Kako imati malo mira...???

[Jelena]

Tekst govori o ambicioznim ljudima koji vole svoj posao i svoju djecu i kako je nemoguće sve to uskladiti, uz najbolju volju i (njemačku poslovičnu) disciplinu i organizacijske sposobnosti .
Odabrat ću par odlomaka, dugačak je tekst, dakle fali dosta teksta u prijevodu.

I kada bi bio nadljuski discipliniran da niti jedan sastanak ne razvučeš, ne telefoniraš ni minutu dulje nego je nužno, samo još najbitnije večernje termine odradiš, tek tada bi moglo funkcionirati. U planu nažalost nije predviđeno da dijete dobije gripu, da auto neće upaliti, da vlak kasni, da čak i superefikasni roditelji nekad prespavaju ili se razbole. Također nije predviđeno vrijeme za sebe, ni vrijeme za dvoje.
Govorimo li o očekivanjima. I prije su postojala očekivanja za očeve i majke, ali su bila jasnija i jednoznačnija, jer su postojale uloge. Danas postoji beskonačno mnogo očekivanja za dobru majku, odnosno dobrog oca i da bi postao najboljim moraš sva očekivanja ispuniti.

Dakle, želiš li postati najboljim ocem, koji ima uvijek vremena za igru, koji zna super stvari napraviti od Lega, koji nikad ne psuje, niti viče, niti je ljutit. Najbolji suprug, koji uvijek sasluša, koji zna uključiti vešmašinu i sušilicu, koji sam pegla svoje košulje, odlično kuha, ujutro predivan stol za doručak servira. Senzacionalni ljubavnik, ali istovremeno rame za plakanje, senzibilan i uspješan.

Slično i za žene (taj dio znamo )

Nemaš vremena za razgovor u dvoje o tim problemima, nemaš nikoga za razgovor o tome, ni roditelje, ni šefove, s prijateljima želiš razgovarati i o drugim temama, ne samo o djeci i poslu.

Berlinski sociolog Bertram nas zove preopterećena generacija. Ne samo zbog toga što smo uvijek tako umorni i blijedi. Postoje i sociološke osnove za to. Nije još postojala generacija s toliko singles i parova bez djece. Njihova je ekonomska situacija značajno bolja, nego u obiteljima s djecom, pogotovo samohranim roditeljima. Takva konkurencija generira stres.

Sve više žena rađa u tridesetima ili kasnije. Deset-petnaest godina najintenzivnijeg odgoja se poklapa s prvim skokovima u karijeri.

Žena u poljoprivredi statistički gledano ima 2,2 djece, prosječna građanka Njemačke 1,2, sveučilišna profesorica 1,0.

Onda govori kako nije rješenje u tome da se žena vrati u kuhinju, bla, bla

Od pomoći bi bilo: Iskrenost. Djeca donose sreću, sreću, sreću i stres, stres stres.

Nema izlaza iz ove dileme. Tko pokuša uskladiti djecu, brak i zanimanje, ulazi u avanturu, koja donosi bol, očaj i iskustva na rubu. Mnogi ne uspiju, ali možda pomogne to izgovoriti, umjesto da se i dalje laže o skladu. Jer i ta laž proizvodi stres.

[vertex]

Dobar tekst, čini se.
Ja se slažem, ne može se imati sve, barem ne u isto vrijeme.

[seni]

Berlinski sociolog Bertram nas zove preopterećena generacija.

su mi se sva ta vrsta tekstova postali nekako svi na isti kalup. uvijek isto. sve neki ludi roditelji koji samo trce, izbezumljeni i napeti. puni kalendari. i slicno. i naravno djeca za koju se nema vremena. ne znam. garntirano ti je da ako napises takvu knjigu, da ce postati bestseller.
svaka generacija misli da je njoj najteze, sto je i logicno, jer se okrece naprijed i uvijek zeli bolje i bolje. da smo mi preoptercena generacija u odnosu na druge - u to vise ne vjerujem. svako vrijeme nosi svoje i ima pluseve i minuse.

Nema izlaza iz ove dileme. Tko pokuša uskladiti djecu, brak i zanimanje, ulazi u avanturu, koja donosi bol, očaj i iskustva na rubu. Mnogi ne uspiju, ali možda pomogne to izgovoriti, umjesto da se i dalje laže o skladu. Jer i ta laž proizvodi stres.

mislim da je to uvijek, ali uvijek bila avantura koja nosi i srecu i stres. i uvijek se je uskladivalo i zanimanje i brak i djeca. uvijek. uvijek se je uskladivao sam zivot. ne mozes ga zivjeti ako ga ne uskladis.
samo sto se prije nije ni propitivalo, nije bilo puno izbora, te je refleksija o vlastitom zivotu bio poprilicni luksuz samo za sacicu odabranih.

i da dodam: ne mislim uopce da je smanjeni broj djece iskljucivi proizvod brzog zivljenja i stresa. mislim da je to samo djelomicno razlog.
ima sasvim dovoljan broj ljudi koji ne zele djecu. i ne moraju je zeljeti. i ne moraju objasnjavati zasto.

[zloćko]

Dobar tekst, čini se.
Ja se slažem, ne može se imati sve, barem ne u isto vrijeme.

I ja se slažem, ne može se imati sve u isto vrijeme, sad je teško dok su mali, al bit će lakše dok porastu.. tješim se

[vertex]

seni, donekle se slažem.
Naravno da svako vrijeme nosi svoje. Ali znaš šta se prije 60 godina radilo u Dicmu zimi, kad padne noć (a padne u 4 i po)? Kako kaže moj tata: sidilo se.

[Jelena]

seni, ne slažem se s tobom. Pokušala sam argumentirati, al vidim da bih mogla upasti u vlastitu klopku pa sam pobrisala. Možda ponovo pokušam. U svakom slučaju, slažem se da svaka generacija ima svoje, ali današnja generacija "rješavatelja problema" ima veliki problem, a mislim da se tekst odnosi na njih. Među starijim generacijama to nije bilo problem, bilo je nešto drugo, ali o tome ovdje nije riječ.

[Jelena]

Nisam recimo prevela:
Also tüfteln wir mit unseren Partnerinnen einen Plan aus, gleichen die Terminkalender ab, die Woche im Halbstundentakt. Wer kümmert sich wann um die Kinder? Wer bringt sie zum Geburtstagsfest des Freundes? Wer fährt sie am Wochenende zum Turnier? Hier quetschen wir noch eine Stunde Sport rein, donnerstags geht sie zum Chor, da musst du um sieben da sein! Die Familie wird zur Fahrgemeinschaft, aus Paaren werden Partner in der Logistikbranche.

Postoji još jedan srodan tekst: http://www.zeit.de/wirtschaft/2014-0...n-ungluecklich

Naši roditelji debelom većinom nisu bili u slobodno vrijeme logistička podrška svojoj djeci. Svi smo mi imali vanškolske aktivnosti i nitko nas nije razvozio.

[ina33]

Sa svoje strane cu reci da postotak ljudi koji ne zele djecu treba uzeti oprezno jer dio onih koji, da otfikare ekipu s neproduktivnim razgovorima i savjetima, jednostavno kaze da ne zeli djecu da prekine razgovor a istovremeno fura ivf.

[Mojca]

Sa svoje strane cu reci da postotak ljudi koji ne zele djecu treba uzeti oprezno jer dio onih koji, da otfikare ekipu s neproduktivnim razgovorima i savjetima, jednostavno kaze da ne zeli djecu da prekine razgovor a istovremeno fura ivf.

X

Upravo to sam ja radila. Drobila okolo da ne želim djecu, a doma se trudili i krenuli u ivf! Za znatiželjne sam uvijek imala spremne duhovite odgovore zašto neću djecu. A vještinu mijenjanja teme brzinom munje dovela do savršenstva.

[Jelena]

X

Upravo to sam ja radila. Drobila okolo da ne želim djecu, a doma se trudili i krenuli u ivf! Za znatiželjne sam uvijek imala spremne duhovite odgovore zašto neću djecu. A vještinu mijenjanja teme brzinom munje dovela do savršenstva.

Slazem se s inom i Mojcom. Ja sam prvo govorila da jos nemam, a poslije sam shvatila da mi je lakse reci "na zalost nemam", ljudima bude neugodno dalje pitati i mijenja se tema.
Sad smo usli u OT. Sori!

[cvijeta73]

sidilo se
ja se slažem sa seni. imam osjećaj da trideset posto tog stresa je neki stres wanna be
neki dan, jedna mama na bazenu čeka dijete, sjedi u bazenskom bircu i žali mi se kako joj je to grozan stres voditi malu na bazen. a u bircu pije kavu.

[jelena.O]

je a tu radnju mora ponoviti svaki dan točno u minutu, i tako par tjedana.

[sonata]

Slazem se s Peterlin, mi smo definitivno pogrijesili sto smo stariju kcer stalno "postedjivali" toga da ne bude s nama. Uh, poslije smo se cupali za kosu. Sta da kazem, s 14mj nije bas jednostavno prihvatila tetu cuvalicu,pa onda s 3 vrtic pa je tek sa 4,5god prvi puta prespavala kod bake i djede. Mislim da bi to sve bilo puno lakse da smo krenuli ranije. A da ne kazem kako je roditeljima koji 4,5god nisu imali noc samo za sebe...S drugim smo definitivno pametniji. Imamo istu tetu cuvalicu koja nam pomaze od 1.dana i mali ju smatra dijelom svoje okoline. I nije mu nikakav problem s njom. A i meni nije grc u zelucu sto se vracam na posao. Dok je s malom bilo, ajme

Definitivno se moze imati malo mira kad dijete bude oko 3 godine, vec se onda znaju malo zaigrati a i crtici cu vec in. A i kad krenu u vrtic, mi mo se preporodili. Nismo mogli vjerovati da imamo vremena za pogledati film od pocetka do kraja

[cvijeta73]

je a tu radnju mora ponoviti svaki dan točno u minutu, i tako par tjedana.

Strasno, jadna. Znam kako joj je, i ja se isto tako patim. Dok citam NL u bircu.
U kojemu btw ne moras nista ni narucit. I ima wifi. Jadne smo li.

[bubica27]

neki dan, jedna mama na bazenu čeka dijete, sjedi u bazenskom bircu i žali mi se kako joj je to grozan stres voditi malu na bazen. a u bircu pije kavu.

Tko zna što je sve čeka doma ..a tu mora sjedit i čekat .. ima ljudi koji se ne znaju opustiti (npr ja ) i uhvatiti trenutak za uživanje i bit svjestan da
Ja je razumijem

[cvijeta73]

A hebi ga sad. Te bi malo mira, te se ne znaju opustit, nikad zadovoljni

[bubica27]

A hebi ga sad. Te bi malo mira, te se ne znaju opustit, nikad zadovoljni

Sve je to povezano

[Lili75]

Tekst govori o ambicioznim ljudima koji vole svoj posao i svoju djecu i kako je nemoguće sve to uskladiti, uz najbolju volju i (njemačku poslovičnu) disciplinu i organizacijske sposobnosti .
Odabrat ću par odlomaka, dugačak je tekst, dakle fali dosta teksta u prijevodu.

I kada bi bio nadljuski discipliniran da niti jedan sastanak ne razvučeš, ne telefoniraš ni minutu dulje nego je nužno, samo još najbitnije večernje termine odradiš, tek tada bi moglo funkcionirati. U planu nažalost nije predviđeno da dijete dobije gripu, da auto neće upaliti, da vlak kasni, da čak i superefikasni roditelji nekad prespavaju ili se razbole. Također nije predviđeno vrijeme za sebe, ni vrijeme za dvoje.
Govorimo li o očekivanjima. I prije su postojala očekivanja za očeve i majke, ali su bila jasnija i jednoznačnija, jer su postojale uloge. Danas postoji beskonačno mnogo očekivanja za dobru majku, odnosno dobrog oca i da bi postao najboljim moraš sva očekivanja ispuniti.

Dakle, želiš li postati najboljim ocem, koji ima uvijek vremena za igru, koji zna super stvari napraviti od Lega, koji nikad ne psuje, niti viče, niti je ljutit. Najbolji suprug, koji uvijek sasluša, koji zna uključiti vešmašinu i sušilicu, koji sam pegla svoje košulje, odlično kuha, ujutro predivan stol za doručak servira. Senzacionalni ljubavnik, ali istovremeno rame za plakanje, senzibilan i uspješan.

Slično i za žene (taj dio znamo )

Nemaš vremena za razgovor u dvoje o tim problemima, nemaš nikoga za razgovor o tome, ni roditelje, ni šefove, s prijateljima želiš razgovarati i o drugim temama, ne samo o djeci i poslu.

Berlinski sociolog Bertram nas zove preopterećena generacija. Ne samo zbog toga što smo uvijek tako umorni i blijedi. Postoje i sociološke osnove za to. Nije još postojala generacija s toliko singles i parova bez djece. Njihova je ekonomska situacija značajno bolja, nego u obiteljima s djecom, pogotovo samohranim roditeljima. Takva konkurencija generira stres.

Sve više žena rađa u tridesetima ili kasnije. Deset-petnaest godina najintenzivnijeg odgoja se poklapa s prvim skokovima u karijeri.

Žena u poljoprivredi statistički gledano ima 2,2 djece, prosječna građanka Njemačke 1,2, sveučilišna profesorica 1,0.

Onda govori kako nije rješenje u tome da se žena vrati u kuhinju, bla, bla

Od pomoći bi bilo: Iskrenost. Djeca donose sreću, sreću, sreću i stres, stres stres.

Nema izlaza iz ove dileme. Tko pokuša uskladiti djecu, brak i zanimanje, ulazi u avanturu, koja donosi bol, očaj i iskustva na rubu. Mnogi ne uspiju, ali možda pomogne to izgovoriti, umjesto da se i dalje laže o skladu. Jer i ta laž proizvodi stres.

Jelena hvala.

[seni]

Jelena sad ne stignem više, kad stignem potruditi ću se.
Ima u tekst prilično dobrih momenata, ali mislim da ima i pretjerivanja. Obrazložiti ću kad stignem.

Uz to treba uzeti u obzir specifičnu situaciju u Njemačkoj.
Koja je utemeljila pojam "rabenmutter".
Koja se je temeljito potrudila da do nešto skoro vremena uopće nema vrtiće za djecu ispod 3.
Koja se je još temeljitije potrudila da vrtići iznad 3 rade do 13.00, jer naravno dijete svoj topli ručak dobija od svoje " nicht rabenmutter" kod kuće, koja to jutarnje slobodno vrijeme upotrebi za plaćanje računa, nabavke, kuhanje, ili ako baš mora, te ako je štogod studirala, da odradi par sati part time u nekom uredu. ( ovo je jako karikirano u svrhu jasnoće)
koja se je također temeljito potrudila da NE organizira razne vrste boravka i programa za školsku djecu, tako da ne moraš razvoziti. Jer zna se, to bi značilo, da otimaš nejač s majčinih grudiju i uvodiš dikraturu crvenih kmera. Ako si živjela u Njemačkoj, znaš o čemu pričam.
Itd..
Itd..
Ironijom sudbine dobili su gdu Ursulu von der Leyen za ministricu i to članicu konzervativne CDU, liječnici i majku sedmoro djece, koja je pred 10 godina započela velike promjene na tom području na užas svoje stranke. No kancelarka Merkel ju je štitila, a i inače je jedna od omiljenijih ministrica, pa nije platila glavom, odnosno ministarskom foteljom.

[seni]

Tako da kada nemaš infrastrukturu, zaista razvoziš i lomiš se.
Mislim lomiš se i sa infrastrukturom kad su djeca mala, ali to je život.
Lomiš se i kad dobiješ pubertetske akne i kod prvih neuzvraćenih ljubavi,
Lomiš se kad polažeš ispite, kad teažiš posao, kad imaš posao, kad nemaš posao,
Lomiš se i kad se rodiš sa srebrenom žličicom u ustima, pa se evo l wren scott ubila
Itd
Itd...

A što se tiče infrastrukture razvozili smo zadnje dvije godine zbog klavira.
U 4 godine osnovne škole nismo razvozili, jer je cura išla u školu sa popodnevnim boravkom i to ne onim tipa: svu djecu u jednu sobu, pa cekajmo dok roditelji dođu.
Već tipa:
Razred ostaje zajedno u dvije prostorije - učionica plus brostor boravka sa igrackama, sofama...
Radi zadaću uz pomoć i nadgledavanje popodnevne tete
Igra se u velikom vrtu u sklopu škole
Ima ponudu sporta, plesa, glazbe, jezika..itd u sklopu škole u popodnevnim satima, tako da nema razvoženja.
Tako da kada pokupiš dijete ( do 17 sati je regularno, do 18 je moguće, ali moraš najaviti, a doci po dijete možeš naravno i prije) ne razvoziš, a i nema domaće zadaće.

Sve to naravno ima i jedan: ali
A "ali" je da smo tu školu plaćali.
Jer je ponuda takvih državnih škola vrlo mala. A privatni sektor je naravno poduzetan, pa pokriva potražnju, koja je poprilična.
A politika pogotovo, OVP već godinama sustavno bojikotira ganztagschule koncept, jer naravno bi to bilo otimanje sedmogodišnje i desetogodišnje nejači s majčinskih grudi. (karikiram)
Ali redovno šalje svoju djecu u ove crveni kmeri škole koje sam gore opisala.

A drugi neka razvoze.

[šafran]

Mislim da je u tekstu kojeg je postala Jelena bilo govora o sasvim nećem drugom, a to je da život i nekad i danas uopće nije za usporediti.
Danas se živi brzo i to prebrzo. Očekivanja koje se postavljaju pred radnika, roditelje, djecu su previsoka i daleko viša od nekadašnjih, a čovjek ipak nije uspio u svega 30 godina toliko evoluirati.

Nekad je instrument sviralo jedno ili najviše dvoje učenika u razredu, a nekad niti jedno, nekad se jezik učio samo jedan i to u školi, nekad su se djeca igrala na cesti, nije se trčalo u kreativne radionice jer ih nije ni bilo, nekad su se rođendani slavili doma sa jednim kolačem, par sendvića i bocom cole itd.., nekad nije bilo interneta, brzoputujućihj vijesti, i općenito dinamike kojom svijet pulsira danas, a to je za običnog prosječnog sisavca čovjeka previše.

Nekad je bio pojam i to prije svega 30 godina da auto ima 50 konja, danas je premalo i kad ima 100, nekad su se pisala pisma danima koja su putovala tjednima i mjesecima, danas u sec pošalješ sms, nekad si s posla bio doma u 15 h danas nisi prije 19 h, nekad te nisu sa svih strana zasipali i to gdje god baciš pogled odmah izlete savijeti i čak i upute od ovih i onih doecanta, svjetski priznatih i poznatih psihiloga, doktora, studija, istraživanja kako treba žvjeti, kako treba jesti, kako treba biti uspiješan roditelj, uspiješno dijete, uspiješan na poslu, uspiješan u krevetu, povrh svega uvijek dobro raspoložen, taktičan, uljudan, uvijek na nivou, nikad umoran, sheban i nervozan i još utegnut, zgodan, i dotjeran i to sve odjenom i u istoj osobi i svaki dan, a sad neki se uspijevaju oduprijeti tom sveopćem i sveprisutnom pritisku, ali mnogi ipak i ne.

[Jelena]

Meni se kao jako bitan moment cini i to da ima sve vise ljudi bez djece. Pogotovo samaca bez djece koji nabiju tempo na poslu. Oni su ti konkurencija, s njima se usporedjujes. Tu majka u tradicionalnom drustvu jako pati, muskarac nesto manje. Ne moze se njih pratiti. I sama kancelarka nema djece. Prijateljica mi je doktorica nuklearne fizike. Odlicna osoba. Kod kuce je s troje djece u predgradju Minhena, otkad se prvo rodilo. Nema sanse. Zivjeli su i u Dresdenu pa je malo pomagala u izvodjenju nastave. Morali su preseliti zbog muzevog posla (doktor teorijske fizike).
Čim hoćeš neko radno mjesto koje bi odgovaralo obrazovanju i interesima moras prihvatiti da ces 30% radnog vremena putovati pa ti vidi kako ces to dugorocno organizirati.
Kod nas jos nije skroz tako, al ide u tom smjeru. Kod nas je problem ako ostanes bez posla, u Njemackoj nije. Em sto lako nadjes novi (ako imas vremena da radis cijeli dan i putujes), em sto se od jedne place normalno zivi.

[tigrić]

ubacit ću se ali samo sam nabrzaka preletila tekstove....ja sam prvo glumila superženu koji ja super domačica, majka i poslovna žena. no to nejde. sad obavljam sve a trudim se biti samo "super majka", smiješmo zvuči, i nisam sigurno nikakva super uber mama ali odredila sam si da mi je to sada prioritet. i lakše mi je. ne živciram se što se probudi par puta po noći jer spava samnom u krevetu i traži moju ruku..prvi tren možda da a onda si pomislim to je tako kratko vrijeme koje će tako brzo proletiti i najdraže uspomene jednog dana će mi upravo biti to...i samo ga čvršće stisnem..

[frodo]

Mislim da je u tekstu kojeg je postala Jelena bilo govora o sasvim nećem drugom, a to je da život i nekad i danas uopće nije za usporediti.
Danas se živi brzo i to prebrzo. Očekivanja koje se postavljaju pred radnika, roditelje, djecu su previsoka i daleko viša od nekadašnjih, a čovjek ipak nije uspio u svega 30 godina toliko evoluirati.

Nekad je instrument sviralo jedno ili najviše dvoje učenika u razredu, a nekad niti jedno, nekad se jezik učio samo jedan i to u školi, nekad su se djeca igrala na cesti, nije se trčalo u kreativne radionice jer ih nije ni bilo, nekad su se rođendani slavili doma sa jednim kolačem, par sendvića i bocom cole itd.., nekad nije bilo interneta, brzoputujućihj vijesti, i općenito dinamike kojom svijet pulsira danas, a to je za običnog prosječnog sisavca čovjeka previše.

Nekad je bio pojam i to prije svega 30 godina da auto ima 50 konja, danas je premalo i kad ima 100, nekad su se pisala pisma danima koja su putovala tjednima i mjesecima, danas u sec pošalješ sms, nekad si s posla bio doma u 15 h danas nisi prije 19 h, nekad te nisu sa svih strana zasipali i to gdje god baciš pogled odmah izlete savijeti i čak i upute od ovih i onih doecanta, svjetski priznatih i poznatih psihiloga, doktora, studija, istraživanja kako treba žvjeti, kako treba jesti, kako treba biti uspiješan roditelj, uspiješno dijete, uspiješan na poslu, uspiješan u krevetu, povrh svega uvijek dobro raspoložen, taktičan, uljudan, uvijek na nivou, nikad umoran, sheban i nervozan i još utegnut, zgodan, i dotjeran i to sve odjenom i u istoj osobi i svaki dan, a sad neki se uspijevaju oduprijeti tom sveopćem i sveprisutnom pritisku, ali mnogi ipak i ne.

safran,sve ovo potpisujem u potpunosti!
uoblicila si moje misli

[Peterlin]

Mislim da je u tekstu kojeg je postala Jelena bilo govora o sasvim nećem drugom, a to je da život i nekad i danas uopće nije za usporediti.
Danas se živi brzo i to prebrzo. Očekivanja koje se postavljaju pred radnika, roditelje, djecu su previsoka i daleko viša od nekadašnjih, a čovjek ipak nije uspio u svega 30 godina toliko evoluirati.

Nekad je instrument sviralo jedno ili najviše dvoje učenika u razredu, a nekad niti jedno, nekad se jezik učio samo jedan i to u školi, nekad su se djeca igrala na cesti, nije se trčalo u kreativne radionice jer ih nije ni bilo, nekad su se rođendani slavili doma sa jednim kolačem, par sendvića i bocom cole itd.., nekad nije bilo interneta, brzoputujućihj vijesti, i općenito dinamike kojom svijet pulsira danas, a to je za običnog prosječnog sisavca čovjeka previše.

Nekad je bio pojam i to prije svega 30 godina da auto ima 50 konja, danas je premalo i kad ima 100, nekad su se pisala pisma danima koja su putovala tjednima i mjesecima, danas u sec pošalješ sms, nekad si s posla bio doma u 15 h danas nisi prije 19 h, nekad te nisu sa svih strana zasipali i to gdje god baciš pogled odmah izlete savijeti i čak i upute od ovih i onih doecanta, svjetski priznatih i poznatih psihiloga, doktora, studija, istraživanja kako treba žvjeti, kako treba jesti, kako treba biti uspiješan roditelj, uspiješno dijete, uspiješan na poslu, uspiješan u krevetu, povrh svega uvijek dobro raspoložen, taktičan, uljudan, uvijek na nivou, nikad umoran, sheban i nervozan i još utegnut, zgodan, i dotjeran i to sve odjenom i u istoj osobi i svaki dan, a sad neki se uspijevaju oduprijeti tom sveopćem i sveprisutnom pritisku, ali mnogi ipak i ne.

Ma sve je to točno.... ALI... mi se ne možemo vratiti u ta vremena. Ne možemo i gotovo. Slažem se da se živi ludo i svakako, ali brate mili, u tim vremenima mogla si imati siguran posao od završetka škole do penzije, bilo je puno lakše doći do krova nad glavom, bilo je mjesta u vrtićima (barem u mom svijetu), imali smo boravak s toplim obrokom u školi za smiješne novce, nitko nas nije razvažao nego smo u školu išli pješice ili biciklom i to ne baš iza ugla.

ALI mobitel i internet nisu bili imperativ, nisu čak ni postojali, a obični telefon nije bio imperativ. Ja pamtim ta vremena, živjela sam dijelom u njima. Nije uopće bitno kakva su bila, bitno je da su sada drugačija. Da li su bolja ili gora-nije čak ni toliko važno. Ja se ne bih vratila ni na peć na drva ni na rifljaču, da prostiš... Ne bih. A moja baka je bila samohrana majka, ratna udovica s malom djecom i radila puno radno vrijeme na odgovornom poslu glavnog skladištara u velikoj prehrambenoj industriji. Pa se živjelo...svakako, ali se živjelo. Danas brate mili u svemu vidimo problem. Uffff....

Ono što se nije promijenilo je mogućnost izbora i stava. To uvijek imamo. Ako želiš raditi - tražiš posao, ako ne želiš raditi, ostaneš doma sa svim posljedicama koje svaki od tih izbora nosi. Pa kome milo, kome krivo... Ovo je od davnina bila poljoprivredna zemlja. Vratit će se ljudi zemlji, pogotovo oni koji ne mogu podnijeti razinu stresa. I zašto i bi? Ali nek onda ne kukaju, jer IMAJU mogućnost izbora. Druga je stvar to što im se mogućnosti baš uvijek ne sviđaju... ali to je već drugi par opanaka.

[šafran]

Meni se kao jako bitan moment cini i to da ima sve vise ljudi bez djece. Pogotovo samaca bez djece koji nabiju tempo na poslu. Oni su ti konkurencija, s njima se usporedjujes.

I to živa istina, mogu potvrditi iz našeg iskustva. Dvojica kolega na muževom poslu, sredina 40-tih, nemaju familije, namaju djecu, treba raditi prekovremeno nema problema, treba prokljuviti nove kodove, nema problema imaju vikende, treba tako mjesecima nema beda oni to mogu, ne čekaju ih doma dvoje, troje male djece, niti familija koja bi osim bolesti, temparatura i kaosa u kući, voljeli nekud sa tatom otići za vikend pogotovo kad je lijepo vrijeme. I naravno da oni brže i lakše napreduju na poslu, u ovom slučaju senior project manageri i što je najbolje od svega s time ide i duplo jača plača koja bi upravo trebala ovoj familiji sa dvoje, troje malih i tako...

[šafran]

.. i dodala bih još na to gore, činjenica je da tržišni zahtjevi nikad nisu bili u tolikoj mjeri dinamični kao danas niti su apetiti bili toliko veliki, danas je te zahtjeve nerealno ispuniti pa ljudi naravno pucaju, ostaju bez posla, mjenjaju se kontinuirano novim kadrovima, često baš bez familija koji mogu raditi danonoćno i biti uvijek na raspologanju, naravno i nagrađeni su sukladno s time, ali hm kad imaš familiju stvari su drastično drugačije

[tigrić]

slažem se sa petrlin...svi imamo mogućnost izbora,...naravno da bi bilo idealno kada bi sve svoje potencijale mogao iskazati na poslu koji radiš i za to biti nagrađen/unaprijeđen i sl. i istovremno izostajati s posla kad ti je dijete bolesno i raditi prekovremeno...to bi svi htjeli..ali imaš prioritete i ne možeš sve..problem je u novcu, dakako, i to da smo svi podplaćeni je istina..ali isto tako ruku na srce svi smatramo da nam treba puno više nego što to zaista i jest..i onda kukamo jer nemamo za "normalan" život.mislim da smo svi malo u zabludi što to uopće normala život je, i što je za njega potrebno.
neki dan u dm-u neka akcija, 20% na ukupnu kupovinu, gužva nemoguća, svi trpaju puna kolica, maltene sve badava..idem i ja, kupit ću pelene, isplati se.iza mene stoji žena mojih godina, 30-tak, s punim kolicima, sokića, kašica, keksića, vlažnih m.,krema i kremica...i sad te ja pitam, žena očito to sve i inače troši budući da se nakrcala sad još ekstra jer je popust, što iz tih kolica njoj zapravo treba? tako mala djeca koja jedu kašice sokove ni netrbaju piti, kašice sama može doma raditi, umjesto maramica ima vodu i da ne nabrajam..a koliko će tek morati raditi da sve to plati?! jer to sve košta! i onda će takva žena pričati kako jedva spaja kraj sa krajem i kako su djeca skupa. ne želim uvrijediti one koji stvarno teško žive i bore se ali ti ni ne kukaju.

[seni]

Samo da potpišem peterlin. A kad stignem ću duže.

Osim sto se 100 posto slažem s peterlin, vremena ne samo da se ne mogu niti će se ikad vratiti, ona ni nisu bila tako jednoznačna, ni tako svijetla.
Sigurna sam da je bilo interneta, da bismo iste ovakve postove pisali svakih pedesetak godina, pogotovo u vremenima otkrića tkalačkog stroja, automobila, aviona, automobila, telefona, strukture atoma, tvornica, rada na pokret on travi, kompjutora, .... (tajica) itd.

Potpuno isti: sve je prije bilo bolje, polako, bez stresa.

No vidi nas sad: nismo propali, nismo nestali, nismo se pretvorili u kiborge. Tu smo i ništa nam ne fali. Evo ja gledam broj svojih postova na forumu. Deset godina sam već tu. Eto i tipkam.
Ono stres je otvarati prozor na forumu, i winwordu u kojem pišem nešto za posao.

[cvijeta73]

ma samo treba pogledati unazad, svoju obitelj. većina naših baka i djedova je jako jako teško živjela. moja nona je s 14 radila u raši, u rudniku. gledam njene slike i slike njene kćeri, moje mame - nona je s 50 izgledala kao starica, a moja mama s 64 ki curica

[šafran]

Ma sve je to točno.... ALI... mi se ne možemo vratiti u ta vremena. Ne možemo i gotovo. Slažem se da se živi ludo i svakako, ali brate mili, u tim vremenima mogla si imati siguran posao od završetka škole do penzije, bilo je puno lakše doći do krova nad glavom, bilo je mjesta u vrtićima (barem u mom svijetu), imali smo boravak s toplim obrokom u školi za smiješne novce, nitko nas nije razvažao nego smo u školu išli pješice ili biciklom i to ne baš iza ugla.

ALI mobitel i internet nisu bili imperativ, nisu čak ni postojali, a obični telefon nije bio imperativ. Ja pamtim ta vremena, živjela sam dijelom u njima. Nije uopće bitno kakva su bila, bitno je da su sada drugačija. Da li su bolja ili gora-nije čak ni toliko važno. Ja se ne bih vratila ni na peć na drva ni na rifljaču, da prostiš... Ne bih. A moja baka je bila samohrana majka, ratna udovica s malom djecom i radila puno radno vrijeme na odgovornom poslu glavnog skladištara u velikoj prehrambenoj industriji. Pa se živjelo...svakako, ali se živjelo. Danas brate mili u svemu vidimo problem. Uffff....

Ono što se nije promijenilo je mogućnost izbora i stava. To uvijek imamo. Ako želiš raditi - tražiš posao, ako ne želiš raditi, ostaneš doma sa svim posljedicama koje svaki od tih izbora nosi. Pa kome milo, kome krivo... Ovo je od davnina bila poljoprivredna zemlja. Vratit će se ljudi zemlji, pogotovo oni koji ne mogu podnijeti razinu stresa. I zašto i bi? Ali nek onda ne kukaju, jer IMAJU mogućnost izbora. Druga je stvar to što im se mogućnosti baš uvijek ne sviđaju... ali to je već drugi par opanaka.

I to je točno, teško je reći jel bilo bolje ili gore, ne znam, ali diskutiramo kako je danas, i prije su ljudi kukali, kukaju i danas, to je u ljuskoj prirodi makar ja ovo nisam shvatila kao neko kukanje, više kao diskusija, ali činjenica je da riječi stres nekad nije bilo u riječniku skoro, danas smo svi više manje njemu izloženi zbog brzine i dinamičnosti, nekad si jedva mogao potegnuti stotku na autoputu, danas ti srce stane kad pored tebe projuri sa 200 na sat, brzina, rezultati, brzina, rezlutati je naše novo doba. Sad netko se pokušava prilagoditi jer misli da mora, netko jer želi, a netko pak pokušava staviti čepiće u uši i furat svoje.

[Peterlin]

I to živa istina, mogu potvrditi iz našeg iskustva. Dvojica kolega na muževom poslu, sredina 40-tih, nemaju familije, namaju djecu, treba raditi prekovremeno nema problema, treba prokljuviti nove kodove, nema problema imaju vikende, treba tako mjesecima nema beda oni to mogu, ne čekaju ih doma dvoje, troje male djece, niti familija koja bi osim bolesti, temparatura i kaosa u kući, voljeli nekud sa tatom otići za vikend pogotovo kad je lijepo vrijeme. I naravno da oni brže i lakše napreduju na poslu, u ovom slučaju senior project manageri i što je najbolje od svega s time ide i duplo jača plača koja bi upravo trebala ovoj familiji sa dvoje, troje malih i tako...

Ma je i nije... Prije je isto bilo dosta ljudi bez djece, iz ovih ili onih razloga.

Iz mm-ove obitelji (starija generacija, prije 2. svjetskog rata) od sedmoro djece samo su dvojica zasnovali obitelji i imali djecu, a petoro (i muških i ženskih) su ostali neženje/neudane. Iz moje obitelji isto, tata je imao neudatu najstariju sestru (jednostavno je zaključila da brak nije za nju). Deda mi je imao isto sestre koje se nisu udale. Baka je imala sestrične koje se nisu udavale. Uostalom, da se vratim na sadašnje generacije, moj brat je neženja s 40+, ne zanima ga to. Nije stvar u tome da ne može naći djevojku ili bilo što slično - to je njegov IZBOR i gotovo. Isto kao što je njegov izbor da ne vozi i ne posjeduje auto, na primjer. Meni je neimanje djece ili bračnog druga savršeno ravnopravan izbor kao i moj da to sve imam. Nije taj život ništa siromašniji ni bogatiji - jednostavno je drugačiji i to je sve. Bilo je toga i prije, bit će i dalje. Gledam kolege i kolegice koji imaju odraslu djecu - nikome od njih se ne žuri u brak, a mnogi to jednostavno ne žele, ni sad ni bilo kad. Dovoljni su sami sebi, zarađuju, žive tako i misle da im je ok. I jest ok, isto kao što je ok nečiji izbor da ima npr. petoro djece. Sve je to prihvatljivo i razumljivo.

[seni]

Da li ste primjetile još jedan fenomen?
Situacije kada ljudi iz zemalja i društava u kojima je sve polako, ono kako vertex kaže "sidilo se" pod cijenu vlastitog života pokušavaju doći do tih naših stresnih i ubrzanih država i gradova. Iz Afrike, iz Azije, Mexika i slično.
Na početku stoljeća se je pola zagore, Dalmacije, otoka iselilo u prekomorske zemlje. Sedamdesetih godina iz Dalmacije, Hercegovine, tisuće ljudi su išli od tih svojih "sidilo se" u Njemačku, Austriju. Ostavljali su djecu, familije sve. Stotine tisuća južno od Niš i još puno puta više njih iz Anatolije, su trbuhom za kruhom išli u te užurbane zemlje. Jer su imali onaj egzistencijalni, čisti, stres. Onaj stres kad se radi o golom preživljavanju.

S druge strane, uprkos tim stalnim kukanjima, nema migracije iz Londona, Pariza, Bretanje, Berlina, Zagreba, itd u recimo Bangladeš, Mali, Tajland, Alžir, Utah Pradash, Venecuelu. Ma nema ni u Grčku, Španjolsku, Korziku.
Pa ni ovi iz Londona ( ja tamo sebe uhvatim kako se pitam, kako oni mogu u toj gužvi i strci ) ne hrle u Split i na Brač.

[rehab]

neki dan u dm-u neka akcija, 20% na ukupnu kupovinu, gužva nemoguća, svi trpaju puna kolica, maltene sve badava..idem i ja, kupit ću pelene, isplati se.iza mene stoji žena mojih godina, 30-tak, s punim kolicima, sokića, kašica, keksića, vlažnih m.,krema i kremica...i sad te ja pitam, žena očito to sve i inače troši budući da se nakrcala sad još ekstra jer je popust, što iz tih kolica njoj zapravo treba? tako mala djeca koja jedu kašice sokove ni netrbaju piti, kašice sama može doma raditi, umjesto maramica ima vodu i da ne nabrajam..a koliko će tek morati raditi da sve to plati?! jer to sve košta! i onda će takva žena pričati kako jedva spaja kraj sa krajem i kako su djeca skupa. ne želim uvrijediti one koji stvarno teško žive i bore se ali ti ni ne kukaju.

Zgrožena sam. Ne razumijem zašto uopće imaš potrebu viriti u tuđa kolica, osuđivati nekoga zato jer je kupio kašice i vlažne maramice, zašto misliš da ta žena kuka, itd. Ono, cijelu teoriju si isplela oko žene koju si vjerojatno prvi put vidjela u životu i osuđuješ je na temelju sadržaja njenih kolica za kupovinu.
Prestrašno.

[seni]

Prije petnaestak godina sam bila u Maroku. Išli smo i kroz unutrašnjost zemlje preko visokog i srednjeg Atlasa, kroz sela pa do Marakeša.
Moram reći da su mi ljudi u tim "sporim" rulalnim područjima izgledali umorno, staro, u prosjeku barem 30% starije od nas, izmoždeno, izborano, bez zubiju, puno ih je šepalo, teško hodalo .... O prošenju, djeci koja su trčala za nama ni neću pričati.

Prošle godine sam poslom bila u Parizu, ali ne u turističkim djelovima, nego u onim drugima, sa stanovništvom imigranata iz Magreba. Točno se sjećam kako me je udarilo u solarni pleksus.
Užasno puno staro izgledajućih ( ovdje ne mislim na estetiku diktata mladosti) baš istrošenih ljudi, usporenih, umornih, životom obilježenih.

Ne znam, meni u usporedbi s tim, naš stres razvažanja djece po baletima i slično, pravljenje tjednih rasporeda tko sto kada i kako, izgleda prilično podnošljivo.

[Jelena]

Izbor od tigrić mi se čini sasvim u redu. Ako želiš biti super roditelj i super na profesionalnom planu, to jako teško ide. Mislim kao i šafran da nije bitno sad uspoređivanje s nekim bivšim vremenima. Da sam u situaciji kao tigrić, vjerujem da bih isto napravila.

Ja kao neroditelj imam drugu prizmu. Moje je viđenje, kad se već ne mogu afirmirati kao roditelj, mogu na poslovnom planu i mene recimo nerviraju situacije gdje se na temelju staža, a ne učinka dodjeljuje neke beneficije, jer nismo mi plaćeni za to što radimo doma. O troškovima - ima li ih više onaj tko ima djecu ili tko nema, najmanje ima onaj tko nema i ne želi. Onaj tko nema, a želi, njegovi se troškovi penju u neslućene visine, ovisi o tome što može platiti. Ja nisam morala dizati kredit, ali sam morala izgoriti u koordiniranju svojih obaveza i MPO postupaka, operacija, putovanje poslovno, a ide ovulacija, nosi šprice, bodi se po parkiralištima itd. Ne želim se žaliti, nego samo jednu drugu perspektivu ubaciti.

I još da se osvrnem na post od cvijete koja gušta dok čeka uz kavicu - to mi je najbolji post ovdje

[tigrić]

rehab, ne osuđujem ja tu ženu direktno, koja vjerovatno i misli da joj je svo to potrebno kako bi bila dobra majka, i možda postupa u najboljoj namjeri, već osuđujem društvo koje nam nameće tu ideju da nam je sve to potrebno. i da imamo novi robu svaku sezonu, i novi mobitel svake godine, i da pratimo nove serije na hbo-ima itd itd...uzela sam ovo za primjer jer je povezano sa djecom i temom ali mogla bi nabrojati milijun drugih primjera.

[šafran]

Ili kad imaš bolesno dijete, ne znam, cerebralna paraliza, leukemija..naravno da se borba za goli opstanak u Ugandi ili borba za život vlastitog dijeteta ne može stavljati u isti koš sa stresom od zvijeri na cesti koja projuri 200 na sat. Prema takvim životnim situacijama svi mi ostali se možemo smatrati teškim sretnicima i biti zahvalni za sve te naše stresove koje imamo.

[Jelena]

Prije petnaestak godina sam bila u Maroku. Išli smo i kroz unutrašnjost zemlje preko visokog i srednjeg Atlasa, kroz sela pa do Marakeša.
Moram reći da su mi ljudi u tim "sporim" rulalnim područjima izgledali umorno, staro, u prosjeku barem 30% starije od nas, izmoždeno, izborano, bez zubiju, puno ih je šepalo, teško hodalo .... O prošenju, djeci koja su trčala za nama ni neću pričati.

Prošle godine sam poslom bila u Parizu, ali ne u turističkim djelovima, nego u onim drugima, sa stanovništvom imigranata iz Magreba. Točno se sjećam kako me je udarilo u solarni pleksus.
Užasno puno staro izgledajućih ( ovdje ne mislim na estetiku diktata mladosti) baš istrošenih ljudi, usporenih, umornih, životom obilježenih.

Ne znam, meni u usporedbi s tim, naš stres razvažanja djece po baletima i slično, pravljenje tjednih rasporeda tko sto kada i kako, izgleda prilično podnošljivo.

Dosta sam vikenda i godišnjih u životu provela u nerazvijenom dijelu Hrvatske. Ni tamo nemaju zube već u srednjoj školi, to su ljudi moja generacija, s kojima sam se igrala kao dijete, danas izgledaju kao da su mi roditelji. Je li im stresno, narade li se, zašto nemaju zube, zašto kraće žive? Mislim da je to teško odgovoriti u nekom postu, to je kompleksniji sociološki problem. Ja ne mislim da se ubijaju od posla, bili bi vjerojatno drugačiji da su u Zagrebu. Ja sam već zaključila da ima nešto u vodi zbog čega već u srednjoj počinju propadati.

Mislim da uspoređujemo kruške i jabuke

[tigrić]

Izbor od tigrić mi se čini sasvim u redu. Ako želiš biti super roditelj i super na profesionalnom planu, to jako teško ide. Mislim kao i šafran da nije bitno sad uspoređivanje s nekim bivšim vremenima. Da sam u situaciji kao tigrić, vjerujem da bih isto napravila.

Ja kao neroditelj imam drugu prizmu. Moje je viđenje, kad se već ne mogu afirmirati kao roditelj, mogu na poslovnom planu i mene recimo nerviraju situacije gdje se na temelju staža, a ne učinka dodjeljuje neke beneficije, jer nismo mi plaćeni za to što radimo doma. O troškovima - ima li ih više onaj tko ima djecu ili tko nema, najmanje ima onaj tko nema i ne želi. Onaj tko nema, a želi, njegovi se troškovi penju u neslućene visine, ovisi o tome što može platiti. Ja nisam morala dizati kredit, ali sam morala izgoriti u koordiniranju svojih obaveza i MPO postupaka, operacija, putovanje poslovno, a ide ovulacija, nosi šprice, bodi se po parkiralištima itd. Ne želim se žaliti, nego samo jednu drugu perspektivu ubaciti.

I još da se osvrnem na post od cvijete koja gušta dok čeka uz kavicu - to mi je najbolji post ovdje

mislim da je najbitnije biti na miru sa onim što želiš. meni u ovom trenutku mog života karijera nije važna, iako sam na ugovor na određeno i nemam sigurnost. svoje obaveze obavljam uredno, ali se neću trgati da me uoče i unaprijede nego ću doći doma, zaboraviti na posao i ići se igrati. dobro, ja nemam tipa kredit za otplaćivati, ali ni love za bacanje. prosječnu plaću ja i ispodprosječnu muž. ali tako sam sad postavila stvari u glavi jer bi se previše grizla u suprotnom i ispalila na živce.
moja mama je uvijek radila (samohrani roditelj) i nikad se nije igrala samnom i ja je danas ne smatram neroditeljem, dapače izvrsnom majkom koja je živjela najbolje kako je mogla i znala u datim okolnostima.da se nebi mislilo da su oni koji su izabrali drugu stranu lošiji roditelji od ovih drugih. bitno je biti iskren prema sebi.

[seni]

I to živa istina, mogu potvrditi iz našeg iskustva. Dvojica kolega na muževom poslu, sredina 40-tih, nemaju familije, namaju djecu, treba raditi prekovremeno nema problema, treba prokljuviti nove kodove, nema problema imaju vikende, treba tako mjesecima nema beda oni to mogu, ne čekaju ih doma dvoje, troje male djece, niti familija koja bi osim bolesti, temparatura i kaosa u kući, voljeli nekud sa tatom otići za vikend pogotovo kad je lijepo vrijeme. I naravno da oni brže i lakše napreduju na poslu, u ovom slučaju senior project manageri i što je najbolje od svega s time ide i duplo jača plača koja bi upravo trebala ovoj familiji sa dvoje, troje malih i tako...

Sve je to razumljivo. No svijet nije poslozen, niti je ikada bio ( a da li će biti, ne zna se) da plaća ide koliko nekome treba, nego po tome koliko netko zaradi. A posjetila bih nas, da svi ti sustavi po kakti principu - koliko nekome treba- nisu ni malo slavno završili.

Osim toga, sto uopce znaći - koliko treba- to nemožeš objektivirati. Uz to ideja da će netko raditi više, a dobijati manje je čista utopija.

[rehab]

rehab, ne osuđujem ja tu ženu direktno, koja vjerovatno i misli da joj je svo to potrebno kako bi bila dobra majka, i možda postupa u najboljoj namjeri, već osuđujem društvo koje nam nameće tu ideju da nam je sve to potrebno. i da imamo novi robu svaku sezonu, i novi mobitel svake godine, i da pratimo nove serije na hbo-ima itd itd...uzela sam ovo za primjer jer je povezano sa djecom i temom ali mogla bi nabrojati milijun drugih primjera.

Kako ne, pa sama si napisala da što će njoj te kašice kada ih doma može raditi sama, što će joj vlažne maramice kad ima vodu, itd. A što tebe briga što će joj ? Pitam se tko nam nameće ideju da moramo kupiti vlažne maramice, svake sezone novi mobitel, itd ? Ne vjerujem da joj je netko uperio pušku u glavu i natjerao je da kupi tu kašicu. Vjerojatnije mi se čini da je žena sama izabrala (u skladu sa svojim vremenskim i financijskim mogućnostima) i odlučila da će njeno dijete jesti kupovne kašice, a zašto je to tebe zapeklo, ti najbolje znaš sama.

[Jelena]

Kako ne, pa sama si napisala da što će njoj te kašice kada ih doma može raditi sama, što će joj vlažne maramice kad ima vodu, itd. A što tebe briga što će joj ? Pitam se tko nam nameće ideju da moramo kupiti vlažne maramice, svake sezone novi mobitel, itd ? Ne vjerujem da joj je netko uperio pušku u glavu i natjerao je da kupi tu kašicu. Vjerojatnije mi se čini da je žena sama izabrala (u skladu sa svojim vremenskim i financijskim mogućnostima) i odlučila da će njeno dijete jesti kupovne kašice, a zašto je to tebe zapeklo, ti najbolje znaš sama.

[rehab]

what?

[tigrić]

Kako ne, pa sama si napisala da što će njoj te kašice kada ih doma može raditi sama, što će joj vlažne maramice kad ima vodu, itd. A što tebe briga što će joj ? Pitam se tko nam nameće ideju da moramo kupiti vlažne maramice, svake sezone novi mobitel, itd ? Ne vjerujem da joj je netko uperio pušku u glavu i natjerao je da kupi tu kašicu. Vjerojatnije mi se čini da je žena sama izabrala (u skladu sa svojim vremenskim i financijskim mogućnostima) i odlučila da će njeno dijete jesti kupovne kašice, a zašto je to tebe zapeklo, ti najbolje znaš sama.

nikad nitko nije nikome uperio pušku u glavu da kupi u dućanu hrpu stvari koje mu zapravo netrebaju pa ih ljudi kupuju zbog marketinga i svakodnevnog serviranja što sve čovjeku treba da bi bio sretan.

[seni]

Jelena, dobar link.
Ali ja ne mislim da mi usporedujemo kruške i jabuke.

Nego mislim da se radi o jednoj fikciji ala filmovi doris day, koja nije nikad postojala , niti postoj sada bilo gdje, a ljudi bi u njoj jako rado živjeli. Pa se žale i kukaju.

Osim toga ako se vratimo na prvi post, prije svemira, društva, stresa postoje i sasvim low tech rješenja, za prozaične probleme.
Eto peterlin je na prvoj strani dala neke prijedloge.
Pa da se metaforički izrazim, ako s trogodišnjim djetetom ne možeš otići na miru na zahod, a da dijete ne dobije slom živaca, prije stresa, društva, i nas kao preopterećene generacije, ja bih se recimo pozabavila s vlastitim mikrokozmosom.
( odmah da dodam, na dijete i njegov razvoj neće bitno utjecati činjenica da li su roditelji njegov slom živaca uzimali više ili manje srcu , ali na roditelje same te situacije priličito jako utječu. No to moraju sami rješiti)

[tigrić]

i ja ću sama kupiti kakvu glupost koja mi netreba ako mi ostane love do kraja mjeseca.ali neću reći da je teško živjeti a kupovati bespotrebne stvari.

[Peterlin]

Zgrožena sam. Ne razumijem zašto uopće imaš potrebu viriti u tuđa kolica, osuđivati nekoga zato jer je kupio kašice i vlažne maramice, zašto misliš da ta žena kuka, itd. Ono, cijelu teoriju si isplela oko žene koju si vjerojatno prvi put vidjela u životu i osuđuješ je na temelju sadržaja njenih kolica za kupovinu.
Prestrašno.

A što ne bi žena smjela imati svoje intimno mišljenje? Pa nije napala tu drugu da što joj to treba...

[tigrić]

A što ne bi žena smjela imati svoje intimno mišljenje? Pa nije napala tu drugu da što joj to treba...

nisam, kunem se nisam je ni ružno pogledala....svaka je iz tog dm-a otišla sama sa svojim mislima

[čokolada]

Gdje je današnje "sidilo se"? Evo, gledate u njega.
Kad bi svatko od nas pošteno zbrojio minute koje provede čačkajući mob. ili komp. (ne u poslovne svrhe!) došli bismo do lijepog vremena za koješta.
Prije bi se otvorio Dnevnik u sedam i po i doznao si sve što ti treba ili (još goreg li kašnjenja!) tek sutra u jutarnjim novinama.
A danas mislimo da moramo bit informirani o svemu u realnom vremenu pa tako ni ja ne mogu zamislit da dođe 4 popodne, a ja nisam prolistala što se dogodilo na kugli zemaljskoj ili kako je frendici prošao razgovor za posao.
A ne smatram se ovisnikom .