U ponovo otvorenoj knjižnici uspjela sam odmah doći do knjige koju sam propustila posuditi prije zatvaranja.
Philippe Claudel: Pseći arhipelag

Alegorija o usamljenom pučinskom otoku, zatvorenoj zajednici, izazovima vanjskog svijeta i trpanju problema pod tepih. Aluzije na suvremeno društvo su vrlo jasne, a opet nigdje ne prelazi u trivijalnost. Razvoj događaja je mjestimice šokantan, ali zapravo logičan. Odlična knjiga.

Moram dodati ovdje, pročitala sam dosad pet Claudelovih knjiga, nisam uvijek bila oduševljena. Najbolji mi je, bez sumnje, bio Brodeckov izvještaj, a Pseći arhipelag bio bi odmah uz njega.

Vidi se da sam bila dugo na suhom što se novih knjiga tiče, jer sam uz Claudela posudila i jednog od novijih Jergovića njegov već poslovično guslarski stil (kako je to lijepo nazvala jedna forumašica i pogodila u srž ), ali kao i epske narodne pjesme, lako se čita, rečenice samo vuku jedna drugu.