vertex prvotno napisa
Znam da granice u zakonu nema, i nisam misao dalje širila, baš zbog M. Čavajde, jer uopće ne želim da se pomisli da pišem o konkretnom njenom slučaju. Ja mislim da je ona odabrala kako bi i ja vjerojatno odabrala, i također mislim da se odmah znalo stanje ploda.
Ali ako hoću širiti temu (a zapravo se tema širi na sve strane, i na sve strane se govori o raznim situacijama koje nemaju veze sa M. Čavajdom, za početak, ni tema ranog pobačaja na zahtjev nema nikakve veze s njenom konkretnom situacijom - odnosno ima u smislu kritike ostvarivanja prava u sustavu) onda moram reći da mom moralnom kompasu uopće nije svejedno u kojem stanju je beba kad se trudnoća planira prekinutiu kasnije, i nije mi svejedno šta se događa s plodom koji može preživjet, a oštećenja su tipa Downov sindrom. Ispravite me ako to više nije indikacija za prekid, zadnji put kad smo raspravljale je bio. Ne kažem da imam odgovore, ali pitanja imam. Evo recimo, pitam se ima li društvo obavezu kad je u pitanju zdravi plod koji je nastao silovanjem, a pobačaj nije obavljen u ranoj trudnoći, nego se iz bilo kojih razloga prešla granica preživljavanja, nakon prekida trudnoće brinuti o nedonošćetu? Ne majka, nego društvo? Ili su to samo dodatne komplikacije bez mogućeg dobrog ishoda? Ili ishod i može bit dobar? Je li to kompliciranje bez veze? Ili treba komplicirati, kompliciramo u puno drugih situacija, gdje prije nismo?