Ispisali smo ju iz vrtića

[*mamica*]

Mene oduševljavaju ovakve rečenice, stvarno.
Ne negiram postojanje krajnosti u odgoju, ma u apsolutno svemu, ali mi ovdje ne pišemo o krajnosti nego nekom normalnom rasponu odgoja. Kako onda možeš tvrditi "iznenadila bi se"? Što to znači?
Neke mame su apsolutno u krivu jer misle da poznaju svoje dijete, a ustvari ga ne poznaju?

Kako znaš da si ti na dobrom putu?
Da je to što si ti odabrala (nebitno da li je to vrtić ili ne vrtić), najbolje za tvoje dijete. Da je Sasa odabrala dobro, Peterlin,...?

Ti si sigurna da dobro poznaješ svoje dijete, pa si dobro odlučila, a mayato ili neka tamo Anemona se ustvari zavaravaju?

Anemona, ja mislim da je stvar u tome da mi roditelji ne vidimo svoju djecu objektivno.

Pa tako ja svoju dozlaboga razmaženu nećakinju vidim kao krasnu curicu kojoj fali discipline i odgoja, a njezina majka te iste stvari vidi kao izrazitu osjećajnost djevojčice.

Ili prosječno inteligentno i zrelo dijete (znači, koje odgovara svojoj dobi), majka vidi kao genija i svaki njegov potez ga označava kao čudo od djeteta.

Ili evo, najkonkretniji mi je primjer druge moje nećakinje. Majka ju je na jedvite jade na inzistiranje oca upisala u vrtić. Dijete je se odlično snašlo, počelo je super jesti (samo za stolom, konkretne obroke). Njezina mama mi je prokomentirala da je ona sama kao dijete bila nesigurna i bez samopouzdanja i da nije htjela upisati dijete u vrtić jer je mislila da je i njezino dijete takvo i da će se osjećati kao i ona. A o jelu da ne govorim, oni su bili uvjereni da je njihovo dijete i dalje premaleno da samo jede.

Dakle, mi često svoju djecu ne vidimo objektivno, često im ni ne dopuštamo da nauče i učine sve ono što mogu. Nismo ni svjesni njihovih sposobnosti i mogućnosti. Meni je to najveća odlika vrtića - što netko objektivan sa strane može meni pomoći u odgoju moga djeteta i pružiti mu prilike koje ja, radi vlastitih majčinskih ograničenja, ne mogu/ne znam.