http://imgur.com/a/JvJD3
kad bi morala sa samo jednom riječi opisati petak i subotu u istanbulu - bila bi to solidarnost.
cijeli život ću pamtiti ta dva dana. odlazak na službeni put, zahvaljujući hotelu koji je bio 50m od trga Taksim, pretvorio se u sudjelovanje u djeliću povjesti, kako je zuska napisala.
unatoč strahu, unatoč hebenom suzavcu kojim su nas, da nas, turiste, djecu, starce, studente, mlade, žene, invalide - SVIH, stalno, ali baš stalno gađali, ta dva dana su dva dana ponosa.
ovo su, u stvari, trenuci kad žalim što nemam spisateljskog dara, koji će s lakoćom u riječi pretočiti svu ovu silinu emocija koju imam. ono, kad imaš potrebu pisati, a riječi ne idu glatko. a opet pišeš, jer linkanje tuđih tekstova nije dovoljno.
potrebu da u riječi pretočim osjećaj da te prisustvo policije čini uplašenim. a ne smirenim. potrebu da opišem trenutak, na trgu taksim, trenutak prije nego što smo ušli u metro. na trgu mirni prosvjedi. pljeskanje, transparenti, mirno prosvjeduju. mi, glupi turisti iz hrvatske, slikamo. mi, koji u našem povijesnom pamćenju jednostavno nemamo osjećaj da bi policajac krenuo na tebe. naše naslijeđe nam daje sliku policajca kao sliku sigurnosti. ono, pitaš policajca kad se izgubiš. tako učimo svoju djecu. policajac ti je - prijatelj.
o kako krivo.
u slijedećem trenu, policija, ničim izazvana u masu i u metro stanicu ispaljuje suzavce. tone suzavca. nakon 2 sekunde nakon što smo bezbrižno ušli u metro, stampedo ljudi i oblak suzavca. svi utrčavaju unutra. sustiže nas dim, oči počinju peći, počinjemo se svi daviti, ljudi vrište, djeca plaču, ja ne mogu disati.
instinkt je pobjeći vani. pobjeći od uspaničene mase. instinkt vara. mladi turski prosvjednik nam govori, ne, nemojte vani, vani je pakao. ušli u vlak, nagurani, protestanti nas smiruju (naročito mene, s inače laganom klaustrofobijom, pojačanom činjenicom da se nalazim ne znam koliko ispod zemlje, u vlaku sa suzavcem koji nemilosrdno davi i ne znam koliko naguranih, uplašenih ljudi), dijele sok od limuna koji ublažava stvar, nude pomoć. dečko nam kaže da se vraća na posao, išao je protestirati pod pauzom za marendu. kažu nam di smo, u kojem vlaku, di idemo, gdje ćemo izaći.
jedna stanica, izlazimo vani – more, bospor, ljudi i turisti bezbrižno šeću, kao da se ništa, ama baš ništa, ne dešava par km dalje.
kako nestaje djelovanje suzavca, tako se pojačava revolt. kako to mogu napraviti? kako? to nije demokracija, to je fašizam. ne mogu ljude, mirne građane koji koriste svoje pravo na protest, gađati suzavcem. Svih, ne biraju, mlade, stare, djecu, turiste, udri po svima. to ne može biti. ne možeš ispaliti suzavac u metro. mora netko za to odgovarati. bjesomučno šaljem sms-ove. SVIJET MORA ZNATI!
nakon ture po Bosporu, povratak u hotel, u centru taksima. i dalje, ne znajući točno što se dešava, ne shvaćamo i pitamo policajca, jednog od mnogih, nakon što smo prešli galata most, kako da se vratimo u hotel. njegove riječi – nema više nikakvih problema, slobodno možete samo ravno. ravno na taksim. bilo je manjih prosvjeda ujutro i u rano popodne, al sad je sve gotovo. i pošalje nas ravno u rat. niti jedan taksi više ne vozi do našeg hotela, a kako se pješke približavamo odredištu, tako ljudi bježe od suzavca. u jednom trenu shvaćamo da ćemo se morati probiti. ili otići u drugi hotel.
OK, sad već znamo da ni taj suzavac nije smak svijeta
ono, ne ubija
, ali jak je strah od mase i stampeda ljudi. u to vrijeme, preko društvenih mreža, već smo svjesni ozbiljnosti situacije. tweeter i facebook. TV NIŠTA ne prikazuje, na jednom programu Erdogan 4 stata drži govor, na drugom programu dokumentarac o pingvinima.
ljudi se SLIJEVAJU na Taksim, samo dolaze, sa svih strana. tisuće i tisuće ljudi. najjači klubovi pozvali svoje navijače. dolaze. bez obzira na sve represivne mjere policije. oni dolaze. 2-3 sata lutamo uličicama, malo uzbrdo, prema hotelu, malo trkom nizbrdo, bježeći od suzavca. ljude zaustavljamo, pitamo, jedna nam kaže kako bi mogli zaobići kaos.
Share this, Please share this, what Turkish government is doing to its own people. njene riječi na pozdravu.
svi, ali ama baš svi s kojima smo pričali, a s puno njih smo pričali
tražeći way back to the hotel, svi ili sudjeluju u prosvjedima, ili podržavaju prosvjede. svatko na svoj način.
nekako smo uspjeli. ostatak revolucije smo gledali iz sigurnosti hotela. subota ujutro,
most preko bospora SVI POGLEDAJTE OVU SLIKU. SVI dolaze. pješke. policija zatvara taksim, šalje helihoptere, iz helikoptera svake 2 minute ispaljuje suzavce na okupljenu masu. suzavac puni i naše hotelske sobe. vlasnik hotela nas besplatno časti najfinijom hranom, večera, ručak, zarobljeni u hotelu, ne miče se od nas. proveli smo 24 sata zajedno. čovjek ima dva hotela u istanbulu, pun ko brod, nesebično nam daje sve što nam treba, pričamo o svemu.
ali, ne možeš masu zaustaviti. u tri popodne policija se povlači s taksima. rat se pretvara u slavlje, u paradu. tisuće i tisuće ljudi na trgu pjevaju i slave. pridružujemo se. nema policije, nema nereda. bez obzira na MASU ljudi, osjećaš se sigurno među njima. samo da nema policije.
u nedjelju odlazimo iz istanbula.
srce veliko ko kuća.
a misli s našim turskim prijateljima.
prenosim mail jedne od njih:
cvijeta73 prvotno napisa
bila si tamo! Drago mi je da ste ok 
