Što čitate 4.

[chesil]

Baš mi je drago da je i ovaj Novakov roman dobar, jedva čekam početi čitati!

Upravo sam završila Max, Mischa i Ofenziva Tet norveškog pisca Johana Harstada. Dugo nisam čitala nešto ovako ambiciozno zamišljeno i, nažalost, mislim da se roman utopio u toj ambicioznosti. Nedostaju mi osjećaji, povezanost s likovima, ipak sam s njima provela 900+ stranica, ali, meh. Harstad je majstor proustovske rečenice, to traje i traje, nekad i cijelu stranicu, ali nije naporno. Harstad je majstor u izmišljanju umjetničkih djela, uz cijeli prikaz njihova rađanja, pripreme, izvedbe pa čak i kritika u prestižnim publikacijama. Majstor je za norvešku imigraciju u SAD-u, za grad New York, za puno toga. Nevjerojatno je puno referenci na povijest kazališta, slikarstva i jazza. Ali, meni tu nešto opako fali.
Ako vas zbunjuje naslov, kao što je mene zbunjivao prije nego što sam počela čitati, Max je pripovjedač, dečko koji se kao tinejdžer doselio u New York i tamo upoznao Mordecaija koji će mu postati najbolji prijatelj i s kojim će se zaljubiti u kazalište, i Mischu, slikaricu koja će mu postati djevojka, usprkos razlici od 7 godina Ofenziva Tet je akcija iz Vijetnamskog rata koji je okosnica romana. Jer, Maxovi roditelji su protiv njega prosvjedovali dok je njegov stric u njemu sudjelovao, a Max ga je kroz opsjednutost filmom Apokalipsa danas romantizirao.
Na kraju, velike pohvale za prekrasan i tečan prijevod Anje Majnarić.

[tanja_b]

Upravo sam završila Max, Mischa i Ofenziva Tet norveškog pisca Johana Harstada. Dugo nisam čitala nešto ovako ambiciozno zamišljeno i, nažalost, mislim da se roman utopio u toj ambicioznosti. Nedostaju mi osjećaji, povezanost s likovima, ipak sam s njima provela 900+ stranica, ali, meh. Harstad je majstor proustovske rečenice, to traje i traje, nekad i cijelu stranicu, ali nije naporno. Harstad je majstor u izmišljanju umjetničkih djela, uz cijeli prikaz njihova rađanja, pripreme, izvedbe pa čak i kritika u prestižnim publikacijama. Majstor je za norvešku imigraciju u SAD-u, za grad New York, za puno toga. Nevjerojatno je puno referenci na povijest kazališta, slikarstva i jazza. Ali, meni tu nešto opako fali.

Mogu razumjeti da ti je knjiga predugačka, da ti se čini preambiciozna, ali da nedostaje osjećaja ili povezanosti s likovima - s tim se nikako ne mogu složiti. Pa upravo su likovi ono što nosi taj roman, a opis Maxova odrastanja od prkosnog djeteta/tinejdžera do odrasle osobe jedan mi je od najdojmljivijih. Naročito odnos Maxa i njegove mame - rijetko kad se nađe tako topao odnos majke i sina koji se razvija kroz godine, a ne klizi u klišej.
Meni je prilikom prvog čitanja "šepao" sam početak romana, jer baca čitatelja in medias res, spominjući likove i događaje bez ikakvog uvoda, ali u drugom čitanju (jer sam u međuvremenu kupila knjigu i ponovo je prolazim) mi sve sjeda na mjesto, pa i taj početak bolje razumijem.

Inače, čitajući najnoviji Novakov roman i opise dramske grupe u međimurskoj srednjoj školi, i ambiciozne profesorice koja od učenika želi izvući nešto više od obične školske dramske grupe, odmah sam se sjetila Wohlmanove dramske sekcije iz Harstadovog romana. I koliko god taj prikaz bio dojmljiv (ti opisi su mi među najjačim dijelovima romana), Novak je ipak bliži našoj realnosti i onome u što se takav rad na dramskoj može pretvoriti