Pročitala tri knjige iz ženske perspektive, sad čitam jednu iz muške.
Jezerska voda nikad nije slatka
Težak, iako odličan roman o odrastanju djevojčice u socijalno ugroženoj obitelji sa samog dna društvene ljestvice, o majci koja se kao lavica bori za pravdu i bolji svijet za svoju djecu, i o tome kako sva ta nastojanja i trud i obrazovanje ipak ne završavaju usponom na toj ljestvici, već samo generiraju bijes i revolt. Nije baš optimistična knjiga, ali je jako realna.
Djevojčica
Roman pisan pomalo u maniri Annie Ernaux (iako ne tako dobar kao njezina djela!), o životu i odgoju djevojčice u tipičnoj francuskoj obitelji 60-tih i 70-tih, o tada uobičajenom stilu odgoja ženske djece - potiskivanju, poruzi, zatomljivanju, i o posljedicama koje takav odgoj vuče sve do u odraslu dob. Dobro napisan, ali povremeno se doima previše tendenciozno.
Kako voljeti svoju kćer
A ovo je pak roman o patologiji majčinske ljubavi. I opet - izvrsno napisano, ali jako mučno. Ipak, zabavni detalji bili su prepoznavanje odjeka drugih književnih djela u ovom romanu (uspjela sam prepoznati E. Strout i A. Munro, ali bilo je toga još).
Max, Mischa i ofenziva Tet
A ovo je Knjiga godine, barem za mene. Zastrašujuće dugačka (preko 900 stranica, trenutno sam negdje na trećini, i ne znam koliko će mi trebati da je dovršim), u početku pomalo zamorna, ali kad sam uspjela uroniti u nju, knjiga je fenomenalna. Jedna od onih kod kojih zastajem usred čitanja zadivljena kako je nešto opisao ili izrekao. Nije toliko poanta u sadržaju, koliko u stilu, načinu pripovijedanja, građenju likova. Nisam ranije čula za Johana Harstada, ali ova knjiga je veliko djelo, čak i da ništa drugo nije napisao.