Uz ovo gore napisano, dodala bih da je mekan ručni zglob nešto na čemu se jako inzistira u početnoj nastavi klavira i ne prelazi se s portato odnosno non legato (nevezanog, ton po ton iz visine) načina sviranja na legato (povezano) dok se zglob ne savlada (da tako kažem).
Kad se krene s legatom, prvo se "drvi" po vezivanju samo dviju nota (tzv. dvije pod lukom) dok zglob i to ne savlada. Tek nakon toga počinje se povezivati više nota u legato način.
Jako je teško opisati riječima - kod non legata ruka pada cijelom svojom težinom na čvrstu "zaobljenu" jagodicu prsta, a podiže se natrag u zrak isključivo pokretom zgloba (kao krilo ptice u letu ili pokreti već spomenute balerine). Obično kažemo djeci da je zglob kao grlo, kroz njega mora "prolaziti zrak", zglob mora "disati".
Pri sviranju legato (vezano) koračamo prstima, znači svaki prst mora zamahnuti da bi pritisnuo tipku, ali to ne znači da će zglob biti fiksiran. On pomalo (s naglaskom na poMALO) vibrira dok prsti koračaju legato jer cijela težina ruke prelazi s prsta na prst. Za blaga vibracija služi kao amortizer pa se zglob ne može ni ukočiti.
Ne smije se ni pretjerati pa klimati zglobom gore dole jer onda nema prijenosa težine s jagodice na jagodicu.
Kako god bilo, ako prvašić ima bolove u zglobu dok svira te "tri i pol" note, nešto opako nije u redu s postavom ruke.