kad tako postaviš stvari zvuči realno i logično.
ali, zanimljivo mi je ovo bildanje djetetovog samopouzdanja, davanje savjeta kako da se postavi...
zvuči kao da je dovoljno tako to reći, postaviti se tako u određenoj situaciji i ti si nešto time riješio.
pa jesi instantno, a znamo da tu još treba puno vremena proći.
to je ugrubo rečeno.
mislim da je "rađenje" na djetetovom samopouzdanju živ posao, kao što je i odgoj živ.
nema tu pravila za svaku pojedinu situaciju, a ni ne reagiramo jednako na svaku, taman da je i skroz ista.
imamo i to neko raspoloženje na koje utječe lupam: vrijeme, glad ili žeđ. kako mi, tako i djeca.
nekada je i odraslima buha zapravo slon, a nekada je slon šala mala. a gdje djeci.
tebi je sitnica, vjerujem da ti je. možda i objektivno je, samo, ne znam tko to može reći?

ono na što nikada neću pristati je "da se čeliče", pa kako god.
a ponekad nema što ni ispasti iz toga kada ih pustiš da se sami hrvaju, bez ikakve pomoći sa strane. čekajući da se nabildaju samopouzdanjem.
ne kažem da je to rezultat nebrige, ne daj Bože, ali i o "prezaštićivanju" bi također mogli govoriti, što to točno znači?
ili ne bi mogli, ako znamo da se na svakoga od nas ne može primjeniti isti obrazac?
ako dijete roditelja verbalno ili neverbalno traži pomoć, ako i roditelj nešto vidi kao problem mišljenja sam da treba reagirati.