XCitiraj:
AdioMare prvotno napisa
Printable View
XCitiraj:
AdioMare prvotno napisa
Moj je u starijoj jasličkoj u vrtiću. I valjda je preko ljeta bila samo jedna grupa za svu djecu, pa je on bio u sobi sa djecom od 4, 5 godina. Tu se upoznao s jednim dečkom od 4 godine (to je moja pretpostavka, jer nisu imali druge prilike da se upoznaju...). I od jesenas (ne želim sad razmišljati što je bilo tijekom 8 mjeseca dok su bili u istoj grupi) sam primjetila da mu taj dečko prilazi na hodniku par puta onako - ne baš prijateljski. Jednom sam tog dečka čula kako je rekao nešto jako ružno za ovog mog i tako. Kulminiralo je jedan dan u parkiću kada fizički nasrnuo na njega i ovaj je počeo plakati. Nije to bio neki nasrtaj da ga je udario ili tako nešto... Ja sam malo pretjerano reagirala (opravdavam se kulminacijom pojedinačnih događaja) i viknula. Posvađala se s roditeljima, informirala tete u vrtiću. Sljedeći dan - njih dvojica se igraju u pješčaniku zajedno, a ja se osjećam baš blesavo. Mislim si da sam krivo reagirala. Nakon tjedan opet scena u parkiću između njih dvojice i ja objasnim dečkiću da je ovaj premali i da nek ide se igrati sa starijom djecom. Eto ih za 10 minuta opet se lijepo igraju... Ja više ne znam kako da se postavim. Kad se uplićem - ne valja, a nekako mislim da se treba uplitati ako mi se situacija događa ispred nosa i kontinuirano.
To je počelo prije mjesec dana pa mislim da ovo ne stoji. U 4 godine vrtića ne sjećam se da sam se umiješala u išta. Nekako sam mislila kako je i samo po sebi jasno da s njim o tome (i svemu) razgovaram. Jučer sam spomenula nadimak, rekao je da njemu to uopće nije važno i kako ga I. tako zove samo kad je s bratom ili sa starijim curicama pa se pravi važna tako da mi se čini kako ipak nema razloga za brigu.Citiraj:
rehab prvotno napisa
Ne znam kako je u Zg, ali specijalac tu kod nas nije Arnold Schwarzenegger u Komandosu nego osoba bitno smanjenih intelektualnih sposobnosti. Iako, mislim da i nije toliko bitno koliko netko sa strane vidi nadimak uvredljivim.
Moram spomenuti da prvi put čujem za ovu "definiciju" specijalca.
Ja bome zaštićujem, nije da se petljam među djecu, ali isto ne puštam da se "čeliče", mene su moji puštali da se
"čeličim", iako sigurno ne iz neke svjesne strategije, već su tada više nekako takva vremena bila. Ja
to svom djetetu ne bi priuštila.
Anemona, vrijedi ta ružna konotacija "specijalca" i u zg.
Jesam ti rekla Balarosa da ovi Zagrepčani i Okozagrečani ne kuže
A i ignoriraju moj gornji post :durise:
Sad im ti objasni da nije lijepo ignorirati
Pristupi im kako bi pristupila onoj maloj
Vježbaj tu:mrgreen:
Apsolutno se slažem da treba pomoći kada nam se dijete povjeri, samo smatram da ta pomoć ne treba ići u smjeru rješavanja situacije od strane roditelja i stavljanja naglaska na ostalu djecu, nego u osnaživanju našeg djeteta i učenja kako da se postavi u nepravednim situacijama. Možeš to zvati čeličenje ili kako god, ali valjda nam je svima jasno da nećemo uvijek moći rješavati sve nepravde koje ih zadese, i u konačnici to nije niti dobro za djecu. Opet napominjem da pišem o običnim dječjim tričarijama (jer to za mene jesu tričarije), a ne o ozbiljnim i po dijete opasnim situacijama. E sad, uvijek postoji opasnost da roditelj prenaglasi ili podcijeni ozbiljnost neke situacije, i ne znam kako to riješiti. Ja se vodim za tim nekim stavom da smo se svi mi u djetinjstvu svađali, rugali, nama su se rugali, znali smo se i potući, pa nam ništa nije bilo (većini nas). Da su te situacije nekad bile bolne - bile su. Ali izvukli smo iz njih neku školu.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Ma nije upućeno tebi osobno, pišem općenito.Citiraj:
Balarosa prvotno napisa
eto :-)Citiraj:
Jučer sam spomenula nadimak, rekao je da njemu to uopće nije važno i kako ga I. tako zove samo kad je s bratom ili sa starijim curicama pa se pravi važna tako da mi se čini kako ipak nema razloga za brigu.
Super.Citiraj:
Balarosa prvotno napisa
Ja sam primijetila da odrasli često s obzirom na svoje iskustvo često nameću djeci svoje osjećaje u vezi neke situacije. Ne uspijevaju sačekati da dijete to isprocesuira i samo stvori osjećaj oko toga nego mu nametnu svoj.
Eto, svašta se nauči na rodinom forumu, sad možeš vrijeđati ljude na nove i zanimljive načine :mrgreen:Citiraj:
Anemona prvotno napisa
S ovim se skroz slažem, pogotovo s dijelom oko traženja pomoći. Kakva bi to poruka bila da on pomoć traži, a ja ju odbijam dati? U ovoj konkretnoj situaciji ja zapravo nisam bila sigurna treba li mu pomoć ili ja doživljavam situaciju preozbiljnom (i još nisam). Poznam sebe, znam koliko sam sklona pokušavati sve riješiti i zato se trostruko više preispitujem od "normalnih" :)Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Možda griješim, iskustvo mi je kratko, ali čini mi se da su vrtić i škola dvije bitno različite priče.
Da još ovo prokomentiram... Ja niti ne smatram da se djetetu može pomoći instant savjetom. Zapravo mislim da je najvažniji naš stav prema djetetu i poruke koje mu generalno odašiljemo. Ako je naš stav prema djetetu "ono je još tako malo, emotivno, osjetljivo, ne zna se izboriti, sad ću ja to riješiti, razgovarat ću s onim, s ovim..." - sto puta viđeno na ovom forumu, dijete to upija. Ne želim reći da ja ignoriram svoje dijete i njegove osjećaje, dapače, ali trudim se to riješiti na način da mu dam do znanja da je on pametan, samostalan dečko i da vjerujem da on to može sam riješiti i izboriti se za sebe. Nastojim ne praviti big deal od ovakvih situacija, i dajem mu savjete u skladu s tim. To je moje viđenje svega, možda griješim, ali takva sam.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
E super, ovo sam htjela reći, ali nikako naći način kako da kažem :)Citiraj:
larmama prvotno napisa
Možeš mu dati pomoć u stilu "vjerujem u tebe, ti to možeš riješiti, možemo razgovarati o tome kako da to riješiš", a ne "sad će to mama riješiti" :) Jer ja duboko vjerujem da je jedno prosječno, emotivno i mentalno zdravo dijete u stanju riješiti ovakve izazove koji su dio socijalizacije i sazrijevanja odnosa u društvu.Citiraj:
Balarosa prvotno napisa
Citiraj:
Balarosa prvotno napisa
I kod nas je tak. U Varaždinu postoji škola za djecu smanjenih intelektualnih sposobnosti, i od nekad su to ljudi zvali "specijalna škola", a tu djecu pogrdno "specijalci". Već jako dugo nisam čula da netko to krositi ali u doba kad sam ja išla u osnovnu školu, uvreda je bila reći nekom da je "spec". Čak se govorilo "svaki spec ide u mec (elektrotehnička škola)"
Ja se ne bih miješala kod takvih stvari, miješala bih se kod zlostavljanja. Mi smo prošle godine u vrtićkoj grupi imali jednu malu (hvala bogu otišla je u školu) koja je mojoj (koja je bila jedina nova u grupi) svaki dan govorila nešto ružno, u stilu: ti si ružna, ružno se smiješ, ružno crtaš, imaš frizuru kao vještica, imaš samo jednu winxicu ja imam 8, danas si se baš ružno obukla, svaki dan nešto novo...
Naučila je s vremenom da je ta curica nebitna, da je njeno mišljenje totalno nebitno, da ide u vrtić s frizurom kakvom želi i komentira "tak mi je svejedno kaj bu H. rekla". Zna da je lijepa i pametna, i da je dobra prema svima i da oni koji joj ružno govore uopće nisu vrijedni nikakve pažnje.
slažem se ja s tobom teoretski. ali da je baš pjesma takva kako zvuči, mislim da u praksi nije.Citiraj:
samo smatram da ta pomoć ne treba ići u smjeru rješavanja situacije od strane roditelja i stavljanja naglaska na ostalu djecu, nego u osnaživanju našeg djeteta i učenja kako da se postavi u nepravednim situacijama.
osnaživanje je posao koji traje. samopouzdanje u tom trajanju raste ili se značajno ne narušava, ali nije to baš tako nesmetano.
bar ja to tako vidim.
ne kažem da djetetu treba oduzeti sve izazove, ali ja ću se radije češće diskretno ubaciti nego potpuno izmaknnuti.
ne vidim to kao pretjerano zaštitnički odnos, jednostavno ne vidim. to mislim pričajući općenito o odgoju, ne sad ova balarosina situacija.
Slažem se sa rehab .. koliko god nekad imala poriv za intervencijom ima nekoliko razloga zašto se suzdržavam:
1. oni se svako malo svađaju i mire ..malo igraju malo ne..
2. u principu rijetko saznam drugu stranu neke priče
3. smatram da sama mora naučiti vrednovati neke stvari .. pa ako je netko ucjenjuje sa "ako mi ne učiniš/kupiš/što već xy onda te neću pozvati na rođendan" razgovaram sa njom ali i ostavljam njoj na procjenu da li želi ili ne želi ići na taj rođendan...
Ne mogu reći da sam imala puno iskustva sa roditeljima koji su intervenirali, dosta ih se, čini mi se, lomi oko toga ... ali imala sam dosta primjera gdje se apriori vjeruje djetetu a na kraju se ispostavi da je upravo ono izazvalo neku situaciju koja se igrom slučaju na kraju okrenula nepovoljno za njega .. da nisam slučajno svjedočila jednom takvom slučaju ne bi nikad vjerovala da djete može tako bezočno lagati o nečemu (da ne bi bilo zabune ovaj dio nije komentar na postove na ovom topicu) i da mu roditelj bezrezervno vjeruje i optužuje drugo dijete ...
Vježbaj ti :-PCitiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
Rehab, citirat ću ovo tvoje:
Moje početno pitanje je bilo treba li reagirati uopće. Ima iskustava gdje sitnica prelazi u pravo maltretiranje.Citiraj:
rehab prvotno napisa
Ovo " a ne "sad će to mama riješiti" " karikiraš, pretpostavljam, jasno da mi ne pada na pamet to reći. Ima valjda i nešto između. Ne znam što bi to bilo prosječno i zdravo dijete, ja se kao školarka nisam znala sa sličnim situacijama nositi. I mislim da je sklizak teren ovo "ti to sigurno možeš, riješit ćeš sam". Što ako ipak ne može pa se uz problem u školi još pojavi i problem što je podbacio u nečemu što sigurno može? Nit osnaživanje počinje kroz jednu situaciju niti je propalo ako nešto riješimo što možda nismo trebali.
Primjetila sam na ovoj temi da vas (nas) se puno smatralo neprilagođenima u školi.
Ispada da nitko nije bio prilagođen.
Da li postoji šansa da je svako za sebe mislio da je neprilagođen, a da su drugi mislili drugačije?
Baš me zanima što bi rekli razredni kolege.
Eh, na neki način zavidim roditeljima koji od svoje djece čuju pritužbe na nečije ponašanje u razredu.
Mislim da moj mlađi ni dan danas ne zna kako je to imati mir u razredu, bez zlostavljača i ometača, a ne znaju ni njegovi razredni kolege jer uopće nisu imali mogućnost to iskusiti. To je tragedija - klinci misle da je takvo ponašanje normalno jer se ni druga djeca ni odrasli nisu uspjeli izboriti da se tome stane na kraj. Zapravo NISMO se uspjeli izboriti, a mnogo nas je pokušalo.
Odrastao čovjek može štajaznam promijeniti posao, požaliti se ovome ili onome, učiniti nešto da promijeni situaciju. Djeca ne mogu. OSUĐENI su jedni na druge u osnovnoj školi. Mene srce boli kad čujem te priče o ponašanju koje je točno na granici nasilja i ne prestaje godinama, a djeca su navikla to prihvaćati jer drugo ne mogu.
Bukvalno me čitaš, ja sam govorila o stavu koje naše dijete upija, naravno da mu nećeš reći doslovno "sad će to mama riješiti", niti "ti to možeš sam", pa se dijete osjeti obeshrabreno zato što to nije moglo samo, karikirala sam.Citiraj:
Balarosa prvotno napisa
Načelno se slažem sa svime gore napisanim, već sam i sama napisala da ne postoji instant rješenje i da uvijek postoji mogućnost pogreške. Unatoč tome, moj općeniti stav je takav kakav jest. Drugi se mogu slagati ili ne slagati samnom. Vjerojatno ću koji put i pogriješiti, kao što će pogriješiti i onaj roditelj koji će krenuti to rješavati sa djecom na suprotnoj strani, tetom, učiteljicom... Ali moj općeniti stav je da se djeca u ovakvim situacijama mogu sama izboriti za sebe.
XCitiraj:
Što ako ipak ne može pa se uz problem u školi još pojavi i problem što je podbacio u nečemu što sigurno može? Nit osnaživanje počinje kroz jednu situaciju niti je propalo ako nešto riješimo što možda nismo trebali.
a evo i sažeto u 2 rečenice sve što ja pokušavam reći.
niti mislim da se treba potpuno izmaknuti niti ja to osobno želim.
niti je osnaživanje jednim potezom riješeno, niti je totalno propalo ako se roditelj upleo, to pokušavam reći.
ne volim te neke uklesane odgojne stavove, tipa ja baš bi, ili baš ne bi. odgoj je živ i živiš ga nekad bolje nekad lošije.
x na AM
i uz to mislim da i u situacijama koje mi rjesavamo dijete osnazujemo, dijete uci.
bitno je kako to rjesavamo.
rehab, ako nećeš izgovoriti "sad će to mamica" a onda bome niti ne pokazuješ stavom jer tako niti ne misliš.
O da, neke mame nisu svjesne da tako postupaju i da šalju djetetu takvu poruku. One možda ne bi željele da se tako postave, ali na kraju tako ispada. Ja ne znam kako protumačiti silne razgovore i rješavanja s djecom, tetama, učiteljicama, nečega što je, po meni, sasvim normalna pojava u razredima, na igralištima, u parkovima i slično (opet napominjem da pišem na temelju općenitog dojma koji sam stekla čitajući ovaj forum). Ne vidim što dijete iz tog korisno pokupi i nauči, niti kako na taj način postaje sposobno i kompetentno, ako mu mi ne dopuštamo da stekne svoje osjećaje i doživljaj neke situacije (kako je netko iznad super napisao) i rješavamo tu situaciju umjesto djeteta i bez djeteta.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
ponavljam tema mi je došla kao naručena samo ne mogu reći je li mi melem na ranu jer vidim da nisam jedina
ili mi je sol na ranu jer ne vidim neko rješenje
osnovni problem mi je s V naj frendicom koja čija je mama moja frendica
i tu mi je jako teško jer ja volim i to dijete i njenu mamu
i znam da mi nešto treba da se njoj mogu uvjek obratiti i da će mi pomoći
ali tu se razilazimo, oko djece, i bojim se da je prijateljstvo ozbiljno narušeno
ali sada još neću o tome
nego bih ispričala drugu situaciju (iako je i ta povezana s ovom prvom, jer sam se godinama u ovoj prvoj
postavljala da je dijete treba samo riještiti, da ne smije biti cendrava, a to je sve bio stav mame te curice koji sam ja progutala kao štuka)
mi na ulazu u zgradu imamo portafon sa šifrom za ulaz
i jedan dječak je saznao tu šifru
kako, ne znam, moja V kaže da mu nije rekla, da je on vidio kada je ona ukucavala
nebitno
i od proljeća taj mali svako malo otvara naš ulaz sa šifrom i ulazi u zgradu
uvodi i drugu djecu, oni trče po hodnicima
susjedi su ga pitali što traži, kaže da je došao V
i više puta su se nama susjedi obraćali da to nije u redu da tuđa djeca divljaju po našoj zgradi, tko će odgovarati ako naprave štetu...
(to su penzići uglavnom)
ja ne mislim da će mali nešto napraviti, ali me nervira kada mi zazvoni da je netko otvorio vrata na našu šifru, pogotovo kada znam da V treba doći kući
i onda stojim na vratima i čekam, a nema nikoga
ili kada svako toliko dolje zvrca
e tu smo mi napravili grešku (više MM, da opravdam sebe)
pod pritiskom susjeda on je rekao V da kako je mogla malome dati šifru, da to je kao da mu je dala ključ od stana
da što ako se nešto dogodi
i to je V počelo mučiti
ali dijete šuti
i dođem na informacije, učiteljica mi kaže da su imali situaciju ka je čula kako v govori tom malom da neka više ne otvara vrata
da ga moli da to ne radi, da se tata ljuti na nju
mali se smije njoj u lice
i kaže učiteljica da se nastoji ne mješati u dječje stvari, ali tu se umješala
ne direktno malom, pitala je V o čemu se radi, ona je rekla i ona je učiteljica na sro pričala kako tako nešto nije u redu
da ne treba iskorištavati povjeriljive podatke.....
da bi nakon tog sata mali izjurio na hodnik i na sav glas vikao našu šifru
i učiteljica me zamolila, sramote da ona mene moli za moje dijete, da ne radimo pritisak na V radi toga, da ona stvarno nije kriva
da je ona pokušavala to s malim rještiti, ali nije išlo
mi smo rekli V da se više na to ne obazire, nećemo ni mi, nije kriva
ona je htjela da ja razgovaram s njegovim roditeljima, ali ja nisam htjela
mali je nastavio zvoniti, jedno popodne V i MM upravo izlaze iz zgrade kada vide malog da zvoni
MM mu kaže da to ne radi, mali se odmakne na 20 m i cereka se
ja gledam s prozora
oni sjednu u auto i odu, mali opet počne dolje zvoniti
ja se spustim i kažem mu da to niej lijepo, da nas ometa, on se smije
s njim jedan drugi dječa iz susjednog razreda, mali se sav ukmusio mada se njemu ne obraćam
i on meni "gospođo oprostite molim Vas zbog ove situacije"
:lool:
bio mi je tako simpa, a to i pokazuje da s nekom djecom možeš razgovarati i da će shvatiti, kod neke ćeš naići na zid i ne možeš ništa
Uf, meni se ta situacija nimalo ne sviđa, vrlo je neugodna i to mi ne izgleda kao nešto što dijete može samo riješiti. Pa vidiš da ne može ni učiteljica. Tu mislim da bi se moralo uključiti roditelje tog malog.Citiraj:
aleksandra70vanja prvotno napisa
ina niz :)
i tu nisam dalje reagirala
da bi na idućim informacijama, ja taman u učionici
zvoni meni mobitel (inače ga uvjek isključim)
zove MM da je V došla kući da ju je taj dječak udario šakom po sred čela
učiteljica čuje o čemu se radi, nije bilo na nastavi već poslije nastave (ali još u školi)
"probajte to riještiti s njegovim roditeljima"
i na to čak ne bi
ali zovem dijete da ptiam što je bilo, ona je njemu rekla nešto totalno bzvz (po meni, a i da mu je i rekla nešto ružno, što nije, ništa ne opravdava udarac)
i on ju je šakom u glavu
i što je mene ražalostilo
dijete je samo krenulo iz škole i išlo zvoniti malom na vrata, htjela je sama razgovarati s njegovim tatom, da mu kaže da je ne udara i da nam ne zvoni više na vrata
e tu sam se osjetila kao zadnje govno
dijete je vidjelo da nikakve koristi od mene i da mora preuzeti stvar u svoje ruke
i otišla čovjeku pozvoniti
nitko nije otvarao
potražila sam ga na poslu (radi u blizini)
nije ga bilo ali ga je njegova radnica nazvala
da bi on mene oprao što ga uznemiravam na poslu
i da moja mala provocira njegovog malog
kad sam ga pitala kako
rekao je što ja znam, viče mu (izmišljeno prezime) :mesiću, mesiću
ja kažem kakva je to provokacija ako ga zove njegovim prezimenom
a da ga to i smeta ne smije je udarati
naravno on ne opravdava udaranje, ali maltene što ja hoću
ja sam rekla da ću ja maloj zabraniti da ga zove prezimenom, da mu se i obraća ako je to njemu provokacija
a da njega molim da kaže svom da ne udara moje dijete
i da nam više ne zvoni
evo tako je završila moja intervencija
ako ništa, mali više ne zvoni
i penzići su mirni
edit: ovo je bilo nakon prvog aleksinog posta
Ja ne bih čak ni rekla da je to uopće nešto između V. i tog malog. Mali jednostavno sve vas tlači, pa i stanare zgrade. Niti je to V.-in problem, niti to ona treba rješavati.
Zapravo, jedini njen problem je bio što joj tata na tren nije vjerovao, ali, eto, to je prošlo.
Prema mom iskustvu, to ti je beznadno.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Nama su isto zvonikali, bacali petarde na balkon, ulazili u ulaz (nemamo šifru nego ključ, ali vrli susjedi ponekad ostave pritvorena vrata), da ne opisujem.... Popričala sa roditeljima više puta ali oni ne kuže u čemu je problem ili se prave da ne kuže, kažu da su to "dječja posla". Uffff.... Ništa nismo riješili. Malo odahnem kad se interes ovakvih baraba preseli na druge klince, ali to cirkulira - ne zna se kad ćeš ponovno doći na red. Ta bagra nema ni straha ni poštovanja prema nikome. Njihova je logika (a to su čuli doma od odraslih) da su maloljetni i da im nitko ništa ne može.
Ja tješim sina da će takve život kad tad naučiti sve ono što nisu uspjeli učitelji, što su propustili roditelji i drugi... Ufff, jadna mi je to utjeha.
možda krivo čitam, rehab, ali iz tvojih postova čitam neke poruke tipa:"tko je naše bitke vodio i vidi nas, što nam fali", "generalni raspašoj svuda", "ode mast u propast"...
uopće se ne slažem s time.
a malo mi je bezveze postavljat se kao da znam kakvu neka mama poruku šalje djetetu govorom svoga tijela, je li ona mislila baš onako kakvu je poruku poslala, što se smije što ne smije iz svega niti naslutiti...
ne funkcioniram ja tako.
xCitiraj:
Jurana prvotno napisa
Jel bi bio problem promijeniti šifru ulaza?
Meni je to što taj mali radi užasno, i duboko suosjećam i s V. i s tobom :hug:
pitali smo nadstojnika u zgradi pa je rekao da je to komplicirano
misliili smo zvati dirktno upravitelja
ali mali je srećom prestao
no i dalje mislim da bi bilo dobro promjeniti
za ubuduće
Uh aleks, baš ružno...ali ipak si to na kraju uspjela riješiti, mali vam više ne zvoni.
a svaka čast i V. , ja moju ne mogu zamislit da zvoni nekome na vrata i traži razgovarati.
Moja bi izvršila sav mogući pritisak na nas da riješimo tu situaciju, ali zapravo ne bi ni
trebala, jer je jasno da dijete to zbilja nije trebalo samo rješavati..
A imate i dobru i toplu učiteljicu, moram primijetiti..
Imam u blizini situaciji gdje bih ja "na guzicu progovorila", ali mama ne intervenira.
Dijete ima najbolju prijateljicu (susjedu) koja je konstantno maltretira, brani joj druženje s bilo kojom drugom djecom, i svega tu ima.
Poanta je da ju drži pod potpunom kontrolom, sve mora biti po njezinom, sve igre kako ona odredi i cijelo vrijeme joj prijeti "jer ti ja više neću biti prijateljica".
Čak joj uzima i omiljene stvari, a ova prva šuti "jer joj neće biti više prijateljica",...
Nevjerojatno je koliki zamah je uzelo to maltretiranje i koliku širinu.
Maltretirana curica šuti i trpi, mama gleda i šuti da se ne zamjeri roditeljima.
Koju poruku šalje djetetu?
Znamo biti često zajedno u društvu dok se to događa - u meni sve vrišti koliko vidiš da je situacija potpuno pogrešna.
Kad je mala agresorica počela ispred mene raditi pizdarije, ja sam ustala i jasno i glasno rekla ispred njezine mame prestani raditi to i to, jer je to ružno iz xy razloga.
Agresorica je prestala i točno vidiš kako je maltretiranom djetetu laknulo.
Mama agresorice je sasvim ok prihvatila komentar.
....
Ajmo reć da sam negdje na sredini, nemam tako radikalan stav da je prije apsolutno sve bilo bolje i šta nam sad fali, ali neke stvari iz našeg djetinjstva mi se više sviđaju nego ove danas. Npr. osobno nemam problem s tim što se moj sin i njegov najbolji prijatelj iz susjedstva posvađaju za neku igračku, počupaju se, a onda se za 5 minuta opet super igraju kao da ništa nije bilo. Neka mama bi već tu reagirala, prekinula kontakte među djecom, razgovarala s roditeljima drugog djeteta, itd, a ja bih osobno reagirala kad bi moje dijete bilo sustavno udarano, tlačeno i ponižavano od strane tog djeteta. Ja naprosto ne smatram da je svaka poruga i udarac među djecom automatski nasilje, zlostavljanje, alarm za SOS i slično. Nastojim razlikovati tipične dječje trzavice od stvarnog nasilja i mislim da su djeca koja odrastaju u takvom druženju s djecom sposobnija zauzeti se za sebe.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Anemona, ti to pričaš o meni?:-o:-o:-o
(znam da ne, ali kao da:-()
Dijana, imamo predobru učiteljicu
S obzirom da sam imala ijeli niz situacija sa svojom djecom, u svim tim mogucim ulogama, mogu potpisati Peterlin, samo neki koji žele čuti ća poslušati i riješiti, ALI moram još jedan dodatak tu napisati. Svatko ima gumb za pritisnut, ponekad to nije ono nešto normalno i suvislo kako bismo mi to željeli, nego je jednostavno neki drugi nivo. Taj drugi nivo se često može pogoditi i ljudima koji ne reagiraju na "molim vas, biste li..."
Ja sam jednom majmunu (odraslom) koji je prijetio mom klincu uletila doma 10 minuta nakon što je napustio poprište. Sad se fino pristojno pozdravljamo po cesti i nemamo nikakvih problema. Al da sam tad pustila, to bi još trajalo.