bila sam na skepticima (nadam se da vas je bilo još). predavanja su mi se svidjela, ustvari mislim da su baš bila dobra, zanimljiva i predavači su bili kako da kažem: raznolikog izričaja. čak sam se na početku večeri ubila s homeopatskim pripravkom protiv glavobolje -da bude zabavnije kad sam već izašla van bez djece.
međutim, zadnji predavač je spomenuo mog starog prijatelja gorana koji je doktorirao na temu tu i tu i koji je pravi stručnjak, a ja ga se sjećam kao dečka koji je od mene izgubio u borbi za učenika generacije u našem razredu davnih osamdesetih. i to je ona priča o djevojčicama i dječacima, ja sam bila učenica generacije, a on je doktor nauka. to mi je nekako dalo potpuno drugu sliku skeptika, zabrinulo me i rastužilo. i tako sam izišla iz spunka, prešla cestu, pregledala hbz fontane i zaključila da iako nisam i neću doktorirati, uspjela sam napraviti projekte od kojih mi se diže kosa na glavi i dizati će mi se još dugi niz godina (sretne poslovne uspomene brže blijede). hoću reći, meni je izuzetno važno raditi posao koji volim, i sigurna sam (nekad to nisam bila) da će moja djeca, dugoročno gledano, biti sretna zbog majke koja nije ostala doma i nije im uvijek pri ruci nego imaju mamu i tatu vrlo ravnopravno raspoređene.