A nu, i mene je mater zamatala u tetre, pa sam dobro ispala.
 |
|||
|
|
|||
A nu, i mene je mater zamatala u tetre, pa sam dobro ispala.
Dva dana joj se smiju, treći dan susjed šalje znak, a mater bez oklijevanja posluša.
A ipak je jadna ispala idiot.
To su sve drustveni ekstremi, platnenopelenasi, bespelenasi, (dugo)dojilice, ovi koji nikad nisu udarili dijete....anamar prvotno napisa
Ovo je sala, ali u biti nije daleko od istine. Lakse je nekog/neke proglasit ludjacima nego sam sebi priznat da si u krivu ili da postoji bolji nacin od tvog.
pa,eto da se javim.
Nikad nisam udarila svoju curicu,,još malo pa će imat 6 g. i dugo sam dojila,točno dokad je htjela ( do 5.g.).
Posljednje uređivanje od miffy34 : 11.08.2015. at 23:38
Zašto svi zaključuju da ova razularena djeca takodjer ne dobijaju batine ? Radila sam u školi, gdje su mi se roditelji mladih nasilnika hvalili kako ih redovito tuku i da time čine sve sa svoje strane da ih "dovedu u red".
Mali koji ide sa starijim u razred često dobija batine i jako ih dobro zna demonstrirati na svojim kolegama i kolegicama. Naravno, kad "zasluže".
Zagovornike batine bih rado pitala da li bi se složili da tete u vrtićima, kao i školski djelatnici takodjer pedagoškim pec po guzi ili prstima, ili čupanjem kose, ili udarcem u glavu kredom izmedju prstiju šake (odgojna metoda iz srednje škole mm-a) odgajaju djecu. Ako je to prihvatljiva odgojna metoda, zašto ju onda ograničiti samo na roditelje i obiteljsku sredinu ?
U moje vrijeme, a imam sad preko 42 godine, profesori nisu smjeli udariti dijete u školi. Roditeljima još nije bilo zabranjeno, ali profama da. Nikad nisam doživjela da je neki nastavnik gađao nekog učenika kredom , udario rukom ili ravnalom.
Što se mene tiče, nisam ni za ni protiv batina, svejedno mi je. Želim samo reći da po mom mišljenju država se ne bi smjela miješati u te stvari. Još mi samo treba da počnu određivati tko će s kim u brak (tu mislim na muško - ženske brakove), kako i gdje će živjeti. Ima jako puno roditelja koji stvarno nemaju pojma što napraviti sa neposlušnim djetetom, kojemu nikakav razgovor, nikakve kazne ništa ne znače i ono i dalje radi po svom. Preostaje im samo da dijete odvedu Socijalnoj službi, što je jedna moja prijateljica i napravila, pa da se oni dalje brinu o njemu.Kćer od te moje prijateljice je nakon razgovora sa psihologom i mogućnosti ostajanja u domu, odlučila da je ipak bolje slušati roditelje. Ovdje svi iznose neke svoje savjete i kako to oni svojoj djeci razgovorom, objašnjavanjem nadugačko i naširoko pokušaju objasniti da njihovo trenutačno ponašanje nije prihvatljivo. Iskreno, ne znam kako to uspiju, radi li se možda o razumnoj djeci koja to sve odmah shvate i prihvate ili imaju svo vrijeme ovoga svijeta, pa eto mogu 24 sata razglabati i raspravljati s djetetom.
Koliko je godina imala ta djevojčica koju su odveli socijalnoj službi? Da nije ipak bio samo posjet psihologu?
Kako ti rješavaš probleme sa svojom djevojčicom? Što ti pali sad sa 7, a što si radila kad je imala 2 ili 3 g.?
Nadugačko-naširoki razgovori su bitni kad se radi o jako malom djetetu, a kako dijete raste, krizne situacije se rjesavaju u 2 vrlo kratke recenice. Nema tu nadugačko.
Problem je u tome sto treba imati vremena u mirnodopskim siruacijama, uvuci se djetetu navecer u krevet i na miru u zagrljaju raspraviti dan, vidjeti sto ga tišti i naći način da se to izvuče van. A za takve je "zrtve" manje roditelja spremno.
Malo je ljudi spremno zrtvovati svoj komod i pruziti manjem djetetu rutinu, odnosno prilagoditi se. Pa će tako ono ubacivati kruške u kavu ako je prisiljeno mirno kafenisati svaki dan, a ispade umorne djece koji su vec davno trebali spavati dok bi roditelji šetali s društvom gledam sad ljeti svaki dan. I ne mogu se ne sjetiti kako su mi se smijali kad sam lijegala s 3 godišnjakinjom u 20h. Jer joj je to bila nasušna potreba i osigurač mirnog sutrašnjeg dana.
Pa naravno da će se država miješati kad je riječ o ljudskim pravima. Djeca nisu svojina roditelja da oni s njima mogu raditi što god žele, djeca imaju pravo na odrastanje bez zlostavljanja, na školovanje itd. Kad roditelji zakažu, nastupa država. Barem u teoriji.
Roditelji koji nemaju pojma što napraviti sa neposlušnim djetetom - govoriš o posljedici. Djeca se ne rađaju poslušna i neposlušna, već znatiželjna, više ili manje temperamentna itd. Roditelji se povezuju s djetetom, dobivaju njegovo povjerenje, odgajaju, vode... To se sigurno ne radi batinama.
čokolada ova zadnja rečenica o odlasku s djetetom u krevet, probavljanju toga dana, doživljaja, je isto ono što ja mislim
koliko roditelja tako završi svoj dan?"
mene su šokirali natpisi po fejsbuku o tome kako su sad odrasli ljudi maltene ponosni na svoje roditelje koji su ih "šibom" ili i"za ušiju"
oni smatraju da je to tako trebalo, da su ZBOG TOGA postali "ljudi"
Bože moj
ja to nisam mogla od jeze i muke dalje čitati
Posljednje uređivanje od flopica : 12.08.2015. at 07:45
Ponovo karikiranje.
Ne razglabam 24 sata s djetetom, a još se manje raspravljam. Ali razgovaramo često, kad god za to ima potrebe s naše i njene strane. Granice su jasno određene. Ako ih krši, zna da slijedi kazna, ali često je dovoljno da brojim do 3 ili pogledam poprijeko. Riječ je o zahtjevnom djetetu koje je tražilo i još traži jako puno vremena i pažnje, pisala sam o tome na drugoj temi. Ima zaheban karakter, bojim se pomisliti kakva bi bila da smo je tukli i lomili (a nije da nisam pomislila koji put u nemoći).
potpis.
dosta roditelja koje poznajem to radi, ali čini mi se da se družim uglavnom s ok roditeljima.
Pa nije lako samom sebi priznati da su ti roditelji griješili.
Inače, na tu temu sam neki dan pročitala odličnu navodno Matoševu anegdotu
Antun Gustav Matoš je jednom na ulici vidio ženu kako tuče svoje dijete po glavi. Revoltiran takvim postupkom on joj pristupi i reče:
- Kad već mislite batinama odgajati svoje dijete, onda ga bar ne tucite po glavi. To može imati štetne posljedice!
- Vrlo važno! I mene su moji roditelji tako odgajali. - odgovori žena.
- Uviđate, dakle, da ja imam pravo! - reče joj Matoš i ode prije nego što je zbunjena žena razumjela Matoševu rečenicu.
Zuska ja nažalost toga ne vidim u svojoj okolini
ne bih da budem osuđujuće nastrojena i da moja razmišljanaj idu u tom pravcu
ali generalno imam dojam da se roditelji malo bave s djecom
sve nešto ovlaš, usput, previse gutača vremena sa strane, premalo nekih sadržajnih odnosa...
nekako mi se čini da je u tome najveći problem
Btw. pelene ili bespelenastvo nisu usporedive s batinama, jer fizicka kazna je zakonski neprihvatljiva.
Medjutim, ovaj je slucaj pokazao da je redovito fizicko kaznjavanje djece opceprihvaceno u drustvu.
Za razliku od platnenih pelena koje se smjestaju u ladicu militantnog 'savrsenog' roditeljstva.
Diana koliko vremena, pažnje, ljubavi ...uložiš u dijete ono će ti to sve jednog dana i vratiti.
imam dvoje djece koji su bili turbo zahtjevni i iscrpili me do krajnjih granica,
posebno kćer, a ni mali nije puno zaostajao.
jedno ljeto, čini mi se da je malac imao 2,5 godine našla sam se s jednom forumašicom na moru,
kad je vidjela situaciju, rekla mi je da je mislila da pretjerujem kad sam govorila koliko je živ.
svako od njih i danas ima svojih mušica, kao i ja uostalom,
ali moja riječ je dovoljna da ispoštuju ono što kažem kad se radi o konkretnim stvarima.
poštovanje se mora steći, a lemanjem još nitko nije stekao poštovanje.
Ta djevojčica o kojoj govorim u to doba je bila tinejđerka od 16, 17 godina, prilično svojeglava, a mogu reći i jako razmažena( zbog slabog zdravlja često joj se popuštalo i kad se nije smjelo)
Što se moje cure tiče, ona reagira manje na razgovor a više na kaznu tipa oduzimanjem momentalno joj zanimljivom igračkom i zabranom gledanja crtića. Dok je bila manja, nije bilo toliko potrebe za većim intervencijama jer je bila dosta mirna za svoju dob (to sad obilato nadoknađuje). Jednom je istrčala na cestu kad smo bili vani,a kazna je bila ta da je nisam odvela bratiću da se igraju skupa. Više to nije ponovila, sve do nedavno, pa sam joj očitala bukvicu kad smo došle doma, bez fizičkog kažnjavanja, jer ionako nema smisla, iz vlastitog iskustva znam da dvosatno objašnjavanje mogućih posljedica ima veći utjecaj na pamćenje nego jedna pljuska , to je radio moj tata i bilo mi je gore nego da mi je dao šamar i idemo dalje. Mlađi sin , ima dvije godine i terrible two fazu, pa je to dodatni problem ,jer agresivno reagira, pogotovo od kad je u jaslicama, počeo je i gristi, što prije nije. S njim ne mogu razgovarati kao sa ovom starijom, problem je dodatni što još ne priča kako treba, pa ne znam da li me i razumje kao što mislim da bi trebalo, ali nastojim koristiti metode u koje nije uključena fizička kazna, iako je to ponekad jako teško i priznajem, pokleknem katkad.
To sto on ne prica jos po tvom misljenju kako treba ne znaci da te ne razumije.
Ono sto ti mozes napraviti je samo ponavljati, objasnjavati, ako treba uvijek istim rijecima, i doci ce pomalo i do toga da ti vidis da te razumije.
Potpis veliki!Baš tako je radio i moj tata, dok je mama više bila za ovu drugu opciju. Dugoročno gledano, njega smo se najviše "bojali" i najviše smo ga poštivali.
U zadnje vrijeme inače "ratujem" sa curama oko održavanja minimum minimuma urednosti njihove zajedničke sobe, što naravno iziskuje podosta živaca i strpljenja sa moje strane... A jučer dođem doma, a ono soba tip top (koliko se može očekivati od djece te dobi), kao što smo se i dogovorile dan ranije. I pitam ja stariju pa kaj vam bi da ste me poslušale, a veli ona meni "Ma ne mogu više slušati tvoje brojanje i objašnjavanja, bilo mi je lakše pospremiti"
e, ali pitanje je koliko jako malo dijete može razumjet to nadugo-naširoko...i često se čuje od strane psihologa da se mnogi gube u previše objašnjavanja i da je nekad korisnije biti kratak i oštar....
ja sam tek kad je napunila 3god počela malo podrobnije objašnjavat i tražit od nje da sama izvodi neke zaključke....do tada je više bilo kratko i oštro ne,prestani i fizičko micanje od situacije i preusmjeravanje pažnje...
meni su se čudili kad bi se sa prijateljskih druženja ustajala u 19h30 i išla doma jer N. mora večerat i u krevet...pa daj,ostani još malo,što ima veze...na kave nisam uopće išla,odnosno par puta coffe to go pa u parkić...
no druženja bi se uvijek svela na razmjenjene 2-3 rečenice pa trk za djetetom isl...zato mi se ni nije dalo s nikim dogovarat nego bi išla sama....
ili kad ne bi pošli na dosta nekih dječjih ljetnih zabava jer bi počinjale u 21h00...to me tako nervira,organiziraju stvari za djecu pa u 21h00...
ovo me podsjetilo kako bi mi mama uvijek tati vikala: ne po glavi,ne po glavi....ipak su pazili da ne ostavi neke ozbiljnije posljedice....
moja priča sa nećakom iz prizemlja je dobila nastavak...jučer imala goste i mene N počne udarat nogama...2 ili 3 puta sam je zaustavila,zamolila da prestane i rekla da idući put ide u sobu.
na kraju je morala je na kratki time-out,kad smo za vrijeme večere pričali o tome,kaže ona meni:ali ja te volim pa te udaram....pogodite odakle joj to? dobila je objašnjenje da nju njen nećak mlati jer je voli...
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 12.08.2015. at 10:53
Nadam se da će jednom doći i taj dan, jer je stvarno naporno. Još nekako i klapa kad je sam ali u duetu sa sestrom je kao da imam tornado level 5, ono, ruši sve pred sobom
Posljednje uređivanje od Diana72 : 12.08.2015. at 11:39
Dijana, moja je kombinacija bila mala od 22 mj. upravo krenula u vrtić, punih 7 mj.protestirala protiv istog nejedenjem i nespavanjem tamo, a frustriranim urlanjem i svađama doma. Još je i tada bila vjezbacica, a to je mrzila. Svaka 3 tj.bolest, ofkors.
Velika nepunih 6, adhd u punom sjaju, psihol.kaze: strukturirajte dan, mirna svakodnevica, sve predvidite, anticipirajte okidace problema, svaki dan vjezbe grafomotorike i koncentracije za skolu. Ha, ha. Kad tad nisam ispalila na zivce, necu nikad.
Pa sam nasla modus da ih obje tretiram kao puno starije: velika je dobila zadatke oko stana i oko male (jednostavno ciscenje i spremamje, hranjenje male, ko fol ucila ju je crtati, plastelin, skare, ljepilo....), a mala je morala s nama strpljivo sjediti svaki dan za stolom i igrat se skolice. Divljanje male bih skroz ignorirala, ako ti se plače bez razloga , plači.
I danas mislim koliko su pozitivno jedna na drugu djelovale i zahvaljujem Bogu sto je poslao malu.
Evo, ja sam imala roditelje koji se u odgoju nisu slagali. Tata je smatrao da je batina iz raja izašla i da s djetetom nema razgovora a mama suprotno.
Probajte pogoditi s kim sam imala bolji odnos, koga sam više poštivala i kome je bio dovoljan samo pogled.
Mama me nikada nije udarila ali je imala čvrsto postavljene granice. Puno je samnom o svemu razgovarala i danas sam takva kakva jesam zahvaljujući njoj. Dugo mi je trebalo da zacijelim rane tatinog načina odgoja i zaklela sam se da svojem djetetu to neću priuštiti, da moram i da mogu bolje.
Svaku svoju krivu reakciju smatram svojom slabošću a ne djetetovom.
Užasno me žaloste ovakvi tekstovi. Ne mogu razumijeti da netko odgoj po guzi smatra nepogrešivim odnosno odgojem iz kojeg može izaći samo nešto dobro, nikako nešto loše. Ono, ako ga lupiš po guzi kad ne shvati drugačije kad odraste biti će dobar i pristojan čovijek.
Imam i sad u bližoj okolini primjer gdje se u pubertetu koristio šamar kao odgojna metoda. Kad je ta ista osoba meni udjelila savjet da svojoj koji put opalim pljusku, upitala sam ju jeli njeno dijete nakon svih tih pljuski prestalo raditi to što ona ne želi, osoba je ostala bez teksta. Naravno da je dijete nakon pljuski bilo još buntovnije. Danas je to djevojka od 19 godina koja se udala da se makne iz roditeljskog doma.
Strašno mi je da u današnje vrijeme netko može napisati članak podrške odgoju 'po guzi' i da takav članak bude objavljen. Iako u svakom takvom članku se opravdavaju da je ili bilo preko pelene ili da nije dijete ni osjetilo, pa se nadam da ipak nekakav crvić radi i kopka da to baš i nije najispravniji način.
Pa ne vodi se rasprava oko toga jel fizicko kaznjavanje zakonito ili nije, svi znamo da nije. A usporedivo je u kontekstu proglasavanja roditelja cudacima od strane onih koji u svojem "roditeljevanju" koriste vecini poznate, vecini prihvatljive metode odgoja/hranjenja/uspavljivanja ...cega god. Jer velikoj vecini ljudi odgoj bez batina je neki cudan ekstrem i nacin na koji se odgajaju razmazeni idioti. Ili misle da ljudi lazu i da to ne postoji.
A ono i "mene su tako/vako i nis mi ne fali" mi bas i nije uvjerljivo. A mozda odgoj nema nikakve veze s drustvom u kakvom zivimo. Mozda nema nikakve veze s ubojstvom Luke Ritza, s onim vrijedjanjem turista neki dan na zagrebackom trgu, s divljanjima na stadionima, sa razbijanjem tramvaja tijekom norijade, itd itd... a to je samo kap u moru.
Ja zbilja ne mogu vjerovati da netko može opaliti šamar pubertetliji... Mogu li ti ljudi zamisliti koliko poniženje nanose tom djetetu?! A i pored toliko gadgeta, izlazaka i svih mogućih stvari koji se mogu zabraniti pubertetskom djetetu i tako ga kazniti, odabrati udarac kao "odgojnu metodu" je zbilja dno dna! A strašno lajkam ovu tvoju zadnju rečenicu
Naravno da se ponekad ( vrlo lako) moze priljepiti samar pubertetliji. Samo to najcesece nije odgojna metoda nego gubitak zivaca i kontrole. Zapravo, cesto treba vrhunska samokontrola da se ponekad NE osamari pubertetliju.
Posljednje uređivanje od sirius : 12.08.2015. at 13:39
heheh baš tako sirius..
i kako je čokolada napisala:
kaže zuska:Malo je ljudi spremno zrtvovati svoj komod i pruziti manjem djetetu rutinu, odnosno prilagoditi se. Pa će tako ono ubacivati kruške u kavu ako je prisiljeno mirno kafenisati svaki dan, a ispade umorne djece koji su vec davno trebali spavati dok bi roditelji šetali s društvom gledam sad ljeti svaki dan. I ne mogu se ne sjetiti kako su mi se smijali kad sam lijegala s 3 godišnjakinjom u 20h. Jer joj je to bila nasušna potreba i osigurač mirnog sutrašnjeg dana.
ima ovjde još lijepih komentara ali mi se ne da tražit. Poanta je u tome da se treba dati, potruditi, shvatiti svoje dijete-nije ga dovoljno samo voljeti. Svako je dijete individua za sebe i ne možeš dvoje djece odgajati na isti način.. tko kaže da je svoje klince odgajao potpuno isto-laže jer svako traži individualan pristup. Sa nekim je teže, sa nekim lakše..teško je pogotovo kad krenu prema pubertetu jer tu više nemamo utjecaj samo mi kao obitelj-ogroman utjecaj imaju i prijatelji i društvo u kojem se nađe no ako je tu između roditelja i djeteta odnos loš-jaz će se još više produbiti. Zato je bitno da dijete zna da ga se sluša i čuje jer mnogo puta oni se ne znaju verbalno izraziti i bitna je ta "nevidljiva spona" i osjećaj djeteta da ima u vas potpuno povjerenje.Roditelji koji nemaju pojma što napraviti sa neposlušnim djetetom - govoriš o posljedici. Djeca se ne rađaju poslušna i neposlušna, već znatiželjna, više ili manje temperamentna itd. Roditelji se povezuju s djetetom, dobivaju njegovo povjerenje, odgajaju, vode... To se sigurno ne radi batinama.
U šumi literature o odgoju djece i ovog glasnog vikanja o odgoju bez batina izgubi se pravi smisao svega toga pa se mladim i neiskusnim roditeljima odgoj bez batina svede na odgoj "sve je dopušteno" i dobivaju male egoiste kojima ništa nije važno niti bitno doli oni sami-i nije to unatrag par godina...ima već staslaih generacija koje su tako odgajane. Mnogi se pitaju zašto u današnje vrijeme ima tako puno razvoda nakon praktički prve svađe- pa eto upravo iz tog razloga, jer su se dva egoista našla u braku i nema kompromisa niti volje da se potrude oko onoga drugog(čast izuzecima). No to je sad već sasvim druga tema....
Htjela sam reći da se premalo promovira odgovorno roditeljstvo, previše je postalo važno reći"ja svoje dijete nikad ne tučem" jer je to postalo sinonim dobrog roditela i tu se gubi smisao svega skupa po meni. Jer da li je zaista loš roditelj onaj koji izgubljen u balansiranju između stresnog posla i obitelji ponekad izgubi živce pa podvikne i lupi djete po guzi i da li je zaista loš roditelj koji nikad nije udario svoje dijete ali opet izgubljen u balansiranju između posla, obaveza i obitelji tom dijetetu prečesto popusti radi mira u kući?
Citam sve ovo i moram se javiti kao jedna koja je u djetinjstvu dobila batina od mame vise neg imam kose na glavi ...za svaku sitnicu za veliku il malu stvar ...nikad nista nije bilo dobro i ono sto mi se strasno urezalo u sjecanje je ono ..os samar..i sad se najezim...citala sam komentare ispod doticnog teksta gdje se zahvaljuju roditeljima koji su ih tukli..ja svoju mamu zbog toga mrzim iz dna duse i jedva sam cekala da odrastem i odselim se...i sad kad sam i sama majka zaklela sam se da necu bit kao ona ,moram priznati da sam svoju curku udarila po prstima i to samo zato jer ih je uporno gurala u uticnicu kad smo bili u gostima al to je druga prica...razgovor cini cuda i to tupiti stalno i stalno i dok su mali mi odrasli se trebamo prilagodit njima sebe i okolinu a ne oni nama jer pre mali su da bi to znali...i bas mu zao tog djeteta i ta glumica nema bas puno soli u glavi pa sta je to uopce isla pricat o tome uopce ne misli da ce to dijete jednom porast i znat "surfat " netom i sta kad nade clanak o mami koja ga je tukla kad je bio klinac i jos to objavila cijelim svijetu..ma nemam rijeci...
Batine nikad nisu bila odgojna metoda mojih roditelja. Jednom u životu sam dobila šamar s nekih cca 16 godina i to je bio baš totalni gubitak kontrole, jer sam izrekla mami nešto strašno.
Izrasla sam u prilično normalnu osobu i nikad nisam udarila svoje dijete (sad ima 8 godina), a bome sam bila na rubu više puta.
Izbezumljena i nemoćna, ali sam ponosna da sam uspjela "ne udariti" i ipak razumski riješiti problem.
Kod moje matere je bili geslo da je suba izasla iz raja i da ak je neki problem bude bate ko salate i sve se rijesi...cak je i meni givorila dok je curka bila mala da si trebam nabavit sibu ..to me toliko razljutilo i rekla sam joj da ak je ona svoju djecu mlatila sibom da ja svoju necu.
Ni ja ne mogu vjerovati kako se ljudi ponose time što su ih tukli i drže da ih je to učinilo boljim ljudima (tko zna, uostalom, što smatraju dobrim osobinama). I kod mene je otac bio taj koji je odgajao udarcima, brata više nego mene (čak mi se čini da mi je bilo teže gledati kako njega tuče nego da je mene), dok je mama je šutjela i poslije plakala s nama (u svojih 40-ak godina života nisam čula da mu se suprotstavila). Zbog prve jedinice u 6. r. dobili smo svi troje (a bili smo odlikaši). I ne da nije odgojio bolje ljude, odgojio je nesigurne i uplašene ljude, s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja, sretne samon da ih netko ne udara. Užasno mi je falilo razgovora i usmjeravanja, manje bih se gubila u životu. Falilo mi je da im se mogu povjeriti, a ne probleme skrivati od njih i sama se boriti sa svim (jer bi se otac naljutio, a mater samo plakala, pa nikakve koristi ni od jednog).
Kad sam s 18 otišla od njih nikad mi nije palo na pamet vratiti se, i kad su vrlo brzo prestali plaćati mi faks, konobarila sam i svašta radila da ga završim, da se ne moram vraćati. Danas ih samo žalim, zapravo mamu žalim, za starog mi je svejedno.
Dijete ne bih nikad udarila (bar se nadam da ću u tome ustrajati, ne znam što me još čeka). Dok ga prvi put u vrtiću nisu kaznili zapravo nisam ni razmišljala o kazni kao odgojnoj metodi iako je prilično "temperamentan" (oduzimanje problematičnog predmeta u nekim situacijama nisam ni smatrala nekom kaznom, već logičnim postupkom da imamo mira u kući). Ako divlja vani, idemo doma, kad počne bacati hranu i posuđe, ručak završava, ako divlja po dućanu, izlazimo vani, pa makar neobavljene kupovine itd. Uz, naravno, razgovor i objašnjavanje kad je "pri sebi", a sigurna sam da je razumio sve što sam mu govorila i dok sam nije govorio. Nikad mi ruka nije poletjela prema peleni, a više puta mi je laptop letio sa stola na pločice, i sad imam laptop sa smrskanim rubovima i lijepljen na sve strane te novi smartphone sa smrskanim ekranom da jedva čitam, a popravak dođe preko 600 kn, da ne govorim o razbijenim čašama, vazama itd. Sama sam kriva zbog neopreznosti jer znam što mu je objekt žudnje i što mu ne smije biti nadohvat ruke.
A nisam se načitala literature o odgoju (iako sam se nakupovala
Posljednje uređivanje od vikki : 12.08.2015. at 16:07
Kako ne? Pa i ovdje se provlace postovi o tome kako se drzava ne bi trebala mjesati u DA po guzi odgojnu metodu, lijepe se linkovi o dostojanstvenom lupanju djece, a ostatak interneta je preplavljen komentarima kako je ovo nakaradna drzava koja brani roditeljima da budu roditelji, dok je Pravobraniteljica uhljebarski institut koji treba ukinuti.
Zasto te onda toliko cudilo kad sam ja udarila djeda, kao reakciju na samar? Losa odgojna metoda, svakako.
mislim da nije poanta u tome da to sto ne tuces dijete znaci da si dobar roditelj. za biti dobar roditelj potrebno je naravno puno vise.
nije ni poanta u tome da svaki roditelj moze izgubiti kontrolu, niti da je povremeni udarac zlostavljanje.
radi se o tome da clanak i puno komentara promovira fizicko kaznjavanje djece kao odgojnu metodu. a to je nesto sto mislim da je no go. naravno da niti drzava niti drustvo, ne moze "kontrolirati" roditelje. niti bi to na nacin policijske drzave imalo smisla.
ali vrlo puno smisla ima zakonodavstvo koje udaranje djece ne dopusta, kao i razvijanje common sensa u okviru jedne zajednice, vezano na fizicko kaznjavanje djece u smislu da je ono lose i nedopusteno.
i da dodam - i mene su moji roditelji udarali. za ondasnje poimanje ne previse. pa ipak vise nego dovoljno, da to nikada ne zaboravim. nikada. a to sto jesam, postala sam uprkos tome kako su me odgajali.
i vjerujete mi, uopce nije tesko ne udariti. uprkos tome sto je i nas nasa curka kao i sve druge roditelje njihova djeca, ponekad dovodila do ludila. no kao sto mi ne pada napamet da osamarim, upucam ili napravim nesto slicno kolegi ili susjedu, koji me isto tako mogu izbezumiti, e pa tako ne udaram ni dijete.
i danas kada mi dijete ima petnaestak godina, beskrajno sam zahvalna i juulu i puno drugih knjiga, i rodi i forumu....
dubinski sam razumijela ono sto juul prica - da vas djeca prihvacaju kao roditelje koji vode, da dubinski cijene vase misljenje, da vas postuju na onaj dubinski nacin (ne zato sto moraju, nego zato sto zele), da vas vole jer to dubinski osjecaju, da vam se povjeravaju, da vas u pubertetu pitaju za savjet, da imaju i korijenje i krila, e sve to dragi moji, roditelj mora zasluziti.
bas zasluziti. kroz to sto kao roditelj jest i kroz to kakav odnos sa djetetom sagradi. a tu ne igraju ni batine, ni zastasivanja, ni linjia maneg otpra(penji mi se na glavu dijete moje), ni lazni autoriteti...
jer djeca jako brzo odrastu i sazriju. i pobjegnu i od batina i od odgoja koji se bazira na strahu i trepetu. i uopce vas vise ne dozivljavaju.
Posljednje uređivanje od seni : 12.08.2015. at 17:46
Seni, jako lijepo, potpis na svaku rečenicu.
Kužim na što misliš, ti si reagirala u afektu, ALI kako ja svemu pristupam iz osobnog gledišta, pomisao na mladu curu kako udara svog djeda od 70 (a možda i jer su mi na pamet pala oba moja djeda koji nažalost tu dob nisu niti doživjeli)g mi je bila odbojnija čak i od pomisli na malog Donata kojeg mama lupa po peleni... A što se ovog za pubertetlije tiče, kao majka curice koju pubertet već lagano pere, ja u njoj već vidim malog čovjeka, osobu sa prilično jasno izraženim stavovima, kreativnu, divnu, zvrkastu mladu damu. I dok udarac "po peleni" dijete od godinu i pol vjerojatno neće zapamtiti (OVIME TAJ ISTI UDARAC NE OPRAVDAVAM), ne mogu zamisliti poniženje i bol koje bih nanijela svom djetetu da ga udarim... Ne znam kako bih joj više pogledala u oči i vodila sa njom male "ženske" razgovore u strogom povjerenju i tajnosti, kako bih očekivala da mi se povjerava, kada sam ju ja kaznila na tako odvratan i ponižavajuć način. A da me istjera iz takta, istjera, ali nekak mi to više kroz raspravu riješimo...
Seni, ovo je tako divno da cu ja to ukrasti i staviti na svoj fejs, smijem?
Vec danima razmisljam o tome da na raznim mjestima po netu ostavljam svoje komentare, tu i tamo ostavim, al se vise sudrzim, pa vidim svoje fb frendove u toj "sto ce im biti od malo po guzi" grupi, pa budem opet ocajna.
Nemam iluzija da par recenica moze promijeniti necije stavove, al par po par, kod jednog, pa kod dva...
Sjecam se kako sam pred desetak godina (bez djece tada) na jednom predavanju o odgoju tadasnju predstojnicu Unicef-a pitala bas to "I nas su tukli, pa sto nam fali". I eto, 5 godina kasnije sve sam shvatila.
Seni, dakle kradem za svoj zid
Bubilo
samo poispravljaj ovu gomilu pravopisnih grešaka.(Pišem s moba)
kako ne kužiš,
dijete koje je dobilo po guzi od mame koja tvrdi da će to ponoviti bez obzira na sve,
dobit će i trisketinu kao pubertetlija od iste te mame.
što je najbolje, ona će tražiti poštovanje od tog istog djeteta,
baš kao da ga je zaslužila.
kao što je seni napisala, treba puno više od neudaranja za to da se postane dobar roditelj,
ali udaranje je loša karika za bilo što u roditeljstvu.
Moja starija je živa sama po sebi, nema adhd, bar joj nije dijagnosticiran, sad je dobila pojačanje u ovom mlađem, obožava ga, a i on nju, samo nju je teško natjerati da mirno sjedi i igra se, a mali je oponaša u svemu. Mislim da joj nedostaje koncentracije,da bi se fokusirala na jednu stvar, a ne znam kako to postići. Nadam se da će se u školi ipak neke stvari dovesti u red.
Pročitala sam još neke postove i svi se više-manje baziraju na tome da djeca nemaju povjerenje u roditelje , odlaze rano od kuće i imaju manjak samopouzdanja zato što su ih roditelji fizički kažnjavali.
Mene nisu često, dobila sam svega 3,4 puta batine do punoljetnosti uključujući i šamar kad mi je bilo 20, ali puno više štete je napravila emocionalna hladnoća i distanciranost roditelja. Nikada sa mojom mamom nisam mogla razgovarati, onako kao žena sa ženom, povjeravati joj se ili požaliti zbog nekih problema, njoj je to uvijek smetalo i samo bi rekla "uvijek imaš probleme nekakve, pusti me na miru, boli me glava". Sve što sam naučila o menstruaciji, seksu i ostalim stvarima koje bi jedna cura u pubertetu htjela i morala znati , doznala sam iz knjiga i časopisa, jer s mamom o tome nikad nisam mogla razgovarati. Umrla je od raka prije 7 godina, ali ne osjećam toliko da mi nedostaje, ponekad samo zato jer mi je ipak bila mama. Nikad se nismo uspjele povezati kao majka i kćer. Zbog toga mi je jako žao, jer imam osjećaj da sam cijeli život proživjela bez majčinske ljubavi i potpore, Ja nastojim svojoj djeci biti bolji roditelj unatoč tome što u vlastitom domu nisam imala prilike vidjeti kako bi to zapravo trebalo izgledati.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 13.08.2015. at 10:03
Diana, Vikki stvarno su tužne vaše priče svaka na svoj način
Točno tako. Mama mi je često puta znala reći zašto je meni važnije što će tata reći i kako će reagirati, ono, bilo joj je krivo što mi je tatino mišljenje i odobravanje važnije nego njeno. Nikad to nisam znala objasniti, ali sad kad razmislim, možda su razlog upravo te prodike, koje su uvijek bile svrsishodne i na mjestu, bile su dugačke i dugo pamtljive, pamtim ih još i danas. Jedan od primjera je i pušenje. Ja nikad nisam zapalila cigaretu bez obzira što me društvo nagovaralo. Uvijek bi se sjetila onog što mi je tata govorio u vezi cigareta i pušenja. Brat je to proširio i na konzumaciju alkohola, pa se za razliku od većine tinejđera nikad nije napio.Potpis veliki!
Dijana, nemoj zanemariti slabu koncentraciju, probaj (od jeseni) velikoj navečer reći - Znaš što, imam superplan za sutra: u 10.30 radimo/idemo na to i to (nešto što jako voli i jedva čeka), ali da bismo to mogli sve ćemo ranije pripremiti i prije odlaska od 9.15 do 10 radimo to i to (grafomotorika, precrtavanje, križaljke, jednostavna matematika, tiskana slova, skini nešto s interneta), i ako to napraviš dobro, strpljivo i precizno, uz izlazak dobiješ i bonus sladoled (ili nešto što voli).
Kad znaju da sjedenje ili neka manje voljena radnja ima ograničeno trajanje i nagradu, ide lakše, a postepeno prijeđe u rutinu.
Posljednje uređivanje od čokolada : 13.08.2015. at 11:08
X
Upravo to i planiram, sad kad je ispisana iz vrtića, do početka škole na jesen, vježbati koncentraciju i sve što uz to ide. Dobili smo i upute u školi od sociologa što treba najviše vježbati sa djecom prije polaska u 1.razred. Dok je mali u vrtiću, lijepo ćemo organizirati vrijeme, jedan dan na plažu, malo učenje , igre, sve dozirano da joj ne bude naporno.
previdjela sam da već sad ide u školu, zato sam napisala od jeseni.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom