Citiraj AdioMare prvotno napisa Vidi poruku
ono na što nikada neću pristati je "da se čeliče", pa kako god.
a ponekad nema što ni ispasti iz toga kada ih pustiš da se sami hrvaju, bez ikakve pomoći sa strane. čekajući da se nabildaju samopouzdanjem.
ne kažem da je to rezultat nebrige, ne daj Bože, ali i o "prezaštićivanju" bi također mogli govoriti, što to točno znači?
ili ne bi mogli, ako znamo da se na svakoga od nas ne može primjeniti isti obrazac?
ako dijete roditelja verbalno ili neverbalno traži pomoć, ako i roditelj nešto vidi kao problem mišljenja sam da treba reagirati.
Apsolutno se slažem da treba pomoći kada nam se dijete povjeri, samo smatram da ta pomoć ne treba ići u smjeru rješavanja situacije od strane roditelja i stavljanja naglaska na ostalu djecu, nego u osnaživanju našeg djeteta i učenja kako da se postavi u nepravednim situacijama. Možeš to zvati čeličenje ili kako god, ali valjda nam je svima jasno da nećemo uvijek moći rješavati sve nepravde koje ih zadese, i u konačnici to nije niti dobro za djecu. Opet napominjem da pišem o običnim dječjim tričarijama (jer to za mene jesu tričarije), a ne o ozbiljnim i po dijete opasnim situacijama. E sad, uvijek postoji opasnost da roditelj prenaglasi ili podcijeni ozbiljnost neke situacije, i ne znam kako to riješiti. Ja se vodim za tim nekim stavom da smo se svi mi u djetinjstvu svađali, rugali, nama su se rugali, znali smo se i potući, pa nam ništa nije bilo (većini nas). Da su te situacije nekad bile bolne - bile su. Ali izvukli smo iz njih neku školu.