odgoj u duhu vjere 5

[ivana zg]

Ivana, karizmatik vlč. Radigović tvrdi da kad čovjek proklinje oslobađa zapreteno Zlo. A Zlo ima djelovanje, to je neosporno. Onda se to Zlo ponekad okrene i protiv onog tko ga je proklinjanjem i psovkom i oslobodio.
Mislim da nam ovakvo znanje nije potrebno.
Ako ljubiš Boga i bližnjeg, ako svim srcem živiš vjeru, dobrotu i ljubav i ako se utječeš Gospodinu u trenucima životnih padova, to ti je najmoćnija zaštita...

Hvala ali ja sam bila ta koja je proklela, bilo je jače od mene, zbog gluposti, ali onako nekako kako da kažem "iskreno", bolilo me,od tuge i muke (nije isprika)
dogodilo se "zlo" u sekundi od izgovorenog (ništa strašno ali dovoljno da me uplaši, naravno da sam požalila istog trenutka kad sam izgovorila, a ne nakon što se dogodilo)

-počela sam poslije toga razmišljati, da kad sam to izgovorila sam stvarno tako mislila, vjerovala, bilo je iskreno do kosti
-pomislila sam da onda sigurno mi ljudi više vjerujemo u "zlo" nego u dobro, jer kada molimo, uvijek imamo nekako "pomankanje vjere" da će se to nešto ostvariti dogodit, možda ta molitva, blagoslov, nije tako od srca, do kosti..neznam kako da to objasnim

-u smislu da kad čovjek pomisli zlo, ili se boji da će se nešto loše dogoditi, onda to obično tako bude
-a kad čovjek želi dobro npr., ozdravljenje, kao da uvjek malo sumnja i vjeruje da će mu se ta molitva i ostvariti (vezano za ono kad je Isus rekao; da imate vjere kao gorušćućino zrno, i brda bi premještali"
-znači li to da nemamo vjere, ako nam npr. nešto što molimo ne bude ( ne mislim sad u smislu, sve što poželim)?
-značili to da "zlo" djeluje brže?

[isvetica]

Hvala ali ja sam bila ta koja je proklela, bilo je jače od mene, zbog gluposti, ali onako nekako kako da kažem "iskreno", bolilo me,od tuge i muke (nije isprika)
dogodilo se "zlo" u sekundi od izgovorenog (ništa strašno ali dovoljno da me uplaši, naravno da sam požalila istog trenutka kad sam izgovorila, a ne nakon što se dogodilo)

-počela sam poslije toga razmišljati, da kad sam to izgovorila sam stvarno tako mislila, vjerovala, bilo je iskreno do kosti
-pomislila sam da onda sigurno mi ljudi više vjerujemo u "zlo" nego u dobro, jer kada molimo, uvijek imamo nekako "pomankanje vjere" da će se to nešto ostvariti dogodit, možda ta molitva, blagoslov, nije tako od srca, do kosti..neznam kako da to objasnim

-u smislu da kad čovjek pomisli zlo, ili se boji da će se nešto loše dogoditi, onda to obično tako bude
-a kad čovjek želi dobro npr., ozdravljenje, kao da uvjek malo sumnja i vjeruje da će mu se ta molitva i ostvariti (vezano za ono kad je Isus rekao; da imate vjere kao gorušćućino zrno, i brda bi premještali"
-znači li to da nemamo vjere, ako nam npr. nešto što molimo ne bude ( ne mislim sad u smislu, sve što poželim)?
-značili to da "zlo" djeluje brže?

Proklinjala nisam nikad, valjda je to jedan od rijetkih grijeha koji mi se nikada nije omakao, jer su mene kao djete proklinjali, mene, moju obitelj. Zazirem od toga, gadi mi se i kad mi neko u šali reće-ajde ne bilo te.
Meni je doživljaj s negativnim mislima bio upravo suprotan tvome, kad sam mislila sve će biti u redu, nije bilo u redu, a ako sam noćima bila budna i prevrtila sve moguće scenarije, sve jedan gori od drugog, bilo je ok, ili sam ja bila toliko spremna na sve moguće užase, da me normalne stvari nisu pogađale.
Međutim, nije normalno živjeti u strahu ili se bildati za tragediju, da budeš snažan kad dođe. Ili jesi ili nisi i to je to.

Htjela sam još pitati, zašto ste toliko često na ispovijedi? Mene muči to što je grijeh koji sam navela neispravljiv, nemogu uputiti ni ispriku, ni pokoru čovjeku kojemu sam je dužna napraviti, nemogu ispraviti zlo. Zato mi treba posrednik. Ali vi se sve činite normalne žene, nemogu si zamisliti tako često ispovjedanje, ili je to neka vrsta psihoterapije?

[ivana zg]

Proklinjala nisam nikad, valjda je to jedan od rijetkih grijeha koji mi se nikada nije omakao, jer su mene kao djete proklinjali, mene, moju obitelj. Zazirem od toga, gadi mi se i kad mi neko u šali reće-ajde ne bilo te.
Meni je doživljaj s negativnim mislima bio upravo suprotan tvome, kad sam mislila sve će biti u redu, nije bilo u redu, a ako sam noćima bila budna i prevrtila sve moguće scenarije, sve jedan gori od drugog, bilo je ok, ili sam ja bila toliko spremna na sve moguće užase, da me normalne stvari nisu pogađale.
Međutim, nije normalno živjeti u strahu ili se bildati za tragediju, da budeš snažan kad dođe. Ili jesi ili nisi i to je to.

Htjela sam još pitati, zašto ste toliko često na ispovijedi? Mene muči to što je grijeh koji sam navela neispravljiv, nemogu uputiti ni ispriku, ni pokoru čovjeku kojemu sam je dužna napraviti, nemogu ispraviti zlo. Zato mi treba posrednik. Ali vi se sve činite normalne žene, nemogu si zamisliti tako često ispovjedanje, ili je to neka vrsta psihoterapije?

Nisam proklinjala u smislu; Dao Bog...dogodilo mu se to i to..ne,ne rekla sam samo u jednome trenutku dok sam plakala i očajavala tu riječ;proklet..bez ikakvih primisli neke konkretne situacije ili želje da se toj osobi nešto loše dogodi...a dogodilo se...zato sam i pitala je li sama ta riječ uopće može biti toliko snažna ili je ipak u srcu možda bilo nešto više od tuge?!

Ispovjed; što se manje puta ispovjedam to imam osjećaj da uopće ne moram na ispovjed jer nema grijeha (klopka, u njoj sam trenutno)

-kad sam se prije živeći u Italiji ispovjedala svaki utorak (ali imala sam i svog stalnog ispovjednika), nisam mogla doćekati idući, u smislu koliko sam "bdjela nad sobom", živjela sam svaku svoju misao, riječ i dijelo, da sam kao takva do slijedećeg utorka imala brdo toga za ispovjedit (i ako svečenici ne žele da ispovjed postane psihoterapija, ona to jednostavno u jednom segmentu je)

[isvetica]

Ispovjed; što se manje puta ispovjedam to imam osjećaj da uopće ne moram na ispovjed jer nema grijeha (klopka, u njoj sam trenutno)

-kad sam se prije živeći u Italiji ispovjedala svaki utorak (ali imala sam i svog stalnog ispovjednika), nisam mogla doćekati idući, u smislu koliko sam "bdjela nad sobom", živjela sam svaku svoju misao, riječ i dijelo, da sam kao takva do slijedećeg utorka imala brdo toga za ispovjedit (i ako svečenici ne žele da ispovjed postane psihoterapija, ona to jednostavno u jednom segmentu je)[/QUOTE]



Inače po naravi sam analizator, najviše svojih postupaka, tu je najveća "žrtva" MM U svakodnevnom životu se najviše oslanjam na nj, pogotovo otkad sam doselila u potpuno različitu sredinu. Neželim stalnog ispovjednika, jer ne želim zamarati čovjeka, a i neznam koliko on može razumjeti svakodnevne probleme žene, majke i domačice, a smatram da bi netko morao znati moj način razmišljanja, neke dijelove moje prošlosti, tko sam ja, da bi me mogao ispovjediti. Meni u svakodnevnom životu treba psiholog (vjerovatno i psihijatar)
Ali problem, tj. grijeh koji me užasno muči se tiče upravo svećenstva, njihovog unutarnjeg života, odnosa s vjernicima i njihovoj sumnji, a to je prilično osjetljiva tema.

[ivana zg]

Ispovjed; što se manje puta ispovjedam to imam osjećaj da uopće ne moram na ispovjed jer nema grijeha (klopka, u njoj sam trenutno)

-kad sam se prije živeći u Italiji ispovjedala svaki utorak (ali imala sam i svog stalnog ispovjednika), nisam mogla doćekati idući, u smislu koliko sam "bdjela nad sobom", živjela sam svaku svoju misao, riječ i dijelo, da sam kao takva do slijedećeg utorka imala brdo toga za ispovjedit (i ako svečenici ne žele da ispovjed postane psihoterapija, ona to jednostavno u jednom segmentu je)

Tebi onda treba razgovor, a tek onda možda ispovjed!
Svima nama treba psihijatar- i ne mislim da je netko zbog toga lud, dapače, mislim da je svejstan sebe, svojim mogućnosti i nemogućnosti.
Stalni ispovjednik je netko s kime ja inače ne dolazim privatno u kontakt (dobrmo meni je to u ZG lakše), ali kod njega ako ikao mogu idem stalno na ispovjed.

-to ne znači da on mene pozna,(nažalost, voljela bih ponekad da me se sjeti, jer bi me tada lakše mogao "savjetovati" a ne onak "klasično-pokora-univerzalna za sve") jer mu u Zg dolaze tisuće ljudi...to je svečenik koji meni odgovara u smislu mojih dvojbi i sumnja i uvjek nekako gledam da odem k njemu, a ne nekom tko će me otkantat s pokorom od 2 Očenaša


Inače po naravi sam analizator, najviše svojih postupaka, tu je najveća "žrtva" MM U svakodnevnom životu se najviše oslanjam na nj, pogotovo otkad sam doselila u potpuno različitu sredinu. Neželim stalnog ispovjednika, jer ne želim zamarati čovjeka, a i neznam koliko on može razumjeti svakodnevne probleme žene, majke i domačice, a smatram da bi netko morao znati moj način razmišljanja, neke dijelove moje prošlosti, tko sam ja, da bi me mogao ispovjediti. Meni u svakodnevnom životu treba psiholog (vjerovatno i psihijatar)
Ali problem, tj. grijeh koji me užasno muči se tiče upravo svećenstva, njihovog unutarnjeg života, odnosa s vjernicima i njihovoj sumnji, a to je prilično osjetljiva tema.[/QUOTE]

[ivana zg]

a što naprvi od posta-komp mi je poludio

isvetica - a zašto ne odeš do patera Zvjezdana Linića ako ti Samobor nije daleko...možeš mu poslati i pismo ( ja sam jednom davno), tražit da mu se preda osobno, preporučeno
On je dosta blaga osoba, u smislu da ne moraš imati taj strah od pitanja u vezi svečenstva- mislim da je on imao ohoho svakavih pitanja i ispovjedi i da ga ne bi "šokirala"

[isvetica]

a što naprvi od posta-komp mi je poludio

isvetica - a zašto ne odeš do patera Zvjezdana Linića ako ti Samobor nije daleko...možeš mu poslati i pismo ( ja sam jednom davno), tražit da mu se preda osobno, preporučeno
On je dosta blaga osoba, u smislu da ne moraš imati taj strah od pitanja u vezi svečenstva- mislim da je on imao ohoho svakavih pitanja i ispovjedi i da ga ne bi "šokirala"

Bojim se da sam daleko ko od Dubrovnika do Zagreba. Nema veze, pomogli su mi tu na forumu, da iskristaliziram što mi treba, pa ću se pokušati snaći i ovdje.

[mujica]

Htjela sam još pitati, zašto ste toliko često na ispovijedi?

Zato kaj puno griješe.

[isvetica]

Zato kaj puno griješe.

Tebe sam čekala...

[Ifigenija]

Zato kaj puno griješe.

I pravednik padne sedam puta sedamdeset puta tijekom dana, jel tako Mujice.
A ja još više.
I što ti je onda jednom tjedno ispovijed.
Mogli bismo u ispovjedaonici živjeti, opet ne bi stigli sve ispovjediti.

[Nena-Jabuka]

Zato kaj puno griješe.

pa normalno.

Jednom je preko reda ispred mene uletila na ispovijed starija časna sestra, a ja sam, onako ljutito (žurilo mi se na posao) pomislila- pa šta ti imaš ispovijedati: krivo sam pomislila ovo, nisam toliko krunica izmolila....ogovarala sam kolegicu časnu iz susjedne klupe...tralalala...pusti mene grešnicu da obavim svoje!

A šipak!
Što čovjek više razmišlja o sebi, analizira se, to više materijala skupi. Evo, dovoljno ti je što je sama misao grijeh- već imaš punu torbu.
(tako, ako ste vjerovali da o vama mislim dobro jer vam tu i tamo nešto lijepo napišem, varate se, mislim sve najgore).

A ono s ogovaranjem, to je stvarno pošast današnjeg društva, koliko se samo negativne energije time širi među ljudima, pa to nije normalno, dobro da je itko još zdrav, koliko ogovaranja, a time i loših misli i vibracija upućujemo okolo.

Meni je vrlo teško
razlučiti zdravu kritiku od ogovaranja, osudu čina od istovremene osude i čovjeka koji je to počinio, začas pređem tu nevidljivu granicu od jednoga ka drugome.

Na ispovijedi, hm, nemam uopće grijeha, idem bezveze, da se hvalim kako nisam ništa sagriješila, to svećenici jako vole.

Sreća je da kod njih dolazi jako puno ljudi pa nemaju pojma tko je tko i nitko im nije kopija, inače sam ja sama sebi obična kopija one prethodne ispovijedi, uvijek imam jedno te isto za reći, znači, ništa ne napredujem., koliko god se nadala da će mi "Bog ćoravo oko otvoriti" (petarpan)

[ivana zg]

Smajlich

ma osjećam se kao da sam "došla kući"..........

potpisujem za Međugorje XXXX

ronin X

Tko u Međugorje odlazi tražiti duhovnu okrepu a ne suditi blještavilo trgovina i hotela- načiće je sigurno

Ja od svoje 4-5g odlazim u Međugorje...sjećam se i vojske JNA dok smo se penjali na Podbrdo
- živjela sam par mjeseci u Međugorju
- i ako najmanje 2 puta godišnje odlazim tamo, svaki put je samo mjesto fizički izmjenjeno u smislu da nešto novo nikne
- iskreno to me ni malo ne smeta, već veseli
- sjećam se koliko mi je znalo u Među. smetat jer nije bilo više od jednog malog dućana, još uvjek nema autobusnog kolodvra pa sam jedne godine morala "žicati" hodočasnike iz ZG da me povezu kući jer buseva nije bilo...nije bilo postelje za prespavat pa nisam kao mala s roditeljima tamo mogla ostati par dana već se moralo odmah nazad kući
- apsolutno uvijek smo imali preljubazne domaćine, s domaćom hranom i sobu za sitnu lovu kao i danas

- lijepo je jer ima više ispovjedaonica i svečenika, stranaca i naših pa svi ljudi stigu na ispovjed

- lijepo je što imaju ljekarne i od prije 2g velike dućane, da za djete ne moram vući svaku sitnicu kad tamo idem

-lijepo je kad negdje možeš kupiti koju sitnicu, blagosloviti je i ponje ti je najmilijima, koji nisu mogli poći u Među.

-lijepo je što imam gdje sjesti oko Crkve i u miru zatvoriti oči, a ne gurati se po livadi i travi (mada i to ima svojih prednosti)

-bili su lijepi počeci i često gledam stare slike i sjetim se visoke trave oko Crkve sv.Jakova, vinograda i duhana...ali čovjek mora ići naprijed

-lijepo je što su ljudi koji su išli raditi po Njemačkoj sada dobili priliku pošteno zaraditi kruh u svojoj zemlji- ja tu ne vidim grijeha ni komercijalizacije

- sve to olakšava čovjeku da se koncentrira na ono bitno- svoj duh i dušu kad dođe u Međugorje, e ne da razbija glavu time gdje će prenoćiti i što će jesti

-neki su tamo došli samo radi zarade- ali kako kaže Isusu; dobiti će svoju plaću...zašto da se ja zamaram tuđim grijesima i osudama drugih sebi natovaram grijeh

- meni je Međugorje, zrak, mir, ja, kamen, crvena zemlja okupana Hercegovačkim suncem, lagani povjetarac - put između zemlje i neba na kojemu se moj Bog i ja , susrećemo gotovo fizički

[SikaPika]

aterijala skupi. Evo, dovoljno ti je što je sama misao grijeh- već imaš punu torbu.
(tako, ako ste vjerovali da o vama mislim dobro jer vam tu i tamo nešto lijepo napišem, varate se, mislim sve najgore).

A ono s ogovaranjem, to je stvarno pošast današnjeg društva, koliko se samo negativne energije time širi među ljudima, pa to nije normalno, dobro da je itko još zdrav, koliko ogovaranja, a time i loših misli i vibracija upućujemo okolo.

Meni je vrlo teško
razlučiti zdravu kritiku od ogovaranja, osudu čina od istovremene osude i čovjeka koji je to počinio, začas pređem tu nevidljivu granicu od jednoga ka drugome.

Ovaj topic je stvarno postao sjajno mjesto.
Evo, o tom ogovaranju nisam uopće previše razmišljala.
Svaki dan o nekome nešto, pa ovaj rekao ono, onaj ono, pa dođe do tog istog... Baš mi se sad u obitelji događa svađa zbog ogovaranja.
Iako, znate onu staru, "nema razgovora bez ogovora".
Naravno, jedno je kada se netko ne slaže s nečijim mišljenjem pa onda o njemu misli ovo i ono (recimo, ja znam da mene cijela, i moja i MM-ova obitelj ogovara zbog prehrane djeteta, ali me baš briga, ogovaram i ja njih zbog njihove prehrane ), a drugo je ogovarati o nekim stvarima za koje nisi niti siguran jesu li točne (npr., kada se govori da neka žena ima ljubavnika i sl., može joj napraviti strašnu štetu i zlo zbog toga).
Naravno, ogovaranje donosi puno negativne energije, pa bilo ono i ono sitno.
Sigurno ću to ispovjediti u Uskršnjoj ispovjedi.

Moram priznati da se ja ne ispovjedam tako često, jednom mjesečno. Naime, svećenik koji je bio kapelan kod nas, govorio je da je važno da se u srcu pokajemo, da nije važno tako često ići na ispovjed.
No, s druge strane, važno mi je kada izgovorim taj grijeh, kada ga ostavim tamo u ispovjedaonici i izađem čiste duše.

Neno, spomenula si misli. Zanima me, ispovjedate li vi zaista grijehe koje ste počinile i mišlju? Neću sad konkretizirati, ali, i meni se vrte uvijek iste stvari, taj moj temperament, psovka, odnos prema starcima... Ne znam, morat ću se više preispitati.


IvanaZg, nemoj se zamarati tim proklinjanjem. Ako ti je ta osoba nanijela toliko boli i tuge, to što joj se dogodilo sigurno nije zbog toga što si ju ti proklela (pretežak je to izraz) nego joj je to njezina zloća donijela. I ja sam na u određenom razdoblju života (bila sam još dijete) slično radila. I koliko god se ti, Isvetice, čudila kako katolik može učiniti tako nešto, čovjek koji je povrijeđen je poput ranjene životinje, grize sve oko sebe.

U nedjelju nismo bile na misi, Maša mi išla ranije spavati, a imali i goste. Baš mi strašno nedostaje misa, pjesma, pričest.
I dijete mi stalno spominje kapelana, am (fra) Tomu

[ljiljan@]

A ono s ogovaranjem, to je stvarno pošast današnjeg društva, koliko se samo negativne energije time širi među ljudima, pa to nije normalno, dobro da je itko još zdrav, koliko ogovaranja, a time i loših misli i vibracija upućujemo okolo.

Meni je vrlo teško
razlučiti zdravu kritiku od ogovaranja, osudu čina od istovremene osude i čovjeka koji je to počinio, začas pređem tu nevidljivu granicu od jednoga ka drugome.

Slažem se. Ogovaranje jest težak grijeh, ma koliko se nama činio bezazlen. Ogovoranje dolazi iz smrtnog grijeha vlastite oholosti i nadmenosti. Bez obzira šo naizgled djeluje kao zabava uz kavu, ogovaranje nije od dobra i ne može dobro završiti. Bolje se kloniti i zdrave kritike nego neprimjetno upasti u taj grijeh.

[Ifigenija]

Proklinjala nisam nikad, valjda je to jedan od rijetkih grijeha koji mi se nikada nije omakao, jer su mene kao djete proklinjali, mene, moju obitelj. Zazirem od toga, gadi mi se i kad mi neko u šali reće-ajde ne bilo te.
Meni je doživljaj s negativnim mislima bio upravo suprotan tvome, kad sam mislila sve će biti u redu, nije bilo u redu, a ako sam noćima bila budna i prevrtila sve moguće scenarije, sve jedan gori od drugog, bilo je ok, ili sam ja bila toliko spremna na sve moguće užase, da me normalne stvari nisu pogađale.
Međutim, nije normalno živjeti u strahu ili se bildati za tragediju, da budeš snažan kad dođe. Ili jesi ili nisi i to je to.

Htjela sam još pitati, zašto ste toliko često na ispovijedi? Mene muči to što je grijeh koji sam navela neispravljiv, nemogu uputiti ni ispriku, ni pokoru čovjeku kojemu sam je dužna napraviti, nemogu ispraviti zlo. Zato mi treba posrednik. Ali vi se sve činite normalne žene, nemogu si zamisliti tako često ispovjedanje, ili je to neka vrsta psihoterapije?

Štogod da je - sve nam je već oprošteno. samo moramo ići na ispovijed - da nam se grijeh ne vuče za nama kao žvaka zalijepljena za stopalo - ja te odrješujem od grijeha tvojih! U tome je stvar. I stvar u tome da povjeruješ. Bez vjere, Isus kaže, nema ništa.
A mislim da je svima nama najteže povjerovati da štogod napravili, Bog nas voli i sve prašta!
Samo hrabro!
Sv. Pavao je ubijao kršćane. Ubijao. Pa mu je oprošteno, i postao je jedan od Isusovih najmilijih apostola. Petar je izdao Isusa.
Svašta su ljudi radili - pa im je oprošteno.

Zašto tako često idemo? Svaki put unutar Crkve (od OD, preko Isusovaca do ne znam MIR-a) govori o nužnosti česte ispovijedi. Svaki put ima svoj intenzitet. OD ima jednom tjedno.
Ja idem jednom tjedno, i to mi je prilika da se saberem, sagledam, popravim.
I lakše mi je živjeti, i veselija sam, i sretnija. Svo zlo ostavim u ispovjedaonici, i idem veselo dalje. Ljekovito je!

[ivana zg]

Hvala ali ja sam bila ta koja je proklela, bilo je jače od mene, zbog gluposti, ali onako nekako kako da kažem "iskreno", bolilo me,od tuge i muke (nije isprika)
dogodilo se "zlo" u sekundi od izgovorenog (ništa strašno ali dovoljno da me uplaši, naravno da sam požalila istog trenutka kad sam izgovorila, a ne nakon što se dogodilo)

-počela sam poslije toga razmišljati, da kad sam to izgovorila sam stvarno tako mislila, vjerovala, bilo je iskreno do kosti
-pomislila sam da onda sigurno mi ljudi više vjerujemo u "zlo" nego u dobro, jer kada molimo, uvijek imamo nekako "pomankanje vjere" da će se to nešto ostvariti dogodit, možda ta molitva, blagoslov, nije tako od srca, do kosti..neznam kako da to objasnim

-u smislu da kad čovjek pomisli zlo, ili se boji da će se nešto loše dogoditi, onda to obično tako bude
-a kad čovjek želi dobro npr., ozdravljenje, kao da uvjek malo sumnja i vjeruje da će mu se ta molitva i ostvariti (vezano za ono kad je Isus rekao; da imate vjere kao gorušćućino zrno, i brda bi premještali"
-znači li to da nemamo vjere, ako nam npr. nešto što molimo ne bude ( ne mislim sad u smislu, sve što poželim)?
-značili to da "zlo" djeluje brže?

Nije da se opravdavam, ali izrekla sam samo tu jednu riječ-proklet...nisam proklinjala u smislu sad nekih nabrajanja, nedaj Bože u smislu ..dogodilo mu se to i to itd...samo sam upotrijebila tu riječ u jednom trenutku boli i suza...

Znam da su moja pitanje nekima možda nesuvisla, nepotrebna ovdje, da je moja iskrenost too much- ali ja ne mislim da je to loše

-volim podjeliti s vama neke stvari koje me muče, jer ne mogu stalno letjeti do svečenika i teologa, treba mi neko s iskustvom vjere laika

- za mene je ne neznanje najveće zlo - jer ono što čovjek nezna, ne vidi, ne shvaća -tjera ga na tapkanje u mraku, te će na prvu zraku možda lažnoga svjetla, krenuti krivim putem

[isvetica]

Nije da se opravdavam, ali izrekla sam samo tu jednu riječ-proklet...nisam proklinjala u smislu sad nekih nabrajanja, nedaj Bože u smislu ..dogodilo mu se to i to itd...samo sam upotrijebila tu riječ u jednom trenutku boli i suza...

Znam da su moja pitanje nekima možda nesuvisla, nepotrebna ovdje, da je moja iskrenost too much- ali ja ne mislim da je to loše

-volim podjeliti s vama neke stvari koje me muče, jer ne mogu stalno letjeti do svečenika i teologa, treba mi neko s iskustvom vjere laika

- za mene je ne neznanje najveće zlo - jer ono što čovjek nezna, ne vidi, ne shvaća -tjera ga na tapkanje u mraku, te će na prvu zraku možda lažnoga svjetla, krenuti krivim putem

Nisi mi se ni činila kao jedna od tih koje su lake na prokleto ti i dabogda, nikad mi nije bilo jasno da netko tko se naziva vjernikom može ime božje ukomponirati u jednu tako gnjusnu misao, gnjusnu želju. Ta je konstrukcija izašla ravno iz pakla,ako ga ima

[ivana zg]

Nisi mi se ni činila kao jedna od tih koje su lake na prokleto ti i dabogda, nikad mi nije bilo jasno da netko tko se naziva vjernikom može ime božje ukomponirati u jednu tako gnjusnu misao, gnjusnu želju. Ta je konstrukcija izašla ravno iz pakla,ako ga ima

Slažem se s tobom...iskreno ni ne poznajem ljudi koji proklinju (bar ne javno)....ni sama neznam zašto mi je izletila ta riječ, kao da sam u jednom trenutku ako se malo sad prisjetim ipak dvojila, ipak sam mogla možda ne izgovoriti to, nekako je to bila sekunda...možda i to loše što se dogodilo je bila samo slučajnost, voljela bih vjerovati da zlo nije tako snažno

rekla sam tu riječ, kao kad neko kaže,kreten, glupan onako u boli- možda sam samo htjela da se ta osoba na trenutak osjeća kao ja- tužno ...i tom trenutku se toj osobi to nešto dogodilo, i bila je malo tužna (ne iz istih razloga kao ja)...nije to bilo ništa strašno, ali kad me je ta osoba samo trenutak kasnije, nakon te moje riječi nazvala, i bila tužna- zaledila sam se i srce mi je skoro puklo -mada se radilo o sitnici