PokoraKako je došlo do
prakse ”činiti pokoru”?
Prvi kršćani su uživali radost oproštenja
svih grijeha po
sakramentu krštenja. To je i sada najveći dar po kojem nas Krist čini
baštinikom svoje naravi i oprašta
sve grijehe snagom svoje smrti i Uskrsnuća. Dakle, grijeh se oprašta,
svaki grijeh sakramentom krštenja. Kako su se u
Pracrkvi krštavali samo odrasli, oni su se za krštenje spremali
dugo. Ta duga priprava –
katekumenat – trajao je dugo radi toga da
upoznaju vjeru i da se
životnom praksom približe onim idealima koje će živjeti u
”novom životu” kao kršćani. Već u samim počecima kršćanstva javlja se i
ispovjedna praksa. Naime,
najveći dar kojeg nam je Isus mukom i smrću stekao i darovao, jest
oproštenje grijeha.
Grijehe je On smrću na križu i Uskrsnućem
uništio. Međutim, znajući našu
ljudsku narav, koju je otkupio ali
nije izmijenio, On je
ustanovio sakrament Pomirenja – ispovijed – po komu je svojim učenicima dao
vlast odrješenja ili zadržavanja grijeha. Ta vlast je
božanska. Ona
ne može biti ljudska jer je čovjek doduše sposoban
učiniti grijeh i
pokajati se za njega, ali nije sposoban
uništiti grijeh. Grijeh, naime, ima
trostruku dimenziju zla: on uvijek
razara odnos prema Bogu, prema čovjeku i
zlo je u samom grešniku. Od njega ga je
spasio i oslobodio svojom smrću i Uskrsnućem
sam Isus. Stoga je kao
najveći znak pobjede nad grijehom, na sam dan Uskrsa, svojim učenicima
podario vlast opraštanja grijeha. Snagom tog uskrslog dara učenici do konca vremena
nastavljaju u Isusovo ime opraštati grijehe raskajanima.
Već u apostolskoj predaji znamo za
tri javna grijeha zbog kojih se
isključivalo iz zajednice. To su:
otpad od vjere, preljub i ubojstvo.
Javni grješnik zbog ta tri grijeha
vraća se u red katekumena kao onaj koji mora
dokazati da je
popravio svoj grijeh, da je
izgradio trajnu krepost i da je
ispravio nanesenu nepravdu. I to je bila
prava pokora:
biti opečaćen kao javni grješnik i biti isključen iz zajednice sve dok ne dokaže da je grijeh ispravio. Tako je nastao
pojam zadovoljštine ili ”ispravka” nanesene krivice. Tako se vremenom ta javna pokora polako
proširila i na ostale grijehe. U Pracrkvi nije postojao
zazor od javnih grešnika nego
žarka molitva za njih te
ljubav prema njima i
želja da se što prije
vrate u zajednicu. Kada je
ispovijed postala tajna, onda su ispovjednici sve do
šestog – sedmog stoljeća nakon saslušane optužbe grijeha davali
pokoru, a to je bila redovito
zadovoljština i popravljanje grijeha i tek kada je netko
obavio pokoru i
popravio svoje grješno stanje, mogao je primiti
odrješenje. Dakle, nekoliko stoljeća ispovijed je bila vrlo teška. Trebalo je ispovjediti grijehe, popraviti pokorom život i onda doći po odrješenje. Radi takvih
teških okolnosti, mnogi su kršćani ispovijed ostavljali za
konac života. Kod nekih je takva ispovjedna praksa ostala i razlogom da se
nisu krstili znajući da će teško moći živjeti bez ponovnoga pada. Ta je praksa
zamijenjena tijekom stoljeća tako da je
u samom činu ispovijedi
dana i pokora. U to vrijeme ”zamjenjivanja” prvotne prakse pokora je bila
vrlo velika. Često je
”nadmašivala mogućnost pokornika, te je on tražio pomoć u molitvi, postu, dobrim djelima od svojih bližnjih, da mole za njega i žrtvuju se. U
srednjem vijeku je postojala
knjiga koju su raširili irski misionari u kojoj je bio
popis grijeha i odgovarajuće
pokore na nj.
Ispovjednik je tu knjigu nosio sa sobom i
koristio je prilikom ispovijedanja. Tako se u svijesti
kršćana javila misao da je zapravo
pokora ispravljanje grješnoga puta (što u sebi i jeste) , ali i to da je pokora
dovoljna zadovoljština za učinjene grijehe što vjernički
ne može stajati, jer za grijehe je dovoljna
jedino Isusova žrtva na križu i pobjeda u Uskrsnuću.
U
novijoj praksi Crkve smisao pokore je zapravo ovaj: mi,
kada se ispovijedamo,
već činimo pokoru i
optužujemo se više–manje javno da smo grješnici.
Nabrajajući svoje grijehe pokazujemo povjerenje i ispovijedamo vjeru i izražavamo želju da nas Isus od tih i takvih grijeha
oslobodi. Primamo odrješenje.
U času, dakle, kada smo priznali, pokajali se iskreno i ispovjedili grijehe, uslijedilo je odrješenje. Sadašnji oblik zadovoljštine ili pokore u stvari je
prvo čin zahvalnosti Bogu za njegovu veliku
milost koju nam je darovao a da je
nismo zaslužili oproštenjem grijeha. Ta molitva ili dobra djela koja nam
svećenik preporučuje izražava i našu želju da taj napor, molitvu ili djela učinimo
s ljubavlju i tako se sa
zahvalnošću sjedinimo s Kristovom zadovoljštinom. Na taj način naša kap u moru
njegove milosti biva dragocjeni
dar i radosno
slavljenje Boga, pa pokora i nije drugo nego
proslava Božjega milosrđa. Stoga nas
primljena pokora u savjesti
obvezuje da je izvršimo. Ali ne tako da ne može biti
veća, viša i bolja. Dapače, dobro je nakon valjane ispovijedi
zamoliti ispovjednika i predložiti ili primiti na sebe pokoru kojom
sami želimo zahvaliti Bogu i sudjelovati u Kristovoj žrtvi. Tako ispovijed i ispovjedna pokora u stvari biva
jedan čin velike zahvale Bogu
za milost oproštenja i
izražaj našeg trajnog raspoloženja da činimo dobro a izbjegavamo zlo. Pa ako je pokora
molitva, onda molimo
sabrano i pobožno, ako smo za pokoru dobili da
učinimo neko dobro djelo ili žrtvu onda to učinimo
s ljubavlju i sjedinimo je Kristovom žrtvom.
Dakle, pokora je
potrebna, ona je
čin vjere i napose
čin ljubavi ali
nije vezana za valjanost ispovijedi nego za njegove prave
plodove. Dakako, onaj tko
ne izmoli ili učini pokoru počinio je
grijeh propusta koji valja ispovjediti.