Zahvaljujući mojoj dragoj Alex (koja je ugrabila knjigu u knjižnici i prvo ju posudila meni ), pročitala sam toliko hvaljenoga Stonera, Johna Williamsa.
I sad, bila bih nepoštena kad bih rekla da su očekivanja nadmašila stvarni doživljaj, jer radi se o uistinu dobroj knjizi koju fakat vrijedi pročitati.
Sadržaj vam neću prepričavati, to možete pronaći bilo gdje.
Divno pisana knjiga, puna emocija raznih vrsta. Možda i previše. Jer, nakon što ju pročitate, one ne napuštaju.
I ne napušta me ni neka gorčina, nakon čitanja, neki osjećaj da mi je štošta u toj knjizi išlo na živce premda je vjerojatno sve baš tako moralo biti.
Živcirao me glavni lik, Stoner, koji na čudan način kroči kroz život, šamaraju ga sa svih strana, a on sve stoički podnosi, do kraja ostaje cool, u nekom svom điru, kao da lebdi negdje dvadeset centimetara iznad zemlje, ili još gore, kao da ga se sve to ne tiče.
Živcirala me njegova žena, totalno neprilagodljivo i samodopadno stvorenje, dovoljna samoj sebi.
Živcirao me njihov međusobni odnos, posve nestvaran i nerealan, i sve ono što je ostajalo neizgovoreno među njima.
Živcirala me njegova ljubav(nica) koja je, kad je bilo najnapetije, pokupila stvari i nestala.
Živcirao me onaj njegov kolega s faksa koji je neprestano provodio psihološki teror nad njim.
...
Kako vidite, puno me toga živciralo, a opet tvrdim da je knjiga dobra i da ju treba pročitati .
Možda je u toj proturiječnosti i tajna njene zavodljivosti, ne znam.
Mislim, knjiga je zapravo ljubić, ali dobar ljubić, isprepleten teškim trenucima, temama i dilemama, od kojih na kraju ostaje neka tuga, okej, možda ne baš velika tuga, ali tugica sigurno...

Eto ga... a sad, Alex, ti si na potezu!