ne znam, ja sam znala sa svojom djecom ići u restoran. i oko nas znala sam gledati, sve neka fina djeca - nit viču, sjede, strpljivo čekaju, ne trče u krug. moji su (ajde, sad ne više ovaj veći) znali bit ispod stola, oko stola, da ih pustiš, bili bi valjda i na stolu, uvijek se neko s njima od odraslih morao baviti, vani dok čekamo jelo itd.
šta ja znam, djeluju koji put malo neodgojeno.![]()
znaju biti i fini, da ne mislite.
a ima naravno i posebne djece koja se teško uklapaju u okolinu. samo jednu stvar ne razumijem. zašto to teško uklapanje u okolinu često znači da ih neuko oko promatrača može svesti pod "neodgojene", evo - pod navodnicima. s neprihvatljivim ponašanjem. ozbiljno ovo pitam.
izuzimam ovdje dijagnoze, i odmah da ponovim da ne razlikujem uopće djecu s autizmom, s ADHD-om, posebnu i prosječnu djecu.
jer mislim da više - manje nema djeteta koje se koji put ne ponaša kao dijete s problemima autističnog spektra, npr počne urlati radi bezvezne sitnice.
ne komentiram nikoga, osim u stilu - znam kako ti je.
dakle, lijepo je znat da kad me slijedeći put bilo sram ponašanja svoje djece u restoranu, da će promatrači pomisliti da su to djeca visoke razine potreba, posebna, zahtjevna, možda i indigo ili kristalna.
eto, na ovakvu situaciju sam mislila. ima valjda i takvih situacija.





Odgovori s citatom