Ispisali smo ju iz vrtića

[pulinka]

Pa, evo da ja kažem gdje dijete prosječne obitelji koje ima opciju ili biti s mamom kući ili ići u vrtić na tri sata dnevno profitira po meni:
1. uči biti bez mame, tate, bake i djeda
2. ima priliku unutar neke skupine djece s kojom nije rodbinski povezan i koju ne mora voljeti odabrati one koje će voljeti jer imaju lijepu ukosnicu, jer nose plavu vestu ili jer imaju najljepše igračke
3. kao broj 2 samo ovdje se radi o ne voljeti što je često unutar obitelji ili djece maminih prijateljica tabu
4. uči kako je čekati u redu sa sebi ravnima, ne čekati da mama opere mlađeg brata ili da se nahrani mala beba, nego jednostavno čekati jer ne mogu svi doći na red isti tren iako nije ništa spremniji i sposobniji čekati od onog tko je prvi bio na redu
5. uči razvijati i rješavati sukobe

Treba li dijete to sve naučiti s tri godine? Pa, ne treba, ali ja bih svojoj djeci izabrala da nauče, a i zašto ne bi ako mogu?

A ja da pitam, ozbiljno. Ovo pod jedan, zašto je bitno da uči da bude bez najbliže rodbine?
Hoću reći, ja sam opet iskrivljene percepcije zbog svoje biološke struke pa sa te majmunske grane i posmatram. Ono, ljudi su stotinama hiljada godina živeli u porodicama, decu ostavljali rodbini na čuvanje i učenje, u poznatom prostoru sa poznatim ljudima. I ja verujem da je to nešto čemu je naša vrsta na ovaj ili onaj način prilagođena-i da se dete na taj način oseća i psihički dobro i sigurno. Na kraju, rodbina i jeste jedan zalog sigurnosti u slučaju smrti roditelja. A rodbinske veze i jesu zalog da će se sa detetom dobro postupati, jer su oni rođaci onog ko ih čuva.
A praktično odnedavno, pre trena oka u evolutivnom smislu, pojavljuje se gledište da je za decu mnogo bolje da ih što pre nakon rođenja navikavamo na postepenu, ali što dužu fizičku fizičku odvojenost u najranijoj dobi ne samo od roditelja, nego i od rodbine i od njima poznatog i sigurnog dečjeg prostora-praktično ispada da je najbolje za njihov psihički razvoj da se što pre i postepeno što duže fiziički odvoje i od roditelja, i od rodbine i od poznatog prostora. Odjednom je roditeljska uloga svedena maltene na prostu reprodukciju-od dece se očekuje da su sa tri godine sposobni da se priviknu na svakodnevno provođenje vremena u nepoznatom prostoru, sa nepoznatom decom i nepoznatim čuvarem, sve pod parolom učenja da postoje bez roditelja. Ali zašto tako rano? Pa šanse su manje nego ikada da će roditelji umreti prerano.
Osim toga, smeta mi što se pri nabrajanju prednosti vrtića uvek polazi od jednog idealnog i idealizovanog, ergo nepostojećeg vaspitača, koji bi bio emotivno podjednako empatičan i naklonjen svakom detetu, ali istovremeno i emotivno distanciran od svakog do te mere da je apsolutno objektivan.