavljam dojam da u stvari tako živim. Imam petogodišnju kćer, volim kuhati, peći kolače, petljati sa cvijećem, povrćem, pisati blog, šivuckati pomalo i sve me to drži na površini.
Oči su mi usmjerene najviše prema djetetu i njenoj budućnosti i to mi pomaže da mi dani budu ispunjeni i prekratki da bi se prepustila depresiji. Da nemam dijete, onda bih čuvala tuđu, jer su oni divna motivacija za život i pravi pokretači radosti. U njihovom društvu ja ne mogu biti loše volje ili malodušna.
Tako hendlam svoje 40-te i gledam prema 50-ima, mada su možda još daleko, ali vrijeme tak brzo leti...
Zapravo, imam veliku nadu da će se sve ovo što me sada sputava u normalnom životu ipak promijeniti u budućnosti i da ću svom djetetu ipak moći na vlastitom primjeru pokazati ćemu služe rodbinske i prijateljske veze, kako je priroda veličanstvena, kako je sloboda neprocijenjiva...
a sada moram kako moram. za mir u kući
Ma i ja se osjećam mlado - ili možda zavaramo sami sebe. Ja sam između 1. i 2. trudnoće osjećala razliku u "zamoru materijala".U Mešino vrijeme je ovo možda bilo točno, ali danas su ljudi s 40 još mladi
Kad mi mm dođe i kaže - nešto me žiga ovo-ono (tipa vrat, rame...), ne znam što je... znam sa smiješkom reći : "godine dušo, veći dio postojanja naše vrste se umiralo u 40etima, nisi više mladić, naravno da te nešto žiga".
Lily 75Vezano uz temu, gle odmah sam isključila na početku samohraneroditelje bez pomoći pa tu spada i partnerski odnos, a ovo ostalo šta ja znamvećina mi se uz partnera čini izvediva, ono malo tata pričuva djecu, pa si mamamože priuštiti koji gušt, kavicu s frendicama, pa makar popodne, predveče (mimame iz kvarta se nađemo 1-2 mjesečno petkom/subotom naveče na kavi, tada tatedjecu uspavljuju i kupaju), na sport isto odeš tata pričuva djecu, prošeta snjima, ili dijete ode na igru kod male od frendice, ili ode na ritmiku pa mi jeto mojih sat vremena, u kino, npr. isto naveče djeca zbrinuta, za putovanje sene mora ići 100 km, odlazak u okolicu ZG je isto lijep odmak od svakodnevnice ane košta puno, da ne govorim da se preko kolektive može za sitne novce otići nazgodne izlete, ako ne mogu frendice s djecom možda mogu one bez
šta ja znam, meni se čini da se najviše radi o nečijoj organizaciji i volji (inaravno da nemamo zbog toga osjećaj grižnje savjesti).
Veliki potpis na sve.
ovo sam jaMislim da ovo nema veze ni s godinama, niti s količinom burno provedenog vremena, samo s činjenicom da si relativno nedavno rodila.
Tako sam i ja, do druge godine života djeteta, svima tvrdila da sam se naizlazila i nauživala u životu.
A onda...
Kad malo prođe umor od nacicavanja i noćnih buđenja, odjednom me uhvatila stara želja za izlaskom na pivo, u Jabuku, pa čak sam i na Zrću bila
Hoću reći, ne vjerujem da se ljudi baš toliko mogu promijeniti, a da ta promjena bude trajna.
imala sam mislim i topic da ako ne odem iskakat se na koncertu da cu se samoubiti.
pa sam pocela landrati ko da mi je 16.
i plasila se nove trudnoce i malog djeteta.
s ovim djetetom sam nakon 7 dana pozeljela zaruziti. i jedva cekala prvu priliku. i docekala je. i ni jednom nisam pogledala na mobitel
i sad cekam da se prestane svako malo buditi da pobjegnem u jabuku, primjerice.
uf, alkemicarka :hug:
Zanimljiva tema (samo da odmah napisem jos sam jednu godinu u dvadesetima, ni blizu 40+) ali kuzim osjećaj ustajalosti koji vjerujem svakog obuzme pa važemo i premišljamo jesmo li i da li još uvijek možemo nešto promijeniti. Ja sam baš za vikend radila pospremanje svoje glave (puno teže nego generalka po kući iako mrzim čišćenje) i zaključila da je problem u neživljenju u sadašnjem trenutku.Bila sam bezbrižna studentica, imala dovoljno novaca, putovala, radila, ljubva, slobodu, prijatelje i opet doslovno gorila da sve to zamjenim da budem mama. I kad sam stvorila tu svoju prekrasnu obitelj opet neki crvići, pa bi sad nastavila graditi, stvarati, raditi pa još ovo, pa ono, i onda mi došlo u glavu. Iako je sad ponekad teško i naporno biti dosta vremena sama s troje male djece, oni će samo još par godina biti tako mali, i slatki i mazasti i željni mene, a sve ostalo, i kina, i putovanja i edukacije, i posao stignem poslije. A tad ću žaliti jer sam propustila vrijeme s njima. Pa sam odlučila najozbiljnije u svom životu živjeti dan po dan, prestati zahtjevati od sebe previše, i živjeti život.
Da, možda, ali možda nauče da je vrijedno žrtvovat se za ono što smatraš najvrednijim. Mislim ljudi valjda biraju prema vlastitom sustavu vrijednosti a ne tek tako da udovolje. I ja ima 30 točno i osjećala sam se kao Caine s 19 kad sam prvi put postala mama i gledala kako ljudima na faksu prolazi život a kako moj.... I onda je prošlo jer na kraju shvatiš da imamo puno više zajedničkog... Danas sam prilično stabilna i ponekad sam si ispred želja svoje djece. A to je bio duuugačak i težak put.
imaš 11 godina?
skoro
Ja sam oduvijek bila stara. 40+ mi je jedino ugasilo nadu o drugom djetetu a sve ostalo je isto.
Velike životne resete sam imala u raznim razdobljima života, oko 7 godine te s 17 i 37 godina. Zadnji mi je najbliži pa ga se još uvijek sjećam s gorčinom no na sreću više bez stezanja u grlu. No dok sam došla do tog stadija trebalo mi je dugo.
Ivana s, ja sam bas neki dan muzurekla da sam se od kad se maleni rodio promjenila u smislu da vise nemam crve uguzici a do tada sam mislila da jenegdje drugdje (tamo gdje ja taj trenutak nisam) bolje. Mislila sam da je dopromjene doslo radi trudnoce, ali vidim ti ih imas troje pa je moja teorijapala u vodu.
Mislila sam da je do promjene doslo i radi godina, ali kad citam neke postove gore, vidim da mi niti ta teorijane drzi vodu. Naposljetku zakljucujem da se ipak u zivotu mora posloziti jakopuno stvari u pravom trenutku da bismo osjecali smirenost i zadovoljstvo.Tisrecom imas jos puuuuno desetljeca pred sobom da dodjes do zen stanja. A dotada, mozda i nije lose imati neki nemir jer to nas nekad tjera dalje na nestobolje i drugacije. Ili?? By the way moja kriza je bila kad sam navrsila 30. Osjecala sam se odjednom starom kao Metuzalem. Eeee, sad vidim kak sam bila mlada. Niti jedne bore nisam imala, hehe
Ma nisam ja tu cendravost uzela za zlo, uopće. Mujica je prije spomenuo da smo svi/sve tu baš cendravi, pa sam zato to spomenula, ali ne zamjeram na toj riječi. Nasmijala sam se kad sam pročitala mujicu.
Tema je takva - došli smo se malo iscendrati jedni drugima, naći koju pametnu kod drugih i vozimo dalje.
Moja kćer je još mala i za sad me treba baš u ovakvom "agregatnom stanju" u kojem jesam: potpuno posvećenu njoj, njenim špangicama, mašnicama, da joj triput na dan pletem pletenice, da se sa njom igram Winxica, da joj radim šatore po stanu, da sa mnom mućka kolače, da se šetamo po kvartu i glumimo da smo dvije gospođe, da po Youtubeu tražimo sve pjesme na engleskom iz svih Disneyevih Zvončica... ja sam joj u tome posvećena i ona je uz mene sretna. Ja ne radim, ona skoro da ne ide u vrtić (osim nekih tri mjeseca godišnje kad se sve zbroji).
Kad za koju godinu poraste puno će se toga promijeniti u našoj obitelji, pa će se i sustav vrijednosti koji nam sad diktira način života, morati promijeniti.
Ja sam uvijek bila tiha voda koja brege dere, a ona je već sada potočić koji prilično glasno žubori.
Moram priznati da, iz svojih sedamnaestogodisnjih cipela, uopce nemam pojma o cemu pricate.
Trina
marijanada nemoj da te brine zadaćnica
vide mene
kom je dugo nek preskoči
i moram se složiti s Mrs Happy meni je isto strašna pomisao na to da me netko ograniči i dirne u moju slobodu
no vjerujem da ti imaš svoje načine i da si sebi uspjela nekako posložiti u glavi
ja vjerujem da su 40 te super razdoblje pod uvjetom naravno da nema nekih životnih udaraca - mislim na prosječan život
tada si dovoljno iskusio da već znaš što ne želiš i što želiš a još si dovoljno mlad da puno toga započneš i realiziraš
Moram reći da mene tvoji postovi deprimiraju
Pomakiki, podsjetila si me na Lou Reeda i Small town
Ja bih vise voljela zivjeti u velikoj zemlji, a najbolje mi je kad pise za neke umjetnike "zivi na potezu Berlin-Pariz" ili barem Berlin-Zagreb. Uvijek uzdahnem. To su te zelje koje s godinama imaju sve manje sanse da se ostvare. Al ja se stvarno ne smijem zaliti, buduci da godisnje proputujem barem 3-4 zemlje, nesto poslovno, nesto privatno.
Al to nije doslo u cetrdesetima, vec s 26 sam pocela puno putovati. Tako da nisam puno napredovala
Morala sam to izguglatiPomakiki, podsjetila si me na Lou Reeda i Small town
ali nije da se ja žalim, to je bio moj izbor, jednostavno u životu dođe čas kad shvatiš da ne možeš imati sve - jednostavno moraš odabrati čemu ćeš težiti, inače si rastrzan između raznih želja i ne možeš ostvariti ni jednu potpuno. Dodaj na to stambeni kredit pa krizu i eto prilike da spoznamo čega se sve možemo odreći. Onda dođe, taman kad se uspijem uvjeriti da mi nije tako loše i da ćemo to preživjeti, netko s nickom Mrs Happy da mi pojasni kako joj je takav život nezamislivo tužan
50+
Nedostaje mi sunce, jedva čekam da zatopli i da mogu na grunt, čeprkati po vrtu, zafrkavati se s djecom, farbati ogradu i slično....
MM isto teško podnosi zimske mjesece kad smo zatvoreni u kući. Snubim ga da mi kupi bicikl (mlađi sin je uzurpirao moj) pa da se s djecom i bez djece krenemo vozikati oko kvarta.
Svake godine imamo radnu akciju za vrijeme ljeta - lani smo mijenjali parket u jednoj sobi, ove godine ćemo rušiti kuhinju i stavljati novu.... prije toga smo kupili garažu pa je uređivali, uvijek nešto. Ostane vremena i za djecu. Jučer su dečki s mm-om postavljali u garaži police, da napravimo malo više reda u njoj.
Dosadno nam zna biti navečer, ako nismo preumorni, pa samo vrtimo kanale na tv-u ili visimo na internetu, ali to nije redovita pojava. VIše volimo nešto konkretno raditi.
Generacija - imamo prijatelje i kumove koje povremeno vidimo, ali ne toliko često koliko bi htjeli jer smo se raselili na različite strane, nismo baš blizu. I opet - kad zatopli uvijek netko ima inspiraciju za roštilj ili branje jagoda/višanja/ostalo ili pecanje na Kupi ili kuhanje ajvara... The more - the merrier. Trudimo se ne izgubiti potpuno kontakt s generacijom jer djeca rastu i odlaze, a mi starimo i ostajemo. Ipak, ne mogu reći da mi je ikada u životu bilo ljepše. Djeca su taman dovoljno odrasla da im ne moramo vezati cipele i svakamo ih voziti, a još nisu dorasli noćnim izlascima. Imamo posao (što je jako važno u današnje vrijeme), roditelji nam imaju svoje kronične bolesti, ali još klimaju bez pomoći na bazi više puta dnevno, pa se lijepo opuštamo jer čovjek zna da će se to promijeniti. Ne kažem da će se pokvariti, ali nova vremena nose nove i drugačije obveze. Tako je uvijek bilo. Bitno je znati što želimo i kamo idemo. S godinama se čovjek opameti i prestane uzrujavati oko gluposti kao što je sinova trojka iz geografije (njegova je, nije moja) i sve pet! Nikad se ne bih vratila u svoje tridesete ili vrijeme prije braka.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom