Što se tiče konkretne pomoći sada nakon ovog drugog potresa, jako sam unezvjerena, gledam kako bih pomogla, pa sam se samo bezveze sludila s onom FB grupom na fejsu. Isto si mislim kako će tih mojih nešto kuna pomoći jednoj osobi kojoj ja nešto uplatim. Pretpostavljam da si je dobar dio tih ljudi i prije ovoga mogao kupiti kruh i mlijeko, ili benzin. I da će im novac koji ja mogu uplatiti ionako biti dovoljan samo za to. Ili za šteku cigareta. A ne za ciglu i građevinski materijal koji im treba. Ako svi odlučimo tako nekome nešto upaliti - s čime smo mi njima zapravo pomogli? Koliko se novca nađe na računu tako neke obitelji? 500 kn? 5000 kn? 50.000 kn?
Pa kad se sjetim sveg poslanog mesa i druge robe bez roka trajanja koji se valjda i mora baciti, koliko je kuna otišlo na to - koliko se cigle moglo kupitikuce za bačenu hranu? Ili tonu brašna kojeg sad sigurno ima previše. A nemaš gdje ispeći kruh s tim brašnom.
Ne znam, ne može čovjek biti pametan.
Ali tako sam zapravo tužna i jadna zbog tog bazičnog nepovjerenja u organizacije.
Kao s jedne strane “napokon smo postali ljudi”, ali ispod svog tog pomaganja i dobrih namjera se krije toliko jada, nepovjerenja, užasnih poruka preko društvenih mreža.
Imamo u firmi troje ljudi iz te županije, jedna obitelj je jako pogođena, spavali su u autu. Druge dvije nemaju većih oštećenja na kućama, no imaju kuće članova njihovih užih obitelji (npr. kuća od roditelja ili djece). I svi u firmi smo uplaćivali na sva tri računa tih troje kolega. Jesmo li mogli bolje taj novac usmjeriti ili ne, stvarno ne znam.
Nema li ova država neki glupi PR koji će biti jači od desetke i desetke, ako ne i stotine svakakvih poruka koje se šire društvenim mrežama? (Je l ovo “svizac” pitanje?).
 |
|||
Odgovori s citatom
Bubilo Bubich prvotno napisa
