Meni se čini najvažnije nakon takvih situacija, kad se sve smiri i napetost prođe, popričat malo sa djetetom o tome, zašto sam tako reagirala, šta me naljutilo, dijete kaže svoju perspektivu.. I ovo što kaže Jadranka, ispričati se ako mislim da sam pretjerala, ali i izvući neke pouke iz te situacije za ubuduće, da nismo uzalud patili. Obje strane. Moj je najotvoreniji za razgovor netom prije spavanja, kad je već u krevetu, tad bude nekako opušten i možemo najljepše pričati.
Po meni je to čak puno prirodnije i korisnije od mame koja se uvijek kontrolira i nikad ne puca. To je život, ponekad reagiramo kako nam nije na ponos, to nije nešto nepopravljivo ni smak svijeta, od toga što nas grize savjest nitko nema pretjerane koristi, ali može se naučit kako se onda postavit u takvoj situaciji.