 |
|||
Tako je. Onda je sloboda u razmišljanju koju spominje MarijaP nepostojeća.
Jer pravi katolik ne smije sumnjati u to da je npr, Papa nepogrešiv kada govori ex cathedra.
Mogu razumjeti slijepo vjerovanje u dogme, npr bezgrešno začeće i sl, ali kad slušaš čovjeka koji do jučer nije bio papa i kad je zadano vjerovati da je sve što on izgovori istina, sad kad su ga izabrali, onda nema slobode u razmišljanju.
Prije nego diskusija ode dalje def s wikipwdije: Izraz dogma generalno se koristi da bi se označio temeljni princip jedne vjere, ili onih filozofski formuliranih uvjerenja koja su postavljena u osnovi datih učenja. Značaj i snaga dogme se ogleda u tome što se ne smije dovesti u pitanje od strane vjernika, odnosno sljedbenika. Osim u vjerskim ili filozofskim sistemima pojam se u datom smislu može široko primijeniti u različitim disciplinama.
Ovdje ti je kontradikcija. Ex cathedra nije sve što on izgovori.Cubana prvotno napisa
Sve sto izgovori ex cathedera
I inače mislim da bi emotivni angažman koji je usmjeren protiv nečeg bio bolje iskorišten učenjem o tome i upoznavanjem onog što nas toliko ljuti i plaši.
KC nije savršena jer je čine ljudi, grešni kao i mi. Dogme, čvrste i stroge kanonske procedure upravo i služe da smanje faktor ljudske greške. Kad pogledaš koliko treba da se ljudi posvade i raziđu u jednom običnom planinarskom društvu, shvatiš da je samo postojanje Crkve i njezino djelovanje plod Božje milosti, jer da ovisi samo o ljudima, ne bi trajalo ni tri dana. Na tome se temelji vjera u katolički brak, mi sami ne možemo, ali uz Božju pomoć i sakramente možemo obećati doživotnu vjernost. To su sve čuda koja razumom nisu dohvatljiva, ali bez koje je svijet tužnije i puno nesigurnije mjesto.
Papa je nepogrešiv u ovom smislu: kad se u Crkvi pojave dva (ili više) tumačenja nekog vjerskog pitanja određene važnosti i tematike (ne bih se upuštala u preciziranje jer ne znam) pa treba odlučiti koje je od tih tumačenja ispravno, onda Papa ima ovlast presjeći raspravu i proglasiti koje je službeno tumačenje.
X
U prijevodu, ako on kaže da je danas četvrtak, a danas je petak, mogu mu slobodno reći da griješi. I ne biti izbačena iz CrkvePa nećemo valjda zbog toga kalendar mijenjati.
Vjera, ali i razum je Božji dar.
7 darova Duha Svetoga:
1. Mudrost 2. Razum 3. Savjet 4. Jakost 5. Znanje 6. Pobožnost 7. Strah Božiji
KC podržava razmišljanje i promišljanje.
Inače što se tiče vjerskih fwda - meni je najdraži onaj, ne znam kako točno ide, da kao što ljudi bez frizure nisu dokaz nepostojanja frizera, tako ni zlo koje događa u svijetu nije dookaz o nepostojanju Boga. Ja više volim duhovite fwde.
Posljednje uređivanje od pikula : 05.11.2010. at 15:35
X
mislim da se svi slažemo s tim, i mada mi nije bila namjera načeti ovakvu temu, pitanje je kolika je naša odgovornost pred Bogom ako slijedimo npr.krivu dogmu Crkve ili nešto npr. što će se za koji 100g npr. u KC pokazati kao pogrešno.....uzimali to nama Bog za zlo, (jer imamo i mi razum i dar spoznaje i molitve i ako smo laici) ili zbog naše poslušnosti prema Crkvi On odgovornost očekuje od onih koji su takvo nešto "propisali", ili od nikoga, ako je sve bilo u "dobroj namjeri"?
Uzmimo spaljivanje vještica???
Što sa svim onim ljudima laicima koji su nešto takvo podržavali i istinski vjerovali da je to dobro samo zbog učenja CRkve? Možda su i neki svečenici stvarno mislili da se na taj način rješavju zloga, a ne da ga čine...a opet kako su to mogli misliti kada su ustvari kršili božiju zapovjed Ne ubij?
Što je sa svecima koje papa proglašuje, i kojima se ljudi mole, kipove kojima se "klanjamo"...a Bog je reko ja sam Bog tvoj ne imaju drugih Bogova uz mene...ne pravi mi ni lika, ni kipa...samo se meni klanjaj i njemu jedino služi...........
Moram li se osjećati "bogohulkom" jednoga dana što sam se ko mala molila svecima, mada mi je to uvjek bilo čudno?
O.T. Mislim da magije nema tamo gdje ne tražimo.....krunica nije magija sigurno...molitva i zazivanje ime Isusa sigurno nije mantra.....svaka osoba koju vidim da se bavi "proročanstvom" izaziva u meni sumnju, strah i bijeg....ali s druge strane ; šta nije Bog u cijeloj Bibliji preko ljudi i proroka obračao se svome narodu....i Isus je bio prorok, a Židovi su ga razapeli jer "bogohuli".........
Vjera te tvoja spasila......je li bolje vjerovati ili držati se prokušanih stvari...molitve, mise i Biblije....a proroke, Apokalipsu jednostavno zanemariti....hoćemo li biti suđeni ako "ne vjerujemo" i ako ne azumijemo riječi Otrivenja ili proroka našeg vremena, samo zato što se bojimo nepozntog ili biti nagrađeni što smo se držali osnova u našem vjerničkom životu;poslušnost Crkvi, misa, ispovjed, post....?
Ivana, i ja često razmišljam o tim pitanjima jer postoje neke stvari u učenju Crkve s kojima se nikako više ne mogu slagati, niti intuicijom niti razumom. A Biblija nam nalaže da nam vjera mora biti toliko jaka da smo spremni vlastitu djecu žrtvovati za Boga - primjer Abrahama i njegovog sina Izaka.
Ne mogu se pohvaliti takvom vjerom
To za sobom povlači i pitanje valjanosti ispovijedi.. I uf, puno toga. A ja samo želim na kraju života stići u raj i pjevušiti s anđelima
Što se tiče te 33 crkve, karizmatskih duhovnih obnova... Meni je to vrlo nedrago područje. Ja sam čula za te 33 mise, ali ne da se mora svakodnevno ići na njih.
Pošto vidim da dosta dobro poznajete Međugorje, čule ste i za pokojnog fra Slavka Barbarića... On je uvijek govorio da je on za jednostavnu, da kažem seljačku, zdravu vjeru - Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu, sv. Misa i zbogom Bosno.
Naravno, vjerujem da nije mislio bukvalno, ali ja ne bih tražila dar jezika npr., više volim tradiciju i jednostavnost u vjeri.
Što je sa svecima koje papa proglašuje, i kojima se ljudi mole, kipove kojima se "klanjamo"...a Bog je reko ja sam Bog tvoj ne imaju drugih Bogova uz mene...ne pravi mi ni lika, ni kipa...samo se meni klanjaj i njemu jedino služi...........
Moram li se osjećati "bogohulkom" jednoga dana što sam se ko mala molila svecima, mada mi je to uvjek bilo čudno?
Ne molimo se mi svecima nego im se zagovaramo da se zauzmu Gospodinu za nas jer su Mu bliži i skupa "sjede za stolom" tu malo brkamo stvari.
Ivana, puno si toga zbrkala ali shvaćam poantu što si htjela reći. Mnogi vjernici ismijavaju neke obrede iako su obredi kao takvi sastavni dio vjere. Imala bih i ja dosta primjera za potaknuti raspravu. Blagoslov vode - magija ili katolički obred? Sveto ulje? Blagoslov nabožnih predmeta? Blagolov kuća, kućanskih aparata? Da li uistinu trebamo pomagače u odnosu nas i Boga? Kako bismo živjeli vjeru bez obreda? To mogu zamisliti samo ako ne bismo živjeli tijelom i ne u vremenu...dakle samo čista duša i Bog. Ipak Bog nam je dao ovaj život i ovo tijelo tu i sada, onako kako je On to htio, da proživimo život noseći svoje životne križeve i putujući k Njemu, zajedno sa svojim bližnjima. I napose - Bog je naš Otac.
Jedno pitanje za promišljanje: da li vi svoju djecu smatrate bedastom zato što se igraju igračkama - lutkicama, vlakićima, plišancima, autićima? Biste li ih kaznili zbog toga?
Uopće ne razumijem ovo pitanje, pojasni??
Blagoslovljena voda, sveto ulje, blagoslovljeni predmeti - da li nas Otac mrko gleda zbog toga? Ne sugeriram ništa, samo pitam.
Posljednje uređivanje od ljiljan@ : 05.11.2010. at 21:47
I još nešto: kako pasivni promatrač gledajući sa strane može znati da li se ja klanjam kipu ili onome koga on predstavlja?
Ne znam jesi li me razumjela mamice, nemam vremena, pa ne mogu napisati pošten post - ali htjela sam reći - ako su te tzv. pučke pobožnosti i odraz nečije manje obrazovanosti i upućenosti, nitko ih ne smije prezreti jer su one odraz silne ljubavi, potrebe i pouzdanja u Boga. I zato, ako nekome i nisu bliske, trebale bi ipak biti simpatične.
Mi smo kao neki katolici, mislim na veliku većinu ovdje, ali rijetko tko uopće zna i čita Katekizam. Imate ga online, to je divna, inspirativna knjiga, i ukratko daje odgovore na sva naša pitanja o vjeri i vjerskom životu
http://www.hbk.hr/katekizam/i/index.html
Što se tiče razuma i spoznaje Boga, o tome i u Katekizmu, i kod crkvenih učitelja, kod svetaca i ostalih duhovnih autora ima napisano mnogo toga. Meni se iz Katekizma dopao ovaj dio, pa ga citiram:
Jer, premda je ljudski razum, po sebi, stvarno sposoban da dodje do istinite i do sigurne spoznaje, da postoji jedan, osobni Bog, koji svojom providnoscu uzdrzava i upravlja svijetom, te da postoji prirodni zakon, sto ga je Stvoritelj u nasa srca usadio, ipak taj isti razum nailazi na mnoge poteskoce da se uspjesno i plodno sluzi ovom svojom prirodnom moci. Jer istine, koje se ticu Boga i odnosa ljudi s Bogom, potpuno nadilaze red vidljivih stvari, i kad trebaju utjecati na ljudsko djelovanje i oblikovati zivot, traze od covjeka zrtvu i odricanje. U nastojanju da dodje do tih istina ljudskom pak umu smetaju ne samo utjecaj osjetila i maste, nego i neuredne teznje, koje su posljedica istocnoga grijeha. Zato se dogadja, da ljudi glede tih pitanja rado uvjeravaju sami sebe, da je neistinito ili barem dvojbeno ono, sto oni nece da bude istinito".
Nije lako rasti u vjeri; to traži realno odricanje, to traži žrtvu, poniznost i poslušnost. Sve neke staromodne stvari, da tako kažem. Prihvatiti Katoličku crkvu možemo ili slijepo, pa da ni ne znamo o čemu pričamo, ili kroz iskreno, duboko propitivanje, i traženje. Ali to ne možemo da pljunemom u šake, pa sebi iz palca isisamo što su dogme, vjerovati im ili ne. ČItajte Katekizam, čitajte crkvene oce, svetce, pratite enciklike, i molite, razmatrajte, svadite se - s ciljem da prionete uz tu divnu vjeru (ja sam obraćenica iz tabora "crkva je glupost", pa znam i kako se diše u toj grupi, i sad znam koje sam blago otkrila) ili da kažete - neću. Ali napol puta, i to sa ovim bojažlljivim pitanjima npr. što ako nas krivo uče, je li to grijeh ako slušamo ludog popa, što su dogme i zašto da ih slijedim, zašto uopće trebam Crkvu - pa to je stvarno mučenje. Ni sim ni tam.
Poslušnost je temelj crkve. Poslušnost Papi, ljubav za Papu i biskupe, svećenike, za naše duhovnike, za starije - to unosi red. I svetci se razlikuju od "običnih" po poslušnosti. Nije na tebi da dumaš o svemu - jer ako propituješ stalno autoritet iznad sebe - on nit ima vremena radit svoje, a ni ti, u skučenim uvjetima u kojima čovjek uvijek jest, ne možeš napraviti nešto dobra. Ta oholost, neposluh, to je odmah znak da nešto nije kako treba, duhovno. Možeš moliti za svoje nadređene, za Papu, biskupe - i može ti biti teško, ali poslušnost je tvoja krepost, i uvijek je bogato nagrađena. Svećenik svojim odijelom zaodijeva svoju ljudskost, i tvoja molita u njegovo djelo moež dozvati Duha Svetoga. To je temelj vjere.
A što se tiče i poslušnosti, i dogmi i učenju - meni je smiješno kad pomislim kako sam ja lomila glavu slažem li se s nečim ili ne jer sada znam da je Crkva vrlo ozbiljna institucija mnogih umnih, dobrih, učenih, pobožnih glava; bilo je potrebno da upoznam samo par tih crkvenih velikana (lokalnih), i da se bacim u čitanje crkvene literature (prave, ne šunda), pa da odahnem, sigurna da je najbolje što se može iznaći za Crkvu i ljude sigurno u obzoru one velike većine u redu mislilaca i molilaca Crkve.
Ne brigajte! Molite za njih. Jedino to im treba, a Crkva je čvrsto vođena Duhom Svetim.
Velika pomoć u tome je zenit.org, servis koji svakodnevno prati rad Pape i Katoličke crkve, tamo su svi dokumenti koji se izdaju, komentari Papinih govora, posjeta, zanimljivi intervjui sa ljudima iz Crkve, tumačenja crkvenih dogmi i ostalo.
Znate kako kaže Sv. Pismo - jer nisi ni vruć ni hladan, nego mlak ispljunut ću te iz svojih usta. I ljubite Crkvu! Gdje bismo bili da Crkve nema! Količina dobra koja izlazi iz Crkve je zamagljena medijskom slikom - koju pišu ljudi koji Crkvu ne vole - ali je i u ovom ludom dobu tolika da čovjek mora ostati zapanjen snagom, nadnaravnom ljubavlju i dobrotom koja iz nje izlazi. Ali to treba pratiti, čitati, da se zna. Inače samo slušaš tko je koga zaklao, opljačkao i koji pop je pedofil...
Ivana, i ja često razmišljam o tim pitanjima jer postoje neke stvari u učenju Crkve s kojima se nikako više ne mogu slagati, niti intuicijom niti razumom. A Biblija nam nalaže da nam vjera mora biti toliko jaka da smo spremni vlastitu djecu žrtvovati za Boga - primjer Abrahama i njegovog sina Izaka.
Ne mogu se pohvaliti takvom vjerom
To za sobom povlači i pitanje valjanosti ispovijedi.. I uf, puno toga. A ja samo želim na kraju života stići u raj i pjevušiti s anđelima
Što se tiče te 33 crkve, karizmatskih duhovnih obnova... Meni je to vrlo nedrago područje. Ja sam čula za te 33 mise, ali ne da se mora svakodnevno ići na njih.
Pošto vidim da dosta dobro poznajete Međugorje, čule ste i za pokojnog fra Slavka Barbarića... On je uvijek govorio da je on za jednostavnu, da kažem seljačku, zdravu vjeru - Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu, sv. Misa i zbogom Bosno.
Naravno, vjerujem da nije mislio bukvalno, ali ja ne bih tražila dar jezika npr., više volim tradiciju i jednostavnost u vjeri.
Mamica, Isus je rekao - idite svijetom i opraštajte grijehe. Kome vi oprostite - oprošteni su.
A za Abrahama - više je to bilo pitanje voliš li me, želiš li me slijediti do kraja, nego što je Bog htio naškoditi Izaku. To se možda može čitati i kao parabola našeg vlastitog blesavog zamišljanja Boga. Kako je Abraham uopće mogao i misliti da će mu Bog uzeti sina na tako surov način? Da smo puni vjere, nasmijali bismo se na to od srca, i rekli - a jesi šeret, Bože, kao da te ne znamo.
Ja prva svako toliko mislim da će mi Bog uvaliti nešto što neću, što mi je teško, da će umjesto da ozdravi moje dijete od temeprature bacit na njega još i konvulzije, ili onako nešto. Valjda se naše nepovjerenje prema ljudima zrcali i na Boga. Pa nam se čini da je jednako impulzivan, surov i munjen, kao i mi.
Ne zameri, ja to tako gledam...
Cubana, ja mogu okrenuti stvar i ovako. Ratzinger je veliki mislioc, teolog, jednostavan čovjek i svećenik. ČItala sam puno njegovih knjiga. Tako su duboke, lijepe i tople da ja nemam razloga
ne-vjerovati njemu, kao Papi. I bez te dogme, ja se sigurno ne bih s takvim čovjekom išla parbiti oko složenih, dubokih moralnih i ostalih pitanja. Ja, snaša s rodinom foruma, nemam čak ni tri godine teološkog studija, a on je cijeli život uložio u vjeru, u izučavanje, molitvu i pisanje. Njegov opus je vrlo velik, i od srca ga preporučam svakome tko se pita zašto su ti Katolici tako bedasti pa vjeruju npr. ovom papi.
Dječje pouzdanje u Boga, da će nam osigurati sve što nam treba, materijalno, ali i duhovno, preduvjet je dubokog mira, i sposobnosti da bez ritanja i besplodnog dumanja živimo radosno, dajemo se svojim bližnjim i djelujemo u interesu dobra - koliko je kome dano. Poslanice to kažu - svi smo isto tijelo, samo imamo različite funkcije. I nije dobro da se svi svima pačaju. Niti meni pop dolazi doma virit u lonac, i vešmašinu, u moj odgoj djeteta, niti ja Papi dajem sugestije što bi on trebao misliti o ovoj ili onoj dogmi.
A sloboda misli - kao prvo nitko ne mora biti Katolik. Kao drugo - Katolik se pristaje biti, i ja stvarno ne mogu naći niti jednu spornu točku vjerovanja. A nakon što i prihvatiš učenje, i dogme, i Papu, ostaje ti puno i previše prostora da dumaš svojom glavom. Sloboda savjesti, sloboda djelovanja je ajmo reć dužnost Katolika.
Katolici nemaju dress code, nemaju političko opredjeljenje zadano u Crkvi (pustimo nezrelo zalijetanje pojedinih župnika, oni nikako nisu reprezentativni uzorak), i na koncu - Katolička crkva, za razliku od svih drugih religija svijeta priznaje potrebu ženske afirmacije u svijetu rada, ali tu odluku posve prepušta ženi. Da ne govorimo o tome da svaku sitnu odluku o životu, o poslu, o djeci moraš donijeti sam, nitko zreo u crkvi neće ti reći učini to. Jedino je stvar u tome da sve te odluke, i svoj život, živiš tako da svakim korakom afirmiraš svoju vjeru, i služiš Bogu. Tko nije probao, ne bi vjerovao koliko truda, rada, molitve, razmišljanja, opcija dsusrećeš u životu. Slobode nekad i previše.
Evo dijelova Katekizma o blagoslovljenoj vodi, i o pučkoj pobožnosti, koga to muči
Blagoslovine
1667 "Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života".[1]
ZNAČAJKE BLAGOSLOVINA
1668 Ustanovila ih je Crkva radi posvećivanja nekih crkvenih službi, nekih životnih stanja, vrlo različitih okolnosti kršćanskog života, kao i uporabe čovjeku korisnih stvari. Prema pastirskim odlukama biskupa, blagoslovine mogu također odgovarati vlastitim potrebama, kulturi i povijesti kršćanskog naroda pojedinog kraja ili pojedinog vremena. Blagoslovine uvijek sadrže molitvu, često popraćenu određenim znakom, kao što je polaganje ruke, znamenovanje križem, škropljenje blagoslovljenom vodom (koje doziva u pamet krštenje).
1669 Blagoslovinama je korijen u krsnom svećeništvu: svaki je krštenik pozvan da bude "blagoslov"[2] i da blagoslivlje.[3] Zato i laici mogu predsjedati nekim blagoslovima;[4] što se više blagoslov tiče crkvenog i sakramentalnog života, to je više njegovo predsjedanje pridržano zaređenom službeniku.[5]
1670 Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na način kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolažu za suradnju s njome. "Pravo raspoloženim vjernicima pruža se mogućnost da im se gotovo svaka zgoda života posveti božanskom milošću koja proistječe iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć; gotovo i nema ni jedne čestite upotrebe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti na posvećenje čovjeka i na hvalu Bogu".[6]
RAZNI OBLICI BLAGOSLOVINA
1671 Među blagoslovinama najprije su blagoslovi (osobâ, stola, predmeta, mjesta). Svaki je blagoslov hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova. U Kristu kršćani su blagoslovljeni od Boga Oca "svakim blagoslovom duhovnim" (Ef 1,3). Zato Crkva podjeljuje blagoslov zazivajući ime Isusovo i obično čineci sveti znak Isusova križa.
1672 Neki blagoslovi imaju trajno značenje: njihov je učinak posvećenje osoba Bogu i posvećenje predmeta i mjesta za bogoštovnu upotrebu. Blagoslovi osoba - ne valja ih zamijeniti sakramentalnim ređenjem - jesu: posvećenje opata i opatice nekog samostana, posvećenje djevica, obred redovničkog zavjetovanja i blagoslovi za neke crkvene službe (čitači, akoliti, katehisti itd.). Kao primjer blagoslova predmeta mogu se navesti: posveta ili blagoslov crkve ili oltara, blagoslov svetih ulja, posuđa, svete odjeće, zvona itd.
1673 Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio (usp. Mk 1,25); od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma).[7] U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano "velikim egzorcizmom", moze izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.[8]
PUČKA RELIGIOZNOST
1674 Osim o sakramentalnom bogoslužju i o blagoslovinama, kateheza mora voditi računa o oblicima pobožnosti vjernika i o pučkoj religioznosti. Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je izražaja u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakramentalni život Crkve, kao što je čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put, vjerski plesovi, krunica, medaljice. itd.[9]
1675 Ti su izražaji produžetak liturgijskog života Crkve, ali ga ne nadomještaju: "Te vježbe treba tako urediti da, vodeći računa o pojedinim liturgijskim vremenima, budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki način proizlaze i k njoj vode narod, jer ih ona po svojoj naravi daleko nadvisuje".[10]
1676 Potreban je pastirski razbor u podržavanju i promicanju pučke religioznosti i, po potrebi, pročišćavanju i ispravljanju religioznog osjećaja koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva. Te pobožnosti podliježu brizi i sudu biskupa i općim crkvenim uredbama.[11]
Pučka religioznost je, u biti, skup vrednota koje, s kršćanskom mudrošću, odgovaraju velikim egzistencijalnim pitanjima. Zdrav katolički pučki osjećaj jest u sposobnosti sinteze gledom na ljudsko postojanje. Tako on stvaralački povezuje božansko i ljudsko, Krista i Mariju, duh i tijelo, zajedništvo i ustanove, osobu i zajednicu, vjeru i domovinu, um i osjećanje. Ta mudrost jest kršćanski humanizam koji radikalno potvrđuje dostojanstvo svakog bića kao Božjeg djeteta, uspostavlja temeljno bratstvo, uči biti u skladu s prirodom i shvaćati rad, daje opravdanja za život u radosti i vedrini, čak i usred životnih neprilika. Ta je mudrost, za narod, također načelo razlučivanja, evanđeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je evanđelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadržaj ispražnjen i zagušen drugim interesima.[12]
Vidiš, na moj život, pa usudila bih se reći i svih nas na forumu mnogo više od Ratzingera utječe jedan pedijatar, mnogo školovan i s još većom odgovornošću pa njegovo mišljenje o nečemu što je egzaktnije od vjere propitkujemo na dnevnoj bazi.
Ne bi li onda ono što je "oku skriveno" i "duši vidljivo" trebalo biti individualnije, sklonije osobnim doživljajima, podložnije barem unutarnjem propitkivanju?
Sad ću biti totalno off:
Vjerujem u Boga, vjerujem da je Isus sin Božji u onoj mjeri u kojoj sam i ja dijete Božje (on je to i cijelo vrijeme tvrdio).
Ne vjerujem u začeće po duhu svetom, pakao, ne mogu prihvatiti da dijete začeto van braka nije od Boga blagoslovljeno...
Nisam ateist jer vjerujem, ali očito nisam ni katolik jer ne vjerujem u mnogo toga što propovijeda KC.
I za moju je vjeru totalno nevažno jel Isus umro pa uskrsnuo, jer ne vjerujem u Boga koji za svoju djecu ima spremljenu ultimativnu kaznu.
Ne vjerujem da je jedini put dalje Kršćanstvo jer smo svi mi djeca Božja i nemoguće je da Otac više voli onu djecu koja žive pod njegovim krovom, od one koja žive u drugoj kući.
To su samo neka moja razmišljanja i mislim da je vjerovanje u određene, od čovjeka napisane aspekte religije, apsolutno nevažno. I Bogu i čovjeku.
Ifi, Ja Abrahama i Izaka shvaćam na potpuno drugi način. Npr. ako se nađem u situaciji da moje dijete treba novo srce, a iz kineskog sirotišta mogu dobiti "po narudžbi", prihvatit ću da Bog želi moje dijete prije tog malog Kineza i neću naručiti.
Ili situacija u kojoj smo svi manje-više bili. Ako se nađem na hitnoj i djetetu nije dobro, a doktor mi kaže, nakon što je pogledao dijete, sjedite i pričekajte, niste prioritet, sjest ću i pričekati bez izderavanja i maltretiranja jer vjerujem u procjenu pedijatru i mogu prihvatiti da tuđe dijete ima prednost pred mojim. (ok, ima situacija gdje previjaju nekom mali prst dok iz drugog šiklja krv, ali sad govorim o nekim normalnim uvjetima i odgovornim doktorima).
Meni su Abraham i Izak podsjetnik da ne stavljam djecu u centar svemira i da moje potomstvo, samo zato što je moje, nije nadljudska vrsta. Svi smo od krvi i mesa. Volim ih beskrajno, sa svim prednostima i manama.
na kraju ispada, da vama, kao ni meni, opće ne treba abraham. jer ga svako shvaća na svoj način. ko što i oni koji ne vjeruju, takve neke situacije opet shvaćaju svatko na svoj način. prema nekim svojim uvjerenjima. pa su moja bliža marijinim ili su moja bliža ifinim
ne kontam baš ja to, al je zanimljivo
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 06.11.2010. at 09:28
Pratim čitam i zaključujem.. Cvijeto koja si ti legenda
Cvijeto, zato je Biblija "preživjela" stoljeća.... jer kad čitaš kroz život isti redci ti nose nove poruke.... ovisi o životnom iskustvu....
OT, šta i vi radite ili ste doma? Živahno ovdje, a vikend je.... mislila sam da ću sama sa sobom piskarati.... danas kod nas nekako sporo pa stignem....
Dragi moj Bože od kuda ti ovo?
Dijete je u času začeća od boga blagoslovljeno i od začeća u njemu obitava Duh sveti.
A ni ja ne vjerujem u Boga koji za svoju djecu ima spremljenu ultimativnu kaznu, niti me to moja Crkva naučava.
Čovjek se kažnjava sam otpadom od Boga, čineći zlo bližnjem i Bogu, čini zlo i samome sebi. Tada mu duša zapada u pakao. Bog čovjeku daje izbor a taj izbor za mnoge koji biraju zlo predstavlja kaznu. Bog je sama dobrota, milosrđe i ljubav. Ako si zainteresirana preporučam ti knjižicu "Prave i krive slike Boga" dr. Mije Nikolića.
Postalo je zaista zanimljivo na topicu žalim što nemam vremena.
Ifi tebi velika pusa dok ne uhvatim vremena još jednom s guštom pročitati tvoje postove. Hvala Bogu na tebi! (KKC imam kraj uzglavlja ali ovim tempom kojim živim treba mi tristo godina da ga pročitam.)
Sa zaručničkog tečaja iz usta nekog člana nadbiskupskog nečeg za obitelj. Žao mi je što mu se ne sjećam imena.
Al sam ga našla:
Bivši predstojnuk ureda HBK za obitelj: Jure Bosančić.
I imam dovoljno godina i obrazovanja da znam što sam čula tako da mi nemojte ni pokušati reći da sam ga krivo shvatila.
(neću ni spominjati djecu začetu u epruveti koja se osjećaju nadmocno naspram svojih vrsnjaka da pokušavaju proci kroz zatvorena vrata jer su uvjerena da mogu, jer su začeta "nadmocno")
Ah, Cubana, u svakom žitu ima kukolja. Šteta je da iz same Crkve dolazi toliko dezinformacija. Radi se veliki rascjep i ljudi bježe od Crkve....
meni su ovo najbolje rečenice... u svakom žitu ima kukolja?
pa šteta što je taj kukolj tako obrazovan i ima važnu poziciju u zagrebačkoj nadbiskupiji da bismo na njegove riječi tako nonšalantno odmahnuli rukom
ili kad jedan BISKUP kaže kako ne zna jesu li djeca s potpomognute od boga ili od đavla, pa ne zna bi li ih krstio ili ne... mislim, da ga jednostavno proglasimo kukoljem? eto, papi je dobar, ali što sad?
nevjerojatna mi je ova vaša nonšalantnost na užase koje propovijeda KC. jer taj biskup jest KC. i taj svećenik jest KC. i vi koje odmahujete rukom a u isto vrijeme ste deklarirane pripadnice te i takve KC.
Odgovorila sam na ovo:
Tek sam poslije vidjela drugi post. I piše bivši. Ne znam je li sam otišao ili su ga zamolili da ode. Ne mogu komentirati čovjeka kad ne znam ništa o njemu.Sa zaručničkog tečaja iz usta nekog člana nadbiskupskog nečeg za obitelj. Žao mi je što mu se ne sjećam imena.
http://www.jutarnji.hr/opus-angeloru...emone-/901136/
Evo ti gore kukolja.
KC ne propovijeda da je dijete začeto van braka prokleto iliti da nije blagoslovljeno. To je rekao netko u ime KC. Samo on zna zašto je to rekao.
Osobno smatram da bi na Teološkom faksu trebao postojati strog psihološki kriterij, tj. da bi buduće studente trebalo testirati jer poznavanje 10 B z nije dovoljno. To kažem jer osobno poznam popriličan broj studenata s navedenog faksa (nek se nađe uvrijeđen tko god hoće - ovo je moja procjena) i za neke bih stavila ruku u vatru da im u toj instituciji nije mjesto već u jednoj drugoj. Ne mogu dalje o ovoj temi jer ću koristiti neprimjerene riječi i dobiti opomenu.
Prije nego me pokopate:
Slučaj prvi: Rumunj čuje da nekekva Hrvatska misija pri nekakvoj hrvatskoj zajednici u Rumunjskoj daje stipendije za studiranje teologije u Zgb. Iskopa da mu je mama porijeklom iz te neke hrv zajednice i prijavi se i dobije stipendiju. Svi znamo kako se u Hr može studirati. Za dvije godine besplatnog studija trebaš se pojaviti ukupno 3 puta na faksu. Jednom za prijemni, jednom za upis na prvu god i jednom za upis pada prve god. On je lijepo došao tu na teret poreznih platiša i iskoristio tu pogodnost i radio je sa mnom preko student servisa i nije se libio naganjati sve u suknji. Ok, on nije završio, ali sam se često nalazila u situaciji da se moram pravdati što idem u crkvu kolegama jer su bili zgroženi dotičnim studentom teologije (on je to svima naglašavao).
Slučaj drugi: Isto radni kolega - radila sam preko student servisa 6 god u raznim firmama - Od nekud je iz Zagore. Htio čovjek studirati. Starci mu rekli ok, ali samo teologiju. Stric svećenik to podržao i obećao da će ga financirati tijekom studija. Čovjek je bio duboko nesretan i nije bio pretjerano oduševljen sa KC. Mislim da niti on nije završio.
Slučaj treći: Majka se voli praviti svetica po susjedstvu. Kćer upisala u katoličku gimnaziju samo iz tog razloga. Pa ju natjerala na teologiji iz istog razloga. Kćer diplomirala i sad mrzi i majku i KC. I, na svu sreću za polaznike vjeronauka u školi, odbija koristiti tu diplomu.
Zašto se takve stvari događaju, ne znam. Ali mi jako ide na živce da se moram pravdati zbog tih ljudi. To su bile njihove odluke, ne moje.
Žalosno da na visokim položajima KC ima zbilja jako puno "kukolja". Uvijek kažem da sam ateist. NISAM. Vjerujem u Boga. Ali zbog ovakvih stvari me KC kao institucija jako odbija.
Naglašavam - NE katoličanstvo kao religija nego dotično kukolje.
E to. identično mome razmišljanju.
BebaBeba, vidim tvoj potpis. Iskreno mi je žao. Imam iskustvo i razumijem te. Ne gubi vjeru i držite se!
Posljednje uređivanje od MarijaP : 06.11.2010. at 13:39
Hvala Marijap. Iskreno nakon ovoga ne da je ne gubim, nego baš naprotiv moja vjera jača. Mada ne razumijem kako je to moguće ali tako je!
Zato što je Bibliju moguće tumačiti svakako, a što manje znanja, mudrosti i vjere, to su interpretacije šarolikije, zato ja mislim da nam i treba duhovno vodstvo, okviri i dogme. Kako to izgleda bez tih okvira virnite na područje reformacije - kako KC ima kukolja tako ima i raznovrsnog kukolja u SAD tamo gdje je dovoljno proglasiti se nadhnutim Svetim Duhom kupiti neku kuću nalik na crkvu i par izdanja Svetog Pisma. Hvala Bogu, danas stvarno čovjek može birati i RH ima puno Crkava i Zajednica s područja Reformacije u rasponu od do.
A što se tiče Abrahama i Izaka, povjesna pozadina je to što je tada na planeti Zemlji krvna žrtva i to ljudska još uvijek bila normalna stvar! Židovi su bili reovlicionarni s time što su krvnu žrtvu sveli na životinje! A Bog Abrahamu zapravo na neki način kaže, vi ljudi do sad ste mislili da Bog od vas traži krvnu žrtvu, čak ste mislili da bih ja tražio ovako strašnu žrtvu, ali nije tako ja tražim tvoju vjeru, poslušnost, poštovanje... Od te točke do točke kad Isus ustanovljava beskrvnu žrtvu, zajedničkim lomljenjem kruha raste ljudsko shvaćanje da je žrtva, patnja koju prihvaćamo u ljubavi, pokornost Bogu kako je Isus podnio za nas i koju predstavalja zajedničko jedenje kruha sa posljednje večere. I to je velika stvar- znači da bismo mogli doći do ovog gdje nije potrebno klati nikakvo janje ni tele ni ništa, a kamoli bacati djevice u vulkan trebalo je puno duhovnog vodstva. Hvala Bogu
Bebabeba svi smo mi kukolje. Svi. Samo obični mali grešni ljudi. S obiljem milosti koje smo od Stvoritelja primili a da nismo zaslužili. Mnogi kažu da ih u kršćanstvu odbija poniznost. Mene privlači. Znaš zašto? Zato jer sam odavno svjesna da su mi najbitnije stvari u životu one na koje ne mogu utjecati svojom voljom - zdravlje i ljubav svoje obitelji. A pomalo zalazim i u godine kad sve češće postavljam pitanje - kako će to biti jednog dana kad mi ovaj život umine? Pitam se to istinski i ponizno iz dubine duše i onda primim u srce jedan iskonski osjećaj mira i topline i vidim jedno drago lice koje se nadam gledati u vječnosti.
Svećenik kakav god da jest ima vlast otpuštati grijehe i vršiti čudo Pretvorbe. Zato me jako boli pogrda na svećenika makar bio grešan, makar u krivu, jer on je taj koji nam omogućuje primati Tijelo i Krv. Veliko je to otajstvo, nerazumljiva tajna.
Želim ti draga da pronađeš to što tražiš. Za svakog od nas Gospodin je pripravio vlastiti Put. Ali moram reći da je velika stranputica kad čovjek osuđuje drugog čovjeka. Ne mislim na izvršenje zakona već na osudu u srcu. Tu vlast mi nemamo. Srcu koje ne prašta neće biti oprošeno.
Tako čini Isus - grijeh osuđuje, grešnika liječi.
Kaže se da Bog zna brojati do jedan.na kraju ispada, da vama, kao ni meni, opće ne treba abraham. jer ga svako shvaća na svoj način. ko što i oni koji ne vjeruju, takve neke situacije opet shvaćaju svatko na svoj način. prema nekim svojim uvjerenjima. pa su moja bliža marijinim ili su moja bliža ifinim
ne kontam baš ja to, al je zanimljivo
Za Boga svaki je čovjek jedinstven, obraća mu se, samo njemu, ali svima - jednom knjigom, i jednom Crkvom (mi danas vjerujemo da su sve kršćanske crkve naše bratske crkve i molimo za ujedinjenje, kao što i puno njih moli za isto).
To je paradoks.
Jedan od mnogih.
Bibliju možeš čitati stotinu puta, ali tek uz Duha Svetoga i uz iskrenu molitvu Bog ti kroz nju progovara. Možda kroz Abrahama progovori više od jednom, zašto ne.
U srcu shvatiš što toga puta tebi to znači.
To i dalje ne ukida učenje Crkve, i pojašnjenje povijesnih okolnosti, ali onaj tko je u Crkvi, i tko istinski vjeruje zna da Bog govori i direktno njemu.
Što iskrenije moliš, što više učiš, što si ponizniji - Bog je spreman više odgovoriti.
Uostalom, probaj.
Pomoli se iz svega srca, i čitaj neki dio Biblije.
Ne dogodi se uvijek. Vjetar puše tamo gdje želi, tako i Duh Sveti.
Ali kad se dogodi, to je najljepše nešto na svijetu. Spoznaja da te Bog osobno vodi.
Kako znaš da nisi poludjela?
Tomu služi okvir dogmi, Crkve, duhovno vodstvo, ispovijed.
Dogme same po sebi samo daju okvir, sadržaj vjerskog života je jedan na jedan s Bogom, kroz molitvu, čitanje sv. Pisma, misu, sakramente.
Ako pročitaš sv. Pismo i uvjerena si da trebaš potpaliti vatru mužu pod krevet mislim da imaš temelja posumnjati u svoj zdravi razum.
Ali ako čitaš tako da oprostiš, da činiš dobro, da napraviš korak unaprijed iz neke svađe - nema greške, to je to.
Ljud, pa Papi ne bi palo na pamet propisivati antibiotik, niti će on osporavati liječnikovu dijagnozu.
Područje njegovog djelovanja je posve drugačije!
O čemu pričamo?!
O umjetnoj oplodnji?
I ja sam baš pričala s mužem kako mi je žao da je Crkva onako reagirala - da je osporila pravo izumitelju tog postupka da dobije Nobela. Rekla sam - to će dati pljuvačima materijala. Možda nisu trebali. Ne znam. MM je rekao da se Crkva nikad nije bojala kontroverze. Nikad se nije bojala reći ono što vjeruje. Crkva se ne trudi dopasti.
Isus je govorio - tvrda je to besjeda.
I mnogoput jest.
Svima nama.
IVF je svakako bolna tema, i ja nisam baš kužila zašto su toliko protiv.
Dok nisam pročitala o čemu je riječ.
I sledila sam se.
Osim zametaka koji propadaju i sl... što je zasebna tema, postoji cijeli jedan crni, tužni underground cijele priče. O tome mogu drugi put, kad nađem te članke, da ne lupam u prazno.
I onda se Crkva pita - je li opravdano da ljudi koji doista žele djecu njih mogu dobiti - ako ta regulacija dovodi u opasnost žene koje za određeni novac i pod teškim lijekovima produciraju jajne stanice, a ove pak bivaju oplođene sjemenom ne u svrhu ljubavi, nego eksploatacije. Koja je cijena IVF-a? Koliko ljudi može stradati, koliko zla se može producirati na svijetu, sada kada se dijete, neko dijete, nečije dijete može nabaviti?
Ja to ne znam, a ne zna nitko na forumu.
Ali sam sigurna da Crkva o tome ozbiljno promišlja, i zato neću biti apriori nabrijana protiv Crkve.
Neću ni osuditi onoga tko ide na IVF, jer nije na meni da sudim. Ali ja ne bih išla. Posvojila bih dijete da nisam u mogućnosti začeti i roditi.
Ovo o kukolju...
Dok nisam prišla bliže Crkvi vidjela sam toliko kukolja, i čula toliko ružnih priča, i doživjela, za pravo reć, nekoliko ružnih svećeničkih ispada.
Kad sam imala razloga približit se, uključit, zavoljet, odjednom vidim toliko divnih priča, ljudi, akcija da jednostavno ne mogu uopće mjeriti zlo i dobro.
Ima osrednjosti, to da, ali i ta osrednjost se zna nasmijati, pružiti ruku... uostalom nije tajna svi znamo da Crkva treba obnovu. Koju svatko od nas započinje od sebe, od svoje župe, molitvama za svog župnika, kapelana, biskupa.
Dosta je toga u očima promatrača, tendencioznosti medija, ali i djelovanju zla, onog realnog, utjelovljenog. Svakog tko se koleba i tko misli hoće li ili neće doći bliže zlo nastoji odvratiti.
Potpisujem!
Divan post!
A što se tiče osude drugog - znate kako moli farizej - hvala Bogu da nisam kao onaj... eh...
Kad osuđujemo drugoga sebe sudimo. Jer možda je on dobio takav križ i muku i lošu narav da je i to kakav je sad ogroman duhovni put... kakav mi nećemo nikad doživjeti. A Bog ne mjeri stanje, nego trud.
I na koncu - onaj glavni grešnik sutra može postati svetac, a mi u blatu, kao i dosad.
Ne smijemo suditi.
Ako nas svećenici uvrijede, prihvatiti bol, i za njih moliti, kao i za druge ljude.
Ali manje ćemo zla vidjeti ako ga u sebi istrijebimo.
Gdje se to može nabaviti dijete?
Inače, nisi me razumjela u onom citiranom. Govorila sam o propitkivanju općenito.
I nemojte o kukolju, jer kako mi se čini, kad je kukolj na funkciji tko zna jel uopće ima žita.
Cubana, imaš pravo na svoj kredo.
Ali želim reći koja je kvaka između braka i blagoslova.
Brak je realan sakrament, kao pričest, npr.
Isus obećava biti prisutan u bračnoj zajednici realno, materijalno, opipljivo. Ta prisutnost čini začeće i rođenje djeteta zakriljenim Božijom prisutnošću; Bog ga štiti, blagosilja jednostavno jer je - tu. Svatko može sklopiti crkveni brak, taj sakrament i primiti isto. I tužno je da to ljudi neće. Šteta.
Bog je milostiv, pun ljubavi i prigrlit će svakoga i svagdje, to stoji.
Ali čemu da se netko rodi daleko od živoga Boga?
Kao da se sakriješ od sunca, pa kažeš - a što ne bih i ja pocrnila? Pa jer si u hladu. Izađi, pa ćeš pocrniti.
Ali povjerovati da Isus nije figura, da nije netko tko je bio, pa više nije, nego da je On tu sada, da je realan, da je brak njegova prisutnost - to je teško, to priznajem. Ne kažu uzalud da je vjera milost i dar. Kažu stari svećenici da ni pomozi Bože ne možemo reći bez Boga.
Umjesto divljih rasprava ja predlažem svih vjernicama forumašicama koje ovdje čitaju i pišu da izmole nešto za ove koje se još pitaju gdje je taj Bog.
Objasni mi vezu između Ratzingera i pedijatra. Stvarno nisam razumjela
Isus je rekao - nemojte trijebiti kukolj, jer ćete time i pšenicu. Neka dođe vrijeme žetve, pa će se vidjeti što je žito, a što kukolj. Isus je to predvidio. I sv. Pavao kaže - strpljivo se podnosite. Po ljubavi koju imate jedni za druge znat će se da ste Isusovi učenici. Ne po pameti, ne po svetosti, ne po neporočnosti, ne po izgledu, ne po ljubaznosti... nego po podnošenju i strpljivosti. I ljubavi. vjernici vjeruju da će strpljiva ljubav promijeniti one koji čine zlo. Pa ih ne tjeraju. Da se tjeramo međusobno, nikoga ne bi ostalo.
Vjernice, imate li kakvih dobrih vjerskih knjiga, laganih životopisa svetaca primjerenih maloj djeci?
Veza je u propitkivanju, propitkujemo egzaktne stvari, a ne bi trebali propitkivati teološku nauku.
Evo, za ovakvu sličnu izjavu Jure Bosančića netko je gore napisao da je kukolj u žitu.Ali čemu da se netko rodi daleko od živoga Boga?
Kao da se sakriješ od sunca, pa kažeš - a što ne bih i ja pocrnila? Pa jer si u hladu. Izađi, pa ćeš pocrniti.
Ako vi mislite da je moguće roditi se daleko od živoga Boga, ako mislite da postoji jedan život, jedno dijete koje je u "minusu" jer je začeto van braka, pomolite se za sebe. Molite se da što prije shvatite širinu Božje ljubavi i Božjeg prisustva. Jer ste ga grdno podcijenili.
Kad treba, onda je Bog svugdje i sve, a kad je u pitanju zlo u svijetu, onda bit će da ga nema nigdje...
Da je Bog prisutan uvijek i svugdje - zar bi bilo zla, nasilja, zločina? Očito nije sve u Božijoj ingerenciji. To je pitanje slobodne volje, naše i anđela, kako aktualnih, tako i pali. I ne znači odmah da tamo gdje nema sakramenta treba egzorcizam.
Bog nam je dao slobodu, da mu se okrenemo, ili od njega da se okrenemo. Odusutnost Božije prisutonosti je zlo. Ili mogućnost zla, da budemo točniji.
Ali i Katekizam kaže da je Bog prisutan u ljepoti, dobroti, redu i smislu.
U tom smislu je Bosančić "kukolj", ili rekao je nešto što je "kukolj". Jer nije rekao da i od te istine ima veća istina.
Ali to je kao sa autosjedalicama.
Neće svaki put dijete nastradat ako se vozi van autosjedalice. Ali ga vežemo - jer ima šanse da nastrada.
Ali to je opet pitanje vjere, onog opskurnije dijela - pitanje postojanja zla.
Kažu da je glavni vražji izum da je uvjerio ljude da ne postoji.
Ali opet opet opet - više je dobra, i jedna molitva, jedan vjernik u obitelji čuva stotine ljudi, jedna lijepa riječ i Bog je tu.
I gdjegod se rodi dijete, ja mislim da je tu radost, i Božija prisutnost; vjernici to žele još učvrstiti, predati Bogu, osigurati njegovu prisutnost. Ako je otac prisutan, nek je i Bog, svim snagom, i otvoreni smo cijelim bićem. Tako nekako.
Cubana, a što ne bi propitivala teološku nauku? Ako imaš znanja, propituj
Evo, pročitaj Tomu Akvinskog, pa onda možeš hobistički pristupiti propitivanju teoloških dogmi.
Posljednje uređivanje od Ifigenija : 06.11.2010. at 21:18
Pravila pisanja postova
