Isto tako, nastavnici ne ostaju bez posla zbog bolovanja ili porodiljnih. Niti im imanje djece bitno ugrožava karijeru.
 |
|||
|
|
|||
Isto tako, nastavnici ne ostaju bez posla zbog bolovanja ili porodiljnih. Niti im imanje djece bitno ugrožava karijeru.
Nastavnici itekako ostaju bez posla u mjestima gdje je iseljavanje izraženo, osobito učiteljice razredne nastave, a onda i učitelji predmeta koji se izvode 1x tjedno.Jelena prvotno napisa
(a pravo na bolovanje i porodiljni bez straha od gubitka posla imaju uglavnom svi koji su na budžetu)
Jelena, tvrdiš stvari koje nisu točne, a opet jer nisi dio tog svijeta.
Mene svaki put ovo zapravo iznenadi da ljudi tvrde nešto čega nisu dio (niti su ikad bili).
I moji roditelji su bili prosvjetni djelatnici (i ja sam mogla nastaviti njihovim stopama zbog svog fakulteta, ali nisam htjela), no današnje doba nema NIKAKVE veze s dobom kad su naši roditelji bili profesori.
Većina toga u školstvu je otišla u krivom smjeru. Nažalost.
Stoga ne bih mogla tvrditi kako je to danas raditi u prosvjeti iako imam prijateljice prosvjetarke. Pravu sliku imaš tek kad si sastavni dio tog kolektiva.
OK. Nastavničko je zanimanje najslabije plaćeno radno mjesto s VSS-om, radni uvjeti su nemogući, kod kuće se učitelji ubijaju od posla, nema granice između privatnog i poslovnog, izmoždeni učitelji na odlasku u penziju su toliko iscrpljeni da sa zavišću gledaju vesele programere koji se puni elana uključuju u planinarska društva. Sigurnost radnog mjesta osobe zaposlene na neodređeno vrijeme u školstvu ne postoji, dapače masovno se otpuštaju kad odu na porodiljni ili kad su pri kraju karijere.
U pretežno muškim zanimanjima ne postoji šovinizam, žene same biraju slabije plaćena i manje atraktivna radna mjesta.
Ne znam samo u kojem smo trenutku prešli iz toga da "nitko izvan sustava ne razumije koliko ima posla izvan nastave", u "evidentno atraktivno radno vrijeme".
Čisto onako, odrasla sam uz generacije prosvjetnih radnika, svakodnevno sam slušala priče iz zbornice, tehničke sam struke, radila sam i u IT-u, i u nastavi i na projektima i vani i tu, al eto, nemam pojma, kod mene je sve drugačije.
Znam da si ironična, ali većinu nabrojanog sam gledala doma, godinama.
Jedino čega nije bilo, jest zavist pri gledanju veselog programera (zeta) koji pun elana planinari s planinarskim društvom
Naročito je točno ovo da nema granice između privatnog i poslovnog.
Inače, i ja sam iz prosvjetarske obitelji (tri generacije profesora prije mene), i nikad mi nije palo na pamet ići raditi u školu. Ne zbog plaće, nego jer sebe smatram apsolutno nesposobnom za tako zahtjevan posao.
Karikairaš bez potrebe. Činjenica je da ne radiš i nikad nisi radila u školskom sustavu i da ne možeš znati kako taj posao izgleda na potpuno isti način na koji ja nemam pojma kako je biti inženjer matematike, ali onda neću secirati, zbrajati koliko sati radiš, što radiš i bi li eto, mogla još malo raditi jer mislim da bi ipak mogla malo više.
Odgovorno ti tvrdim da nastavnici koji pošteno i predano rade svoj posao izgore i u te sate i minute koje ovdje zbrajate i oduzimate.
I potpuno si u krivu da dio nastavničkog posla nije pomagati učenicima kojima je potrebna pomoć, nije to čovječnost, već dio nastavničkog posla i tko nije spreman baviti se i tim aspektom - zaista je bolje da se tim poslom ne bavi. To što ima ljudi koji dobro i manje dobro rade svoj posao je zajedničko za sva zanimanja.
To što si odrasla uz generacije prosvjetnih radnika nema nikakve veze s današnjom situacijom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom