Naginjem permisivnom, ali nisam skroz tu. Zapravo, ono kako ja shvaćam permisivni je "Mama, daj crtane." - "Može, zlato, koliko hoćeš." "Mama, daj čokolade." -"Može, evo, tabla. Hoćeš dvije." "Mama, idem proliti boju po podu, svuda, a ti operi." "Može, trčim."

A opet, radni stol je tu, masivan, ne mogu ga izbaciti. Ručke s ladica ne mogu skinuti. Dijete se penje drugi, treći, četvrti put. Skinem ga, prijetim, on ne čuje i odmah nastavlja. Sinoć mi je umalo prolio vodu po računalu. Sreća pa sam okrenula računalo na stranu. Jednom je skoro pao sa stola. Sreća pa sam bila tik uz njega da ga uhvatim. Ne mogu imati burne reakcije. Jednostavno me unište. Galamim kada sam pospana, njima je vrijeme za spavanje, a ne puštaju igračke. Tu baš imam kratki fitilj, kratko strpljenje, stroge granice. Ali to ne želim biti da bih ostvarila poslušnost. Živčana, gruba, agresivna, nestrpljiva. To nisam pa se i ne mogu pretvarati da jesam. Doista sam zen kad prolije boju. A onda dam krpu da sam briše. Ali samo ne razumijem ovo zašto ne čuje kad mu nešto kažem. To mi smeta. To što se osjećam kao da mi se usta otvaraju, a riječi nitko ne čuje.
Sad kad se sjetim, bilo mi je samoj tako kao djetetu. Doslovno bih percipirala majčine upute kao pozadinski šum. Tu je i nije. Kako ne biti to? Kako doprijeti? Možda da manje ponavljam, a više naredba - neizvršenje - posljedica, ono vojnički?