O zgražanju.rehab prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
O zgražanju.
Naravno da ne, i to je tako u redu, to niti nije bila svrha mog osvrta na Jelenin post, ali činjenica ostaje kad imaš familiju predanost poslu ne može biti u onoj mjeri koliko može biti kad je nemaš, naravno već u ovisnosti želiš li to ili ne želiš, odnosno naravno da može, ali onda predanost familiji ne može biti u onoj mjeri koliko bi želio, jer dan i danas još uvijek traje samo 24 sata i tu jesu u prednosti oni bez djece u izgradnji karijere, brzini napredovanja itd..makar sad možemo opet udariti po tome kako ima super mama i super tata koji su uspiješni baš u svemu, ali i sam si rekla doris day fikcija.
Ha ha dobar point, tako evo i ja sve se evo pitam što mi je trebao danas forum, ne možeš ti napisati jedan post da se slikaš, još ovo još ovo, još samo da dodam ovo, ček ček da pročitam još i ovo i evo ti dva, tri sata prođe ko ništa, a ručak još čeka da se skuha
Kancelarka nema djece. Ministrica, možda buduća kancelarka ima sedmoro. Vremena se mijenjaju.
Ja mislim da je situacija tvoje nuklearne fizičarke prvenstveno kodirana, ne konkurencijom samaca, nego njenim stavom i odlukom što i kako želi u svom životu. Ovo govorim naravno figurativno, ne poznam ženu, niti je na meni da razglabam o njenim razlozima i željama.
Eto isto fizičarka, profesorica u Beču, dobitnica nekih najačih grantova u Europi, i austrijske najvažnije nagrade za znanost Wittgenstein, je majka dvoje djece, udata za znanstvenika, koji ju je pratio na njenim profesurama od Amerike do Beča. Imaju djecu, oboje rade i ne misle da je to neko čudo svjetsko. Nego potpuno normalna pojava. Živiš, imaš obitelj i oboje radite. To je stvarnost, realnost i potpuno normalna pojava za 85 % stanovništva Zapada. Najnormalnija. Nikakvo herojsko djelo, niti podvig za orden hrabrosti. Naprosto normalna, podrazumjevajuća stvar.
Bez obzira na to da li imaš super, visoku, srednju, ili početnu karijeru. Ili samo posao, jer se zaraditi novce mora. Pošto se od njih u ovom svijetu živi.
ajde rehab, nemoj biti tago stroga
ja sam post shvatila u stilu da kupujemo, svi zajedno, nepotrebne stvari.
što je istina.
ja sam valjda totalno prijemčiva za marketing i sve te spike oko kupovine i još nikad nisam ušla u bilo koji dućan i došla doma samo s kruhom i mlijekom, po što sam išla. mislim da mi se to još nikad nije desilo. uvijek dođem s još nekom plahtom na gumicu ili fejk tuperware-om, il tavom, il nožem, il s nekom gluposti za radit kolače. npr ono za pisanje s kremom. imam tih bisera kupovine.
da ne govorimo mm.
on voli aparate. svih vrsta. jako
i onda se žalimo kako nemamo novaca.
jedino što opet, ne vidim neki strašan stres oko toga
Hm, sve to stoji, seni i Peterlin, naravno da svako vrijeme nosi svoje i da naše ima puno prednosti. Ali baš zato što svako nosi svoje, i naše ima neke svoje specifičnosti.
Ova sveprisutna zujalica o kojoj govori šafran jest specifičnost našeg vremena. Od nje se ne umire, to je točno. Ali čovjeku mogu biti teške i stvari od kojih se ne umire i redovito i jesu. Sad će seni reći: pa šta, to je život. I jest, ali tko kaže da ne možemo o njemu razgovarat i pokušat ga napravit boljim?
Inače se svedemo na ono "Dobar ti je muž, glavno da ne tuče". Pa je, stvarno, to je glavno, ali nije da ne želimo više.
Inače, ja znam više ljudi starijih generacija koji smatraju da je našoj generaciji na jedan način teže nego što je njima bilo (makar su rođeni u ratu, živjeli djetinjstvo u siromaštvu i slično).
cvijeta, pa ti nisi prijemčljiva za stres. Nisam baš ni ja, meni je kavica ili šetnja dok je mala na Perlicama čisti bonus :D
Miješaš kruške i jabuke. Da, zgrožena sam i šokantna mi je sama pomisao da netko iza mene zaviruje u moja kolica, gleda što sam kupila, pita se što će mi to, tko će to platiti, zaključuje da sigurno kukam u svakodnevnom životu kako je sve skupo, a nakrcavam se nepotrebnim stvarima i slično.
Ono, to mi je.... Bolje da ne napišem, prefin je ovo forum.
Tata mi uvijek govori:
A, jadna ćerce, ti si rob banke. U moje vrijeme se radilo, zaradilo pa tek onda trošilo.
(Istina, zaboravio je i da su kasnije mnogi njegovi suvremenici kredite rješavali - inflacijom.)
Ma nije bed, možemo mi na nekoj općoj razini raspravljati o tome što nam je potrebno ili nepotrebno i slično.ajde rehab, nemoj biti tago stroga
ja sam post shvatila u stilu da kupujemo, svi zajedno, nepotrebne stvari.
što je istina.
ja sam valjda totalno prijemčiva za marketing i sve te spike oko kupovine i još nikad nisam ušla u bilo koji dućan i došla doma samo s kruhom i mlijekom, po što sam išla. mislim da mi se to još nikad nije desilo. uvijek dođem s još nekom plahtom na gumicu ili fejk tuperware-om, il tavom, il nožem, il s nekom gluposti za radit kolače. npr ono za pisanje s kremom. imam tih bisera kupovine.
da ne govorimo mm.
on voli aparate. svih vrsta. jako
i onda se žalimo kako nemamo novaca.
jedino što opet, ne vidim neki strašan stres oko toga
I daj molim te, zašto bacaš novac na kruh i mlijeko iz trgovine, kad možeš doma samljeti pšenicu, zamijesiti kruh i pomusti kravu
xxHa ha dobar point, tako evo i ja sve se evo pitam što mi je trebao danas forum, ne možeš ti napisati jedan post da se slikaš, još ovo još ovo, još samo da dodam ovo, ček ček da pročitam još i ovo i evo ti dva, tri sata prođe ko ništa, a ručak još čeka da se skuha
tu se slazem sa vertex. prije se sidilo kad se posao zavrsio. a sad ovako skakucemo...
Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.
Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.
to je tocno. u globalu. ali zato ovi nemaju familiju. osim toga ima sasvim dovoljan broj samaca koji rade prosjecne poslove. uopce mi se ne cini da su samci u prosjeku uspjesniji. mislim da statisticki gledano jos uvijek najveci broj jako uspjesnih i uspjesnih karijera potpada pod model muskarca kojem zena drzi zalede.
no ispravak mali. to nije doris day fikcija. jer danas zaista ima savim ozbiljan broj ljudi koji imaju obitelj, obije rade i prilicno su uspjesni u poslu.
pod doris day fikcijom sam mislila na zivot u kome nema stresa, nema problema, nema muke, a to sve pada s neba. jer cim se pozalis da ti je tesko, evo svemir doljece da rijesi problem.
ne znam sto mi s tim zelis reci. prvo ne zelim se fokusirati samo na neke velike karijere, nego na cinjenicu da ljudi u dvoje rade. i da im je to normalno. (osobno kad sam dosla na ovo germansko podrucje, zaista sam bila sretna da sam odrastala u onom vremenu, gdje su u razredu gotovo od svih kolega, radili oboje roditelja i sto je to bilo normalno. niti se tko busao u prsa, niti trazio orden zasluga za narod. a bilo ih je i cistacica i sluzbenika i voditelja apoteka i profesora na faksu, sefice filijale banke, i prodavacice u nami i uciteljice....itd. mama nije bila kao cvijetina, ali su mi i mama i tata usadili kao normalno da za svoj zivot skrbis. i da se to podrazumjeva. kako ces i sto ces to je na meni, odnosno na mojoj sestri bilo)
elem, danas je situacija u austriji po tom pitanju jako drugacija u odnosu na prije 20, 30 godina.
pa u mom krugu prijatelja i poznanika osim jedne obitelji, nema nijedne u kojoj oboje ne rade. i ima i samohranih i majki i oceva, i rastavljenih i patchwork, i sa kerijerama vecima i manjima i sa poslovima ovakvima i onakvima.
ako odlucis studirati medicinu, onda znas da te ceka 6 godina napornog studija, staz..itd..itd pa ces tako postavit svoj zivot.
ako ides u znanost, isto tako.
ako okopavas vrt ispred kucice u cvijecu znas sto je plus, sto je minus
a isto tako ako vrtis po kompjuterima i webu, pa ti se potrefi da si osnivac instagrama
dakle, ja ne razumijem poantu.
niti znam sto se podrazumjeva pod tim: biti dovoljno sa djecom. i brinuti ili ne brinuti za djecu. to si na srecu ipak svatko sam treba posloziti.
inace, osobno mi se cini, ako cemo gledati samo fizicko vrijeme, da su recimo pomorci jako malo sa djecom. no ljudi znaju u sto se upustaju.
ako mi se posreci pitati cu nasu rektoricu (prvu zenu u povijesti tehnickog sveucilista) kemicarku, udatu, majku dviju studentica, da li ce ona svoje bivanje sa djecom okarakterizirati kao nedovoljno. sumnjam.
i jos mio je nesto upalo u oci.
ona (majka dvoje djece) - ona ne brine o djeci
on (otac dvoje djece) - njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi
slazem se vertex. ali to i zelim reci. razumijem ja, da je tesko. i meni je i bilo i sada mi je svako toliko. ali nije sve to objektivno, nesto je i subjektivno.
o tom potom. imam jos on epotrebe, koje trebam rastumaciti.
mislim da je jedan od razloga zasto mnogi nasi stari (recimo i moja mama) misle da je nama tezi. oni su iz uzasa rata, bijede siromastva, isli konstantno nabolje. i zivjeli su u prosjeku signifikantno bolje nego njihovi roditelji.
sad je drukcije. mnogi iz ovih genaracija idu u neizvjesnu buducnost i boje se da vec sad zive losije (ovo gledano relativno) nego njihovi roditelji.
mada, do pete godine moje sestre, prije nego sam se ja rodila mama je svaki dan isla na posao u skolu pjeske, sat, sat i pol tamo, pa isto toliko natrag, po vrletima poznatih ti planina zagore.
i prala pelene na ruke. i peglala i kuhala, bez gotove hrane, leda...itd.itd a ja sam recimo vrlo rano ostajala sama kuci, dok ona ne bi dosla iz skole.
E vidiš, u ovome je razlika, ti nemaš kredit za stan koji otplačuješ, pa možeš staviti mozak na pašu i baviti se sadržajem tuđih kolica za kupovinu.
Mislim seni da me ne razumiješ, jer mi se čini da ne mislimo različito i meni u biti nije cilj opovrgnuti to što ti kažeš.
Ti si navela neku NJU pa sam i uzela neku NJU kao primjer. Napisala sam da neka ONA ima u tradicionalnim društvu veći problem od nekog NJEGA. A ako NJEGA žena nije vidjela svih tih godina, možeš mislit koliko su ga djeca vidjela.
Nemam namjeru postaviti svoje postove elitistički (imam osjećaj da mi to spočitavaš), nego govorim da se sav ovaj stres odnosi na upravo na tu poslovnu elitu (ne mislim na kriminalni milje), a da common people like us nemaju taj problem (tu se skroz slažem i s tobom i s Peterlin i s cvijetom). I moja će prijateljica dobiti posao kad najmanja mala malo poraste, al sad je već blizu četrdesetoj i to je ono što se govori u članku da se poklapa najproduktivnije vrijeme s roditeljstvom.
Imam ja super dva primjera obitelji gdje se ON izmiče i pokušava raditi na pol radnog vremena, ide na porodiljne dopuste, ONA ide na specijalizacije. Al to su isto common people like us, usprkos doktoratima i specijalizacijama. Ne mislim na te "obične" doktore. Odnosno, što si bliže vrhu, sve je gore. A na tragu Peterlin, sve ti je teže spustit se, iako često imaš izbor da se povučeš.
Ja isto razgledavam zemlju i gledam kako bih se povukla iz grada jer mi sve to nema smisla.
A tu još i kredit za stan igra ulogu, kao što Deadi reče. Nisam dizala kredite za IVF, al ću kredit za stan plaćati dok sam živa, ako budem imala prihode.
ajme šta ste se obrušile na tigrić, niste fer.
velika je stvar i ne opteretit se s kreditom ako si svjestan da ti primanja ne pokrivaju kredit i životne troškove, treba i to znati. mnogi to nisu znali pa danas grcaju.
osim toga, s dvije prosječne plaće (bez kredita) nikome nije mozak na paši, vjeruj mi.
e jbg, sad ste stvarno malo zabrijali,....ako sam ja tako grozna osoba jer sam razmišljala o nečijim kolicima i na temelju toga donijela stav o nekoj osobi onda ni ti nisi baš drugačija kad možeš donositi sud o meni na temelju toga jer ja nemam kredit. možda nemam kredit ali imam neke druge brige koje ti možda nemaš... mislim, ne kužim? ovo je bio PRIMJER,kao što bi ih našla milijon drugih,ne razumijem zašto se toliko uzrujavate oko toga. ovo je forum, razmjena mišljenja, što ne?
evo vidiš, kad smo kod stresa, meni od same ove riječi "zemlja" neki stres nadolazi
tigrić, ajd molim te, ko da nama ostalima ne prođe kroz glavu štošta i ko da nikad nismo škicnuli u tuđa kolica. mene nervira recimo kad u subotu kupuju polugnjilu salatu u nekom od centara, a na pjaci u proljeće, sve divote i krasote ovog svijeta.
il recimo, sama činjenica da su u centru u subotu, i to još s djecom, a vani sunce.
a kako ih ja to vidim u centru u subotu kad je vani sunce, eeeeee
ja opet potpisujem seni, mada i jelena ima point. moji susreti sa velikanima i skupljačima najvećih grantova su pokazali da je partner u osnovi doma. i hendla logistiku. iako ja i dalje ne mislim da bi djeca propala pa da i oba roditelja imaju velike karijere, bas velike, ne ove common people. iako ne mislim da je sve u kvaliteti, nešto je sitno i u kvantiteti, ipak mi se u praksi pokazuje da je za dobrobit djece najvažnije da su roditelji emocionalno zreli i topli, a ne kakvih su karijera.
isto ne mislim da živimo u najstresnijem dobu. meni bi osobno veći stres predstavljalo da mi treba 10 sati za stić do mora nego ovaj auto od safran koji juri po autoputu. to je vjerovatno isto stvar perspektive o kojoj seni priča, i MM i ja smo potekli iz velikog siromaštva, pa samim time što živimo znatno bolje nego naši roditelji mislimo da smo boga za bradu uhvatili. ponekad buljim u tuđa kolica i u sebi osuđujem, ali ne mislim da je to baš fino, lijepo i zrelo pa se i ne hvalim- utjeha tigricki.
Ja se slazem sa svime sto je napisala seni. Naravno da ima stresa na poslu, da zna biti naporno, da bi mogli vise vremena provoditi s djecom, isto kao sto bi npr mogli vise vremena ulagati u vlastitu edukaciju za posao. No u konacnici ako mozemo mirne savjeti sami sebi reci "ne moras biti savrsen u svemu" onda ne vidim problem u i djeca i posao varijanti. Zakljucila sam da mogu toliko koliko mogu, prioriteti se odrade a ostalo kad dodje na red. Znaci posao odradim, djecu zbrinem (hrana, pice, higijena, oblacnje, spavanje) kao i sebe, odspavam koliko trebam (bitna stavka!) a ostalo koliko se stigne. Mislim da djeci u konacnici pristojnim prihodima i onim sto ona znace (osigurano skolovanje, hrana na stolu i siguran krov nad glavom) pruzam dugorocno vise nego da imam cijeli dan za igranje a u novcaniku ni kune. Na aktivnosti idu one koje su jednostavno dostupne, kad budu veci i mogu ici sami mogu ici i na udaljene. Nema sanse da npr zbog glazbene sklole jurim prek pola grada ili bjezim s vaznog sastanka. Vrtic i obavezna skola da - ostalo koliko se moze. Ni ja nisam isla na te druge aktivnsti, pa mi nista ne fali.
Imala sam i ja krizu u jednom trenutku, poklopilo mi se par stvari koje su me u zbroju izludile na povratku s porodiljnog, ali nekako se sve skupa s vremenom ustabililo i "unormalilo", a da nije - onda bi nesto poduzela da se situacija "unormali", tj potrazila bi neki drugi posao. A poslova (i karijera - kojagod bila razlika) ima a da ne zahtjevaju da se leti po cijelom svijetu, u stvari 99% ih je takvih da ih pretezno radis 8h dnevno 5 dana u tjednu ili nesto slicno. Ostalo su bas ekstremi, pa tko zeli moze, to je njihova odluka. Meni je financijska sigurnost bitna, koliko je uopce moguca, a to znaci da oboje radimo. I to mi je puno manji stres nego sjediti doma i igrati se s djecom a u mislima vrtiti crne sto-ako scenarije...
Posljednje uređivanje od sillyme : 31.03.2014. at 16:05
Evo vidis da nije bas ugodno kad se nekog procijeni na temelji jedne kupnje u dm-u ili na temelju jednog posta na forumu, jel da?
Cvijeta, mene isto od zemlje, vrta, cupanja trave, muznji koza, odmah stres uhvati. Drago mi je da nisam jedina.
I ja mislim da tigric nije ništa loše mislila. Eto i ja se nekad zagledam u kolica, odati ću se, kad vidim unutra 10 boca cole, 15 cipsova, te 5 foto ih jela za mikrovalnu.
Naravno, da ko i tigric, napravim to dskretno, naravno da ništa ne komentiram, naravno, da se prekorim i kažem si, nije to tvoja briga. Ali često mi pogled nesvjesno pobjegne.
Jelena, mislim da razumijem što hoćeš reći. A to upravo i govorim. čovjek pravi izbor, te u principu može pretpostaviti što otprilike koji izbor nosi.
Velike karijere nisu nikada bile jednostavne u bilo kom pogledu, te je objektivno za njih i vrlo mali dio ljudi uopće sposoban.
Normalne karijere/ poslovi su neke teže, neke lakše i ovise o puno faktora. No ne mislim da je to stres do neba, i mislim da je kao sto je cvijeta napisala, dio toga i subjektivan i napuhan.
A uz to mislim, da se je kod puno ljudi u glavama dogodila zbrka i misle da je svemir dužan njima ispuniti životne planove. Sto na to utječe, odnosno ja mislim da utječe, o tome u sljedećem postu.
Bome ja u svoja kolica pogledam pa si mislim što li ovi iza mene sad misleNe kupujem gazirana pića, ni od "neprijateljskih" proizvodjaca, što od gay unfriendly, što od eko neprijatelja, najgori mi onaj koji hoće privatizirati izvore vode itd., al kako kupujem na placu "zdravo", u kolicima u ducanu:
Cokolade, slatkisi, vino (za 6 boca popust
Posljednje uređivanje od Jelena : 31.03.2014. at 18:29
Seni, bas me zanima tvoja teorija o svemiru
Moja teorija o ambiciji i nekom stresu i nezadovoljstvu na poslu nas obicnih je u relaciji s brakom. Ja se ljutim na svasta na poslu, al ako mi nesto zaskripi doma, sve to pada na dno prioriteta i ne zanima me vise. Tako da dok se MM i ja obozavamo, posao me vise ljuti. Jos da su djeca u igri, lako bih se ja rijesila stresa na poslu.
E, s ovim se pak ja ne bih složila. NEMA te sile zbog koje bi čovjek bio primoran uzeti kredit. Pokriješ se koliko ti je dugačak poplun. Pa što god to značilo... Ufff... To me podsjeća na neke razgovore u široj okolini tipa "lako tebi, ti imaš veliku plaću..." a kad se trebalo školovati, nije bilo zicflajša, kad je trebalo pregristi go*vno i biti podstanar 20 godina jer nisam uspjela dobiti posao u rodnom gradu, onda nikome nije padalo na pamet da me žali... joj jadna - ona je podstanar, a mogla bi biti kod mame i tate. Je, mogla sam biti i probala, ali bez posla. Daklem, život je kompromis. Ali kredit - ma nema šanse. Tako je to u mom malom svemiru. Pa si neki misle da mi je jako dobro. Ako netko nema kredit znači da je imao debelu sreću (rijetki) ili da je i te kako imao pameti koju može sad staviti na pašu u trenutku kad su mnogi opterećeni tečajem švicaraca i koječime još, jer misle da se neke stvari moraju. E, ne moraju se. Isto kao što se ne mora sakriti sadržaj kolica pred blagajnom. A neke je izgleda primjedba koju je tigrić napisala pogodila u bolno mjesto. Tja, svak zna svoje... i najte kaj zameriti. Ne mogu mirne duše čitati zločestoću.
znala da sam da mi to slijedi..ali upravo zato sam i napisala da je ona samo primjer kozumerizma u kojem živimo. Neću se ponavljati. Možda je ona kupovala sve te kašice za nezbrinutu djecu,odakle da ja znam,ali mi je poslužila da kažem što mislim.imam ja i primjera i od ljudi za koje sa sigurnošću znam da tako rade. Nejdem ja sad njima soliti pamet ali da mi to nejde u glavu,nejde. Nitko me nemože uvjeriti da je isplativije kupovati gotovu hranu (financijski i nutritivno) od one koju sam skuhaš. Bezveze nabrajam. Ja se obraćam takvima. i da, ja dok čekam u redu za blagajnu gledam oko sebe svijet i razmišljam o njemu. Ne upirem prstom u nikoga, i budem pristojna prema ljudima koje ne poznam. Onda to raspravim ovdje.
tigrić je napisala post o ženi i kolicima ne iz zlobe (barem se meni uopće tako ne čini) već da dočara taj društveno potrošački pritisak na ljude, roditelje pogotovo
ja se slažem s njom u tom pogledu iako moram priznati da mi je virkanje u tuđa kolica nekulturno, kao većini ovdje
što opet ne znači da ja baš nikad nikad u svom životu nisam virila u tuđa kolica- onako, oči same odlutaju
osim toga, živim u takvoj sredini gdje nije rijetkost da ljudi ne samo da zavire kad plaćaš na kasi, nego neki baš zure, pa još i komentar dobace
nije to od neke zlobe, čisto da se nešto kaže, mala sredina pa većina ima osjećaj da je ovlaštena dati svoj cijenjeni komentar na sadržaj nečijeg špeceraja
što se tiče stresa i pritisaka, potpisujem šafran u tom dijelu
naravno da nijedno vrijeme nije jednoznačno i da se ne može reći ovo je gore a ono bolje, bilo je lakše, bilo je teže
nekim ljudima je bilo teško i onda i sada, nekima je sada preteško a nekada im je bilo lagodno
međutim može se reći da je drugačije i da svako vrijeme nosi svoje prednosti i nedostatke
tako ja ne bi iskuhavala veš u loncu i slične divote, lakše mi nekako namjestiti na 95 i okrenuti "puce"
ali da me ova brzina danas živcira, ma živcira me
i mislim da je nezdravo i u suprotnosti s nekim prirodnim ljudskim bioritmom obaviti dnevno oko 30 tel. poziva, iskomunicirati s barem još toliko ljudi uživo, odgovoriti na desetke mailova
mislim da je to za ljudski mozak previše podražaja, ataka doslovno- za sebe mogu sa sigurnošću reći da je
pa onda ti silni nameti iz okoline, vrište reklame, vrište izlozi, vrište portali, kupi, imaj, daj, nabavi...
budi lijep, budi zgodan, budi poželjan, uspješan, hot, smart, ovakav, onakav
nije se teško nekom prosječnom čovjeku pogubiti u svemu tome
meni nekada baš fali da pobjegnem od svega i sjednem ispod neke šljive s turskom kavom, da satima šutim i meračim...
Peterlin, ok, mogli smo birati, podstanarstvo ili kredit. Bili smo podstanari 1g i to mi je bacen novac. Tesko da bi uz placanje podstanarstva nesto ustedjela i onda kupila stan za ustedjevinu. Uz kredit, kad ga jednog dana otplatim, barem ce stan biti moj. Inace sam se poplunom mogla pokriti samo na klupi u parku.
Za nekoga ko nema djece u biti kužiš problematiku savršeno, točno je ovako, pogotovo kad se seliš radi posla u durgi kvart, ili drugi grad, i svima fali vrijeme sa familijom, baš svima i onim velikima i onim malima, samo što ovi veliki imaju daleko više novaca pa sa tim novcem donekle mogu kupiti ili vrijeme ili pomoć oko djece, što kaserke u Lidlu ne mogu jer jedva imaju za preživaljvanje.
Ne mogu oboje raditi i mama i tata od 9-18 (bar još dva sata putovanja tamo vamo, dakle od 8-19h), letiti sa sastanka na sastanak, vikende provoditi na seminarima, predavanjima u nekom drugom gradu po par dana i tako u krug iz godine u godinu da bi se izgradila karijera (a ona se ne gradi tako da sjediš u uredu od 9-16h i jedva čekaš da zbrišeše doma) i govoriti o kvalitetnom provođenju vremena sa djecom jer sa tom djecom ne provode vrijeme uopće, djecu odgajaju siterice, bake, servisi, vrtići, ustanove, a ne roditelji, s time da je kod male djece to ipak problem, ona daleko više trebaju prisutnost roditelja, nego oni veći. To je jednostavno činjenica. A raditi se mora, tj. raditi moraju oboje jer često (maknimo sad za trenutak želju za karijerom po strani, fakultete, sveučilišne profesore, znanstvenike..) se od jedne plaće ne može živjeti.
Nitko ne traži orden za to što radi, nego samo razgovaramo kako uopće to sve uskladiti, jednostavno teško, bez upravo to - da jedno olabaviš na uštrb drugoga.
Raditi se mora, svi radimo da bi živjeli, tj. radi novca čisto pojednostavljeno do krajnosti, i mali i veliki, razlika je jedino u tome što ovi mali rade da bi preživjeli, a veliki da bi dobro, recimo kvalitetnije živjeli i još usput gradili karijere jer su zato i studirali, ali u konačnici svi radimo da bi uopće mogli živjeti, opet pojednostavljeno do krajnosti, razlika je jedino u odnosu na nekada od prije što danas i žena ima pravo na obrazovanje i rad i na pravo izbora jednako kao i muškarac.
A tu bi odmah odgovorila i Seni, slažem se da još uvijek danas je muškarac koji se više poslovno afirmira nego žena dok mu ona drži štangu kako si napisala, ne znam točno što kažu statistike, ali ravnam se po onome što gledam oko sebe, i vjerojatno je to više karakteristično upravo za familije sa malom djecom, pogotovo ako ih je više jer žena onda malo olabavi svoje ambicije oko karijere i preuzme svu ostalu logistiku na sebe od odgoja do odlaska kod mehaničara kad crkne auto, pogotovo kad su djeca još mala da bi familija funkcionirala i time daje vrijeme i prostor mužu da se brže i lakše afirmira na poslu. Neke se onda vrate karijeri kad djeca porastu i osamostale se, a neke ne, ima stvarno raznovrsnih primjera. Teško je je jednostavno klasificrati životne priče i situacije, u biti nemoguće.
Ovo za Doris Day, mislila sam na filmsku fikciju gdje je sve tako roza i savršeno i ponekad toliko uvjerljivo da ljudi povjeruju da je tako i u realnom životu samo da kod njih nije tako. Ono baš u svemu uspiješni mama i tata, super junaci koji sve stižu, uvijek nasmijani, raspoloeni, spremni na igru i još briljiraju na poslu, ljubavnom životu, i još povrh svega super izgledaju i tako svaki dan.
Ja se slažem da je vjerojatno najvažnije da su roditelji stabilni i emotivno dostupni, ali se uopće ne slažem da je vrijeme nevažan faktor. Djeca traže vrijeme, više kad su mali, ali ga traže i kad su veliki. I nisu sva djeca po zamišljenom PS-u, zapravo valjda većina nije, pa da sve nekako ide samo od sebe. Dosta je da se jedno dijete malo lošije snađe u školi, i eto banalne stvari koja zahtijeva vrijeme, a dijete je, kao, veliko.
Slažem se, i super mi je i ovaj post od šafran - realno, dvoje roditelja koji rade već i najobičnije uredske poslove 8-16 izostaju iz kuće 9-10 sati dnevno, a na povratku ih čekaju ne samo djeca nego i kompletno kućanstvo, pa nema šanse da se to "slobodno" vrijeme uopće čitavo posveti djeci.
pa naravno, ali i kad oboje roditelja rade, pa i zahtijevnije poslove, još uvijek ne rade na Marsu nego ipak nađu to vrijeme, nekad jedan, nekad drugi.
više uopće ne znam kako smo došli do ove teme, ah da Jelenin tekst.. ja uglavnom mislim da nije tako slamajuća situacija u kojoj oboje roditelja radi, onako generalno, prosječno. niti da je za djecu ubitačna. čak ni ako su oba roditelja znanstvenici.
a kad smo kod kave ispod drveta, moja mater nije imala mobitel do prije par godina, odrasla sam na selu s kozama i cijelim paketom, pa nikad u životu nije sjedila ispod drveta i satima pila kavu. a o tome koliko je vremena za djecu imala uz vrt i životinje bolje da ne počinjem.
Mi smo se godinama snalazili tako da smo djecu uključivali u sve - ako smo htjeli vrijeme provoditi s njima, to je bilo isto vrijeme koje je korišteno za pospremanje kuće, razvrstavanje veša, kuhanje i slično. Jedino sam peglala (minimalno) u kasnim noćnim satima, ostalo je uglavnom bilo "integrirano vrijeme". Pa tako moj stariji već puno godina zna bolje sastaviti usisavač s vodenim filterom nego ja, a mlađi je kuharski pomoćnik, pa i više. To mi nije problem. Problem zna biti ovo što vertex kaže - veća djeca ponekad trebaju pomoć oko zadaća, a to ne možeš integrirati s nekim drugim poslom nego baš treba odvojiti vrijeme za to, često i više nego provedeš s djetetom (jučer sam ponavljala kemiju za osnovne škole - sin mi je doma bolestan, a gradivo ide).
Ni ja ne mislim da je ubitačno za djecu da oba roditelja rade, dapače, meni se čini da je to idila kad dvoje roditelja radi po osam sati (ako nisu još po tri sata na putu do posla).
Pa nije ubitačno valjda, ali realno to dijete je od svojih budnih recimo 14 sati dnevno na brizi institucijama ili nekoj vrsti dadilje 10 sati, a onih preostalih 4 sata dnevno nije baš realno da mu se roditelji mogu 100% posvetiti.
Ne nađu svi prezaposleni roditelji vrijeme i snagu za djecu. I neka djeca usprkos tome budu sasvim dobro, a neka i ne budu.
Ovo je debela istina.
Šafran,Peterlin,Mima potpis.
Sasa slazem se s tobom fa svako vrime nosi svoje,nije se prije 30ak god bas sidilo po cili dan,ali nije se ni dici bas posvecivalo dovoljno(po meni)bar su drugacije bili postavljeni kriteriji.
Ja se ne sjecam da su moji roditelji svaki dan samnom ucili za skolu,a danas vidim da se uz djecu i roditelji skoluju ispocetka. To mi je To much i uopce me ne raduje.
Radije bi da mi dite uci i samo pise domacu zadacu,a ja da imam malo mira,ali bojim se stace od toga biti
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Moglo bi mi lako biti uz tih divnih 8h posla jos 3h domace zadace
Ajme uzas..idem si skuhat kavu
Bojim se da mi je preteska tema
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Ja ni ne mislim da roditelji djeci trebaju bit posveceni 100%, dapace ne znam sto to znaci. I da, ne nadju ni svi nezaposleni roditelji vremena i snage za djecu..
Što ja znam, meni se mama baš dosta posvećivala, posebno kad sam bila mala, puno mi je čitala, radile smo skupa svašta za bebe, kasnije smo uvijek puno pričale.
Ali, realno, nije baš imala vremena, radila je i nakon posla skoro sve radila po kući, naravno da je bila i umorna.
I ja sam ponekad preko tjedna jako umorna, preumorna sam recimo da uključim dijete u kuhanje jer želim brzo završiti pa ju izbacim iz kuhinje - evo sinoć joj nisam dala da si sama peče palačinku nego sam ja to napravila na brzinu jer me ovo pomicanje sata stvarno totalno ubilo pa sam bila jako umorna jučer. (a trebalo je ići u dva dućana,oprati kadu, ispuhati jaja za školu,šetati psa,saugati,peglati .. pa iako sam pola ovih poslova napravila ja a pola MM, opet mi je bilo teško, možda sam naprosto lijena)
Ma ne brini, nije to pisanje zadaće svakodnevna stvar... Evo, ja sam jučer prvi put otvorila sinovu knjigu (samo zato jer je bolestan, a teško mu je samostalno savladati novo gradivo). Do sredine drugog polugodišta nisam ni znala za to. Daklem, to pomaganje djeci kod većine prosječnih derišta NIJE svakodnevna obveza. Ali dok je dijete u početnim razredima ili na izlazu iz produženog boravka, roditelj treba utrošiti barem jedno polugodište na stjecanje djetetovih radnih navika. NE pisati s njim, nego nadzirati. Osim ako imaš sreće da ti dijete ima neki poremećaj, kratak interval pažnje, adhd, disleksiju i slično. No, i s tim čovjek uredno izađe na kraj. Ja sam to isprobala na svojoj koži, pa se sad tek sporadično podsjetim kako je to bilo kad sam morala više vremena trošiti na djecu.Moglo bi mi lako biti uz tih divnih 8h posla jos 3h domace zadace
Ajme uzas..idem si skuhat kavu
Bojim se da mi je preteska tema
Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk
Isto, ako moraš dijete voditi štajaznam logopedu, vodiš jer moraš. Ako ide na fizikalnu, vodiš jer moraš. Ali to traje neko određeno vrijeme i završi. Isto ti je i sa školom. Jedino što pazim da me djeca ne vide (ni druge članove obitelji) je dizanje sve četiri u zrak prije nego je npr. spremljeno suđe od ručka. To jednostavno smatram dugoročnim ulaganjem. Jer ako smo mi sami djeci loš primjer, ako se nakon radnog dana bacimo na leđa i primimo televzije ili interneta a suđe stoji do navečer (ili jutra), tako će i djeca.
Stvar je vrlo jednostavna - napisala sam je već 20 puta najmanje na ovom forumu: prvo moramo odgojiti sebe, a onda odgoj djece dolazi prirodno i spontano.
Sto posto tog vremena, to sam mislila, dakle 4 sata djeca provedu sa roditeljima, ali nije realno misliti da su im rdoitelji sva ta četiri sata svaki dan posvećeni, odnosno da ih uopće provedu u istoj prostoriji npr.
Pa naravno! I klinci trebaju predah od nas, kao i mi od njih. Isto kao što povremeno trebamo zajedništvo. Moj mlađi sin je čak i kao sasvim malo dijete nužno trebao vrijeme samo za sebe. Stariji tek sad u zadnje 2 godine pokazuje te sklonosti. Taman mi je super to došlo - odmak...
Slažem se, Mima, da nije realno da se roditelj posveti 100%, što i jest normalno.
Odnosno, jedno je pitanje koliko roditelji žele bit s djecom, i koliko misle da je važno da im djeca budu sretna (ja recimo mislim da je važno, jer ako mi je do moje sreće, a jest, ne znam zašto bih dječju tek tako proglasila nevažnom).
Drugu je da veliki broj situacija s djecom zahtijeva vrijeme da bi djeca uopće bila dobro. Pa ako to ne mora i ne može biti svo vrijeme, a neko vrijeme ipak mora biti.
Ne nađu ni svi nezaposleni vremena i snage, naravno, možda i iz razloga specifičnih za njihovu situaciju. Ali ne vidim kakve to veze ima, loše je i jedno i drugo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom