Prepoznala sam greške koje činim. Znam mljeti duge riječi i rečenice, ne mareći kako to dijete doživi. Također, imam glupu potrebu ispraviti kada kaže krivo riječ. Znam izvrtati poneke riječi, onako kao u šali. S druge strane tupa sam za brojalice. Vidjela sam jednu koju joj je baka pokazivala, ali nema smisla vrtiti isto kao pokvarena ploča. S tim da to ne izgleda spontano nego fors. Ugl. sve naopako.
Mala je u međuvremenu pokoji put, slabašno, šapčući, rekla "cica", pokušala je jučer reći "kvačica", ali pola slova preskoči. Još neke riječi pokušava reći. Brblja nešto svoje usput. Lagano smo se pomaknuli s mrtve točke. No, onda opet bude tajac od par dana kada kao da opet sve stoji, čak i na cicu šuti i samo je opet pokazuje prstom.
Morat ću raditi zapisnik koje je riječi pokušala izgovoriti.