Lijepi pozdrav!
U pokušaju rješavanja svojih problema naletjela sam na ovaj forum.
Dakle,imam dvoje djece od kojih je jedno s poteškoćama u razvoju i dobila sam ponudu da idem na psihološke razgovore.Odavno sam se pomirila s tim da imam dijete s poteškoćama i mislim da se dobro s tim nosim.Ali mi se kroz cijeli život vuku strahovi koji me blokiraju s vremena na vrijeme.Npr. kad mi muž kasni s posla i igrom slučaja čujem hitnu kako prolazi automatski uzimam mob. i zovem ga, po noći se budim i gledam dali mi djeca dišu bez obzira što su već školarci, da ne pričam da se bojim nekih smrtonosnih bolesti i da ne duljim cijelo sam vrijeme u nekom grču.Sve sam to prepisivala tome da dok je mama bila trudna sa mnom njena mama je umrla i da je to od šoka,rat i sve sl. što smo svi mi prošli.
Ali me psih. ponukala da porazgovaram sa svojim starijim sestrama da što se značajno događalo u djetinjstvu,mislila sam da sam imala djetinjstvo kao i svi drugi,klasično.
Ali tek nakon razgovora sa sestrom sam se počela prisjećati,da je mama govorila da ako ne budemo dobri da će ona otići i da se neće vratiti,kad smo ju naljutili znala je leći i mi ju zovemo a ona se pravi da je umrla i da ako negdje odemo npr. kod tete da će ona umrijeti i sl. stvari.
Mislim da sam za sada dovoljno napisala i zanima me vaše mišljenje o tome.

Pozdrav