Slazem se s tim da je hrpa cinjenica koju moraju memorirati upitno potrebna. Mene muči što je već u prvom razredu i netočnog poprilično. Nisam se ja bavila udžbenicima, nego kad mi je mali bio bolestan pa sam radila s njim skolsko gradivo, bila sam lagano izvan sebe.
Mi imamo informatiku. Ali kao sto se vjerojatno sjecate, informatika se svodi na bojanje slicica (sve se svodi na bojanje), a najsretniji su kad igraju igrice. Tako da smo sto se obrazovanja tice mogli i preskociti taj izborni predmet.
Ne mogu se oteti dojmu da su nastavnici u prvom redu zabrinuti za sebe. Spominju se opet pripreme, ajte najte, to je uvijek dzoker u rukavu. Zabrinuti su za tjelesni sto im se oduzima, a mi nemamo nikakav tjelesni. U toj dobi su djeca itekako sposobna trenirati sportove. Kod nas ako i imaju tjelesni, spajaju razrede i pokusavaju odrzati disciplinu. Pod satom tjelesnog, informatike, vjeronauka, stranog jezika se moze prolistati pripreme za iduci dan. Nije da drze nastavu iz magnetizma, a studirali su povijest.
Ono sto treba dignuti kao temu su pedagoske mjere, koje svakako nisu dostatne, s obzirom na cinjenicu da je sve vise djece problematicnog ponasanja. Nastavnici se prijete problematicnim ponasanjem, umjesto da zahtijevaju revidiranje dosadasnjeg pravilnika o izricanju pedagoskih mjera. Stvarno nije na nastavniku da se bori s visokoproblematicnom djecom. To nema veze s produljenjem nastave. To je i sada problem.