Pokušavam zamisliti facu od srednjega :lool:Citiraj:
marta prvotno napisa
Printable View
Pokušavam zamisliti facu od srednjega :lool:Citiraj:
marta prvotno napisa
E, tako je moj mlađi gledao u čudu kad se tata bacio na pod i počeo derati... Bome, bilo je prilično djelotvorno. Valjda je skužio kako to izgleda kad gledaš sa strane :-)Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
još jače :lool: so-called šok terapijaCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
Pa dobro je ispalo, ali to je napravio doma... Ne možeš to napraviti negdje nasred trga gdje je sto ljudi. A možda možeš i baš bi trebalo??? :-) :-) :-)
Žuta, negdje prije pišeš u postu da vodiš bitku oko penjenja na stol, paljenja i gašenja svijetla i slično. Po meni, to su one bitke koje ne moraš voditi, pusti im. Mrni se mala od 3 i po godine vere stalno na stolove i stolice, od kompa, kuhinjski stol, skače po 10 min s kauča na stolić i nazad, pali sva svjetla u kući kako joj šune. Igre s tećama i tavama su za dobro jutro. Sad joj se i mlađa od 11 mjeseci pridružila pa imam bend udaraljki. Kupili joj kad je navršila 2 godine romobil za po selu. Naučila ga vozit ovo ljeto kad je napunila 3. Posljedica : muž morao kupiti sebi veliki romobil da ju može uhvatit.
Znam da je s 3 male djece kaos, meni je s jednom od 3 i po i drugom od 11 mjeseci. Ali stvarno, kad malo popustimo i spustimo se na njihov nivo, bude nam lakše.
Naginjem dosta permisivnom odgoju, takva je bila i moja mama, ali postoje trenuci kada baš ne želim da nešto uzme, otvori ili zatvori, npr. ako idemo u krevet, mene boli glava, sestra mu je super umorna i sad me pita da mu pjevam, prvi put objasnim zašto ne, on traži još četiri puta, opet objasnim, deset minuta kasnije mislim da su zaspali, kad eto njega čujem opet traži da pjevam, a ako pjevam razbudit ću njih dvije.
Jednostavno, kao da ne čuje moje riječi.
Moja starija, kad je u filmu ne da ne posluša, nego se pravi da ne čuje. Ti joj 100 puta možeš ponovit nešto, neće ni da pogleda u mom smjeru, niti da prizna moje postojanje, a kamo li da odgovori ili posluša. Muž šizdi na to, ja sam više otupila. Ignoriram tada i ja nju.
Ili kad ju uvjeravam da obuje papuče jer su nam po ciloj kući pločice, uvijek ima razlog zašto ne, "ja sam na tapetu, ja sam na kauču, noge su mi u zraku..."
Trebale su mi brat bratu 2 godine da je naučim da ne čupa psa.
Kad vidim da nema koristi, pomirim se s njenim glupostima, osum naravno ako nije ugriženo zdravlje ili slično. Ako razbije čašu, šta ću sad ima novih u dućanu, učim je da nije frka kad nešto razbije, ali da mi mora reć da ja kupim staklo, da se ona ne isječe. I tako, dan po dan.
Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Poznajem jako puno roditelja kojima je permisivni odgoj bio jako fora i primjenjivali su ga.
Svi do jednoga su imali jako velike probleme s djecom i kod kuće i u ustanovama.
Ta djeca nisu poštivala nikakav autoritet niti pravila i problemi su se samo gomilali pa je došao pubertet, loš uspjeh u školi, a ti roditelji su pokušavali popraviti stvar tražeći kojekakve (nepostojeće) dijagnoze za svoju djecu. Mogu ti iskreno reći da su roditelji od potpuno zdrave i inteligentne djece napravili djecu s problemima.
Ja nisam super mama. Nitko nije. Ali kod mene od prvog dana postoje pravila.
Ne tučem, ne kažnjavam, ne urlam...razgovaram, objašnjavam, uvažavam, poštujem... i to očekujem i od djeteta.
Moja kći koja je sad odrasla, mlada žena, nije nikad čistila po kući, hodala u dućan, prala veš...ali je imala svoj raspored isključivo vezan za nju i njene obaveze.
Kad je bila beba, cca godinu i pol stara, šetale smo ispred zgrade i tu je ona kosina za kolica. Ja sam je uvijek držala za ruku jer je blizu cesta i krene ona prema kosini i izvlači rukicu iz moje uz komentar koji ću pamtiti dok sam živa:"...puti mama, ama, ama ću" (pusti mama, sama, sama ću) i ja sam pustila. Ona se popela, pala na glavu i razbila čelo. Krvi je bilo posvuda. Zgrabila sam je na ruke i trk u Dom zdravlja preko puta na Hitnu. Urlala je, krv je šibala po nama i uletile smo u Hitnu ko lude. Ljudi su se spontano razmicali da nas propuste. Unutra su joj odmah počeli čistiti glavu, ona urla, migolji se, dvije sestre i ja ju držimo, ja plačem, ma kaos.
Kad je dr uspio sredit čelo ispalo je da je samo jedna posjekotina i kamenčić zapiknut u kožu, ali kako su mi objasnili iz čela jako krvari.
Puno gore je to izgledalo nego što je na koncu bilo.
Za uspomenu ima ožiljak blizu vlasišta. Događaja se ne sjeća.
Situacija druga, malo iza te:
Dođem s posla i ona se igra u mojoj sobi, ali nasred poda od svoje sobe je ostavila dječji mikser na podu. Kažem joj da to pospremi jer bi mogla pasti preko toga.
Nije me poslušala.
Ja sam se otišla otuširati i kako su mi vrata od kupaone bila otvorena, a nasuprot kupaone je njena soba, vidjela sam kako se spotaknula o mikser, poletila i svom snagom bubnula u radijator s, opet, glavom.
Gola i mokra sam izletila iz tuša i opet kaos, ovaj put puno veći, jurnjava na Hitnu, Klaićeva, slikanje, sva sreća pa je ipak bilo sve ok bez frakture i potresa mozga, ali je cijelo čelo oteklo i poslije je dva tjedna imala ogromnu masnicu koja je mijenjala boje i koju nikakve šiške nisu mogle sakriti.
Kasnije je muž otkrio da je svinula rebro na radijatoru koliko jako je udarila. Glavom!
I tada sam sama sebi rekla da je dosta.
Inzistirala sam svaki put da posluša i nisam odustajala.
Ne bi li pospremila igračke, ja bih pospremila u crnu vreću od smeća i igračke idu u Nazorovu djeci koja će znati cijeniti.
Tako sam joj govorila, a ona je jako dobro znala da sam itekako ozbiljna i da ću to učiniti ako me ne posluša.
I počela je slušati. Od prve. Bez natezanja, nagovaranja i moljakanja.
Ovo je moje iskustvo sa jednim djetetom, a ti ih imaš troje i moraš postaviti granice.
I to odmah.
Zaboravi permisivni odgoj i postavi granice.
Što prije to napraviš to bolje.
Ne veli se bez veze- prve tri su najvažnije, a kaj si napravila do pete- napravila si.
Super, imaš djete koje uči iz svojih grešaka i koje možeš uvjerit da si ti u pravu i da pravila treba slušat. Bisu sva djeca takva. Moja se penje po stolu, upozoravam ju da će past i ozljedit se, da to ne čini. Ignorira me i naravno padne. Plače i jauče da ju boli. Ja joj kažem da je sama kriva što se udarila i da me trebala poslušat. Za 5 min opet radi isto i opet padne. I ne oduataje nego se vere i pada. Nakon 3 puta samo je prestala plakat ali nije prestala padat. I što sad da joj kažem i objasnim i koja pravila da to postavim kad joj vlastita bol ne znači ništa.
S druge strane ona meni već sad pomaže u kući, mete pod sama s malom metlicom, pomaže izvadit suđe iz mašine čisto, stavit prat veš, kupat seku, baciti smeće u koš, pečemo zajedno kruh i kolače, vješa sa mnom robu, donosi što ju zamoliš. Kad želi, čudo je suradljiva. Alu kad ne želi, možeš ti pjevat borbene kako bi rekla jedna moja kokegica.
Vera, sama si dala odgovar na situaciju koju si opisala. Djeca su sklona raditi gluposti kad imaju praznog hoda i kad imaju potrebu privlačiti našu pažnju. Kad je samo jedno, relativno lako ih je zaposliti i zabaviti,dvoje vec teže, a svako iduće komplicira situaciju.
zutaminuta ima troje malih i tu nema puno manevarskog prostora. jos su premali da pomažu, ali moraju to naučiti. Moji su isto bili trenirani od malih nogu da sudjeluju u kućnim poslovima, baš zato da im ne bude dosadno. Aliiii ima trenutaka kad moramo reći Dosta! ili Smiri se istog trena! Ne znači da smo zato loši roditelji.
Ma, naravno da se kaže dosta ili vikne. I ne mislim da nas to čini lošim roditeljima. Nego ponovno pišem što i drugi, stvarno neke bitke se ne isplati vodit. To je meni penjanje po stolu i paljenje svjetala i sl. gdje nema neke štete ili opasnosti. Drugome će biti nešto drugo.
Žuta, biraj svoje bitke i ne daj se.
Žuta je u puno težoj poziciji, jer jednostavno ima više male djece nego ruku.
Divim se svim mamama koje preživljavaju sa troje malenih. Znam da će joj za 5-6-7 godina biti bolje, ali treba to preživjeti!
Meni je bilo nezamislivo da se moji penju na stol. Ja bih od straha jako burno reagirala i oni su znali da se na stol ne penje. Svaka imamo svoju granicu. A djeca će ju poštovati ako stvarno vide da ju prelaze. A barem jedno mi je bilo izuzetno teško odgojivo dijete :)
Zuta, nemam ti nista pametno za reci.
Ako svi prezivite dan bez ozljeda i vecih psihickih posljedica dobro je proslo. Ako uz to jos uspijes skuhati jedan obrok do 18 sati - vrlo dobro . Ako djeca pojedu taj obrok vise od 3 zalogaja -odlicno je.
Ako pri tome veci dio obroka ne zavrsi na podu - fantasticno.
Ono sto bih ti ja rekala je da ne budes tako blaga. Tj. blaga nije prava rijec, kuzim motive da ne zelis ogranicavati njihov razvoj i kreativnost, ali to je stvarno naporno.
Jednostavno zabrani neke stvari i nemoj objasnjavati zasto.
Reci : " ne moze jer ja tako kazem i gotovo"
Kad odrastu neka pisu zalbe na to kome god zele.
Žalbe se pišu Upravi Vodovoda.
Naginjem permisivnom, ali nisam skroz tu. Zapravo, ono kako ja shvaćam permisivni je "Mama, daj crtane." - "Može, zlato, koliko hoćeš." "Mama, daj čokolade." -"Može, evo, tabla. Hoćeš dvije." "Mama, idem proliti boju po podu, svuda, a ti operi." "Može, trčim."
A opet, radni stol je tu, masivan, ne mogu ga izbaciti. Ručke s ladica ne mogu skinuti. Dijete se penje drugi, treći, četvrti put. Skinem ga, prijetim, on ne čuje i odmah nastavlja. Sinoć mi je umalo prolio vodu po računalu. Sreća pa sam okrenula računalo na stranu. Jednom je skoro pao sa stola. Sreća pa sam bila tik uz njega da ga uhvatim. Ne mogu imati burne reakcije. Jednostavno me unište. Galamim kada sam pospana, njima je vrijeme za spavanje, a ne puštaju igračke. Tu baš imam kratki fitilj, kratko strpljenje, stroge granice. Ali to ne želim biti da bih ostvarila poslušnost. Živčana, gruba, agresivna, nestrpljiva. To nisam pa se i ne mogu pretvarati da jesam. Doista sam zen kad prolije boju. A onda dam krpu da sam briše. Ali samo ne razumijem ovo zašto ne čuje kad mu nešto kažem. To mi smeta. To što se osjećam kao da mi se usta otvaraju, a riječi nitko ne čuje.
Sad kad se sjetim, bilo mi je samoj tako kao djetetu. Doslovno bih percipirala majčine upute kao pozadinski šum. Tu je i nije. Kako ne biti to? Kako doprijeti? Možda da manje ponavljam, a više naredba - neizvršenje - posljedica, ono vojnički?
Promjeni frekvenciju i smanji kolicinu izgovorenog. Kratko i jasno. U cemu je problem u promjeni frekvencije?
Taj što kad govorim, a nema povratne informacije onda počnem ponavljati jer mislim da me nisu čuli uhom, a nisu me čuli umom. Ne ide mi odrješitost.
Ponavljanje ti je put u propast.
Nama je metoda 1-2-3 bila jako funkcionalna, jedino nisam je koristila baš često, svakako ne svaki dan . Prijeteći ton i brojanje. Nikad nisam došla do 3, ali sam otprilike imala plan što ću ako izgovorim TRI.
Kad su bile starije, stizali smo do 3, ali onda su išle i posljedice.
Navići ćeš se do škole :).Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Šalim se donekle, ali nije uvek i sve samo u tebi.
Ono, kreneš od osnovnog- bili su virozni? Sluh, da li je njemu skroz naskroz u redu, nema zapušenih ušiju od sekreta ili cerumena?
Dođeš do njega, čučneš, dodirneš ga, kratko i jasno saopštiš?
Da li je on i inače dete "u svom svetu", tipa igra se neke svoje igre pa ne konstatuje puno okolo druge?
Generalno mislim da previše očekuješ od trogodišnjaka, nemaju oni još ni empatiju niti često pomisle da nešto treba uraditi samo zato što bi drugi bio zadovoljniji tako. Mali su još.
A deca su različita. moji su 2,5 godine razlike i starija je od rođenja "gluva", kao iz šume pobegla, uvek po svome kao da niko nije ni pomislio nikad da je vaspita. Mlađi, kao da živi sa psiho roditeljima koji ga zlostavljaju svaki dan, tako je bio poslušan sa 2-3 godine. Da su tuđi, iako fizički jako liče, zaklela bi se da njih dvoje 100% ne vaspitavaju isti roditelji.
Sada su školska deca i puno su sličniji ponašanjem. Starija je prosto čarobno razvila odgovornost, a mlađi naučio da hvata krivine. Uticaj škole valjda.
Tanci, mozda da si je vise pustala, manje bi se ranjavala.
Nije permisivni odgoj odgoj divljaka koji ne postuju nista, ne slusaju nikog, i razbijaju balvanom od jutra do sutra.
Tj. ne možeš očekivati da će trogodišnjak da bude tih saosećajno jer seke hoće da spavaju, u tom pogledu puno očekuješ. A metoda 1-2-3 deluje vrlo glupo, bar meni, ali bez greške je palila dugo vremena. Možda bi i sada, ali ne sećam se kada sam je poslednji put primenila...
1-2-3 metoda je djelovala cak na mom super nepslusnom klincu.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Ali samo za prekid nepozeljnog i opasnog ponasanja.
Nikako ne djeluje kao poticaj za pozeljno ponasanje.
pa naravno, to je džoker kad ti gori pod petama ili kad prijeđu crtu.
A odrješitost ti treba.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Nego, a zašto ne idu u vrtić?
Kužim da si ti na porodiljskom, ali svejedno, ne bi bilo loše da idu u vrtić.
Tamo bi se izmorili, potrošili višak energije koji očito u malom stanu ne mogu.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Da, na porodiljnom sam. Zbog svega što čujem o vrtićima, nisam uvjerena da su oni najbolje mjesto gdje želim da budu. Primjerice, prostorija nešto veća od moje sobe, s pet puta više djece, tetama kojima su svezane ruke jer nemaju materijale za rad, a djece je previše i u principu, non stop su bolesna i treba ih vaditi iz vrtića dok prođe bolest. Evo, ne znam.
Nije inače u svom svijetu, kada mu kratko kažem što da napravi baš kao da ne čuje, prozuji i radi svoje, ali da već se nekih mjesec dana žali da mu curi nos, a kad treba puhnuti baš ništa ne ispuhne. Ne znam je li začepljeno, ne priča nazalno, ali moguće.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Sve to stoji, no djeca se trebaju družiti, igrati, "potrošiti"...Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
a sport?
Moja isto nije išla u vrtić jer muž tada nije radio i nismo mogli plaćati 800 kn za vrtić, ali je stalno bila negdje.
TKD je počela trenirati sa četiri godine. U zgradi imamo veliku knjižnicu i tu smo je vodili na razne radionice, igranice i sl., parkovi, svakodnevne šetnje, izleti...to nam je bila konstanta i iako tada uistinu nismo imali novca, uvijek sam nekako iskopala 200 kn za likovnu radionicu pa za školu stranih jezikla (završila je tri stupnja preschool english) itd.itd.itd.
Puno tih radionica ima i besplatnih samo treba pratiti i voditi ih.
Na tvom bih mjestu 4-godišnje dijete svakako stavila u vrtić.
Računam s tim da će ići sljedeće g u predškolu. Razmišljam bih li to požurila jer je ovako velika fizički pa možda da se ne ističe u prvom razredu. Do tad je upisana u dvije radionice kroz tjedan.
Predskola je totalno bez veze, pogotovo ako zelis dijete upisati ranije. Osim toga nitko ti dijete godinu ranije primiti u predskoluCitiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Ne znam kakvi su kod tebe vrtići, moj je jako dobar, toliko imaju materijala i igračaka da ne stane sve u igraonicu. Jest, puno je djece na 2 tete i stalno su bolesni nešto, al je spas. Ja sam već evo više od godinu na porodiljnom i starija ide u vrtić. Bila je dosta bolesna i nije 3 mjeseca bila, po bolnicama visili. Bilo, prošlo. Sad je bila 5 tjedana u komadu, uhvatila upalu grla, sad je na antibiotiku doma i sve žica kad će ić u vrtić. Tamo se socijalizira i izmori i nauči puno toga i čak mi je počela normalno jest kao ostala djeca. Jedini nije bila ljeto u vriću jer imamo kuću na Hvaru, dole smi 3 mjeseca bili u komadu , neće bit ni ovo ljeto. Izlječimo pto god uhvati i ide opet. Spasi me taj vrtić, sad kad mi je stalno doma popije mi živce na slamku.
Joj da... moram ovo potpisati. Brojim do 3, a onda se ukida pravo na računalo i neke druge privilegije, ide se doma iz parkića i slično... Bome, ja sam znala doći do 3.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
A za nepospremljene igračke funkcionirala je crna vreća za smeće. Rečenica je glasila - hoćete li vi pospremiti igračke ili ću ih ja pospremiti u podrum?
Znam taj osjećaj :mrgreen:Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
o tome kako ću ga interpretirati uvelike je ovisilo kakav će nam biti dan
negdje sam čak čitala da se kod djece auditorno procesiranje malo sporije razvija i da to kad nas ne čuju ili više puta pitaju što smo rekli je upravo zbog toga
ali ja mislim da je druga stvar u pitanju. mislim da je njihova potreba za igrom, penjanjem, fizičkim izazovima, eksperimentiranjem jednostavno toliko jaka, oni ne mogu gledati svijet na način kao i mi, vjerojatno bi on volio tebe poslušat ali mu je cijena za to prevelika.
Ranko Rajović bi bio jako zadovoljan ovim što čita u tvojim postovima :mrgreen:
Nedavno sam čitala autobiografiju Nikole Tesle i mislila "danas bi ga gledali ko nemoguće, preživo dijete koje uvijek smišlja neke gluposti"
Točno je da permisivni odgoj nije dobar za djecu, najbolji je autoritativni. Ali na terenu, procijenit koja odluka bi bila permisivna a koja uvažavanje dječjih potreba - nije uvijek jednostavno.
Doslovno sam svojim vrištećim dvogodišnjacima znala reći "reci dijete, da li je tvoja potreba sada da ti postavim granice ili poštujem integritet?", bilo bi super da ima neko indikacijsko svjetlo iza uha
A kako mu inače ide učenje iz posljedica, ne iz tvojih upozorenja, nego ako na svojoj koži nešto iskusi, da li nauči ili opet ponavlja? Je li oprezan ili svugdje grlom u jagode?
Ja sam to testirala na način da sam (kad me nisu doživljavali dok sam im govorila) samo skroz tiho pitala "tko će čokoladu?" - da vidiš kako su se glave odmah digle :mrgreen:Citiraj:
tangerina prvotno napisa
ahahaha, da, to sam i ja radila, ustvari još uvijek radim :)
ja ponavljala svojoj trojici nekoliko puta i nitko ništa ne čuje..onda dreknem i svi reagiraju...i onda kukam...pa zašto moram vrištat da me poslušate?
A mali meni mrtav hladan...mama, pa moraš malo glasnije reć..
Inače...brojanje do 5 kod mene radi tako da ne mogu vjerovat..ne kužim kaj je u tome... ali za sve kaj trebaju naprvait (oprat zube, spremit torbu, obuć/skinut pidzamu) samo krenem brojat i njih hvata panika već na 3 ak nisu na pola posla :uteg:
I ja brojim. Drago mi je da nisam jedini frik :mrgreen: