Zoran Ferić: Putujuće kazalište
Desetak dana polagano sam rastezala čitanje ove knjige, da mi dulje traje i veselila se trenutku kad ću zasjesti u fotelju s knjigom u ruci. Oduševila me potpuno.
I inače jako volim Ferićeve knjige, pročitala sam ih sve, priznajem da su mi neke bile too much što se tiče njegove sklonosti morbidnom i bizarnom, ali stil mu je karakterističan, prepoznatljiv i jedinstven. U ovom romanu ostao je potpuno vjeran sebi, iako se radi o tipu literature koji od njega nekako ne bismo očekivali - riječ je o velikom obiteljskom romanu gdje prilično detaljno opisuje i obitelj bake s Trešnjevke, i očevu obitelj iz Dubice (oduševio me opis kraja "u kojem se kuburom gase lampe, a sjekirom peru prozori"
). Potom secira, upravo bergmanovski, odnos svojih roditelja, i svoje odrastanje u atmosferi vječnog nezadovoljstva i predbacivanja. Nije za svačiji želudac! Neki dijelovi su zaista mučni (naročito zadnja trećina romana, kad više piše o sebi, a manje o roditeljima).
Osim obiteljske priče, koja je zbilja sjajno ispripovijedana (osobito je dojmljiv dio o majčinom ujaku, "ujči" Stjepanu, kojem je u ovom romanu podigao literarni spomenik), saznala sam i odakle inspiracija za antologijsku priču "Potrči doktora"
sasvim različito od onog što sam isprva mislila.
Ukratko, maestralan roman, vrhunski napisan, i sad će mi se biti teško koncentrirati na bilo što drugo...
tanja_b prvotno napisa
Zoran Ferić: Putujuće kazalište
