ajme užasamalaana prvotno napisa
... da nisu znali o kojoj je bakteriji riječ pa nisu valjda znali prilagoditi terapiju... ma užasno je sve to
meni nije bila, meni je instinkt govorio da nešto ne štima u prvoj trudnoći ali me svi uvjeravali ma daj molim te ne paničari, i onda sam ja počela ignorirati znakove koje mi je tijelo slalo i ja se osjećam i dan danas kao suodgovorna i možda najviše kriva jer sam samo mazila trbuh, uživala u trudnoći i brijala think pink stvari a nisam uopće željela vjerovati da bi nešto moglo poći po zlu.
Za mene u mom slučaju samo da se je izvadila jebena krv (CRP) i da me je netko deteljno pogledao na UZV (a ja išla na crvenu uputnicu u dežurnu ambulantu umjesto da sam platila i otišla privatniku koji bi me detaljno pregledao i vidio da bebica zaostaje u razvoju) i da me se je poslije toga stavilo na 2-3 dex-a i dao heparin - sve bi dobro završilo.
sve smo drugačije, psiha je kod svakog drugačija ovismo koliko duboko su te gubitci djece načeli. Ja sam u svakoj slijedećoj trudnoći bila zrela za Vrapče... ti napadaji panike, taj strah i buđenje u sitni noćni sat i tjeranje muža da me vodi na hitnu - ja nikom ni ne pričam (znam sama kako mi je bilo)
Nikada više mirne trudnoće - barem u mom slučaju
Čak sam kupila baby watcher i na njemu bila po 2-3 puta dnevno, vadila krv stalno (uzela pvt osiguranje i plaćala policu), kao luđakinju su me svi tretirali - ali bolila me je briga.
Nisam išla jednom doktoru jer nikome više nisam vjerovala, već sam išla kod 2 doktora i uspoređivala nalaze.... sve je to suludo sa perspektive normalne i zdrave trudnice - ali tako sam ja pronalazila neki svoj mir.
Tako ćeš i ti, ne odustaji nikada i nikako... samo si napravi plan kako ćeš i živi svoju trudnoću na način kako će tebi biti lakše ma što god tko mislio o tome..
ja se ježim trećeg tromjesječja... u oba slučaja poslije sam u 35 tjednu došla doktoru, klekla pred njega doslovno, sklopila ruke i rekla.. ' vadite ju van molim vas'.
Svaki put bi me pitao zašto mama? a ja bih rekla.. imam osjećaj da ću ju opet ubiti u sebi - ja to ne mogu podnjeti stoga molim vas vadite ju van... i oba puta su bebice bile izvađena CR u 37 tjednu.
Nekome možda dramatiziram, ali ja znam da sam u prvu trudnoću ušla puna srca, ljubavi i u ružičastom balonu sa rečenicom ma trudnoća nije bolest, sve će biti dobro i gladila trbuh, radila do zadnjeg dana jer sam se dobro osjećala i taj moj ružičasti balon je samo puknuo ja redovitom UZV pregledu sa rečenicom - beba je mrtva. Rađala sam ju 3 dana, bila je čak popreko, okretali ju u meni ručno, i znam kao i vi cure što sam proživjela
 |
|||
