Citiraj sasa prvotno napisa Vidi poruku
a što se studija tiče- pa evo ja sam živjela dovoljno blizu Zagrebu da nisam imala pravo na dom, tj. pravo je ukinuto te godine kad sam ja upisala studij. a studirala sam studij kojeg uza sve obaveze i učenje od 10ak sati dnevno nisam mogla studirati uz putovanje. bila sam državna stipendistica- to mi je značilo točno 800 kn mjesečno- koje nisam dobila do kraja drugog semestra prve godine fakulteta. radila sam sve živo što sam mogla. živjela sam u jako lošim uvjetima. u kojima sam sigurna većina nas ne bi dala djeci da stanuju. tako da financiranje fakulteta definitivno ne znači da se roditelji grbače djeci za kavice. a kako se meni čini obrazovanje će biti samo skuplje za krajnje korisnike. i s te strane lakše je ako student studira u gradu u kojem živi.
Slažem se.

Ja sam bila u sličnoj situaciji - rodni grad 100 km daleko, tako da se ne može putovati svakodnevno, uvjete za dom nisam imala (primanja obitelji mrvicu su prelazila crtu) pa sam se svakako snalazila - kod rodbine, po podstanarskim sobama i svakako... Kad se samo sjetim (a pamtim to u nekom romantičnom smislu i gledam dobre strane) - čovjek se nauči snalaziti sam i to je ključno za samopouzdanje. Radiš kaj stigneš... Zapravo, puno mi je značilo to studentsko iskustvo snalaženja u svakakvim situacijama, kad je devedesetih moja firma išla u stečaj i reorganizaciju, pa smo godinu dana bili što bez plaće, što bez posla....

Nije me taj studentski život obeshrabrio - može se putovati u inozemstvo i u okviru studentske razmjene, može se volontirati... može se puno toga.

I baš se pitam da li svojoj djeci radimo uslugu kad im dajemo sve što možemo, a često i više od toga.