Tema je skrenula ne znam kamo, ali ja ću odgovorit na Kaeein post sa prošle stranice - šta je to adaptacija
Ja tu riječ ne shvaćam samo kao da taj period postepenog uvođenja u vrtić, kad dolazi roditelj pa dijete ostaje kraće, nego gledam na taj djetetov psihički period prilagodbe, koji se razlikuje od djeteta do djeteta, ali i roditelji djece koja su se kao super prilagodila vrtiću i odmah im se vrtić svidio, reći će "isto kad pogledam unazad, tih prvih mjesec dana nije bio sav svoj, bio je puno nervozniji nego inače" ili tako nešto
A kod nekih moraš bit slijep i gluh da ne vidiš razliku između perioda dok se dijete prilagođava na vrtić i perioda kad je prilagođeno
recimo, moj stariji, prvih mjesec-dva svaki je put kad bismo ga ostavljali u vrtiću jako glasno plakao i protestirao. Kasnije bi prestao plakati, ali držao se teta ili se igrao sam, nije se htio uključiti u aktivnosti s drugom djecom, razne male stvari bi ga uznemirile. Doma tantrumi, plakanje oko svega i svačega, prije svakog polaska u vrtić teška šiza. Nakon nekog vremena plakanje je sve kraće i sve manje dramatično i sve rjeđe. Nakon još nekog vremena, teta kaže: danas se igrao s Perom u dvorištu. Nakon još nekog vremena: danas je bio jako veseo. Doma kad kažemo da ide u vrtić, kaže "ajoooj, ne bih" i malo ide nevoljko, ali ide.
Ono što se vjerojatno dogodi u tom periodu je da s jedne strane vrtić postaje sve poznatiji pa zato manje zastrašujući, dogode se neka pozitivna iskustva u vrtiću, i najvažnije, dijete stekne predodžbu tj nauči da će roditelji doći po njega, i nauči to zamislit kad ga uhvati tuga "gdje je mama"

Sasvim je moguće da djeca to kod tebe odrađuju lakše i zato što se u puno ranijem periodu odvajaju od roditelja, ali broj teta na broj djece je vjerujem najvažniji faktor, i tu bismo se prvo svi složili da je potrebna promjena u sustavu vrtić. Kod nas je u mješovitoj vrtićkoj skupini 26 djece, osim sat vremena, ostalo vrijeme je jedna teta s njima. Znači osim što mora bit hobotnica, kad mora na wc mora naći dvostruku hobotnicu.
S druge strane, baš zato što ih je puno i teta nije hobotnica sa 26 krakova, djecu se od početka puno uči na samostalnost, i to je mislim odličan korektiv nas roditelja koji ipak imamo tendenciju pretjerano raditi stvari umjesto djece i potcjenjivati njihove sposobnosti. Moj stariji je u vrtiću naučio sam se obući i skinuti, sam izvaditi juhu iz posude u tanjur, zavezati vezice na cipelama, a ja sam se svaki put čudila jer mi nije palo na pamet da je on za to spreman.