prvo sam ja došla mami sa oprosti ali eto imamo problem, malo se zbunila ali kad je vidjeal A kako je uplakan i u banani (ipak nije lako ni osdmogodišnjaku pustit suzu) povjerovala je. Doduše pitala je svog maloca dali je to istina a ovaj je kpokunjeno rekao da njega jedan drugi šuta, pa tako da su se njih dvojica udružila u šutanje A.
Iskreno nekako mi je i draže da se moj doma rasplakao (ok nije mi drago što mi odmah nije rekao) nego da se on s njima udružio pa opleti po četvrtom.
Žalosno je pto su njih trojica susjedi, idu skupa u razred, na iste aktivnosti i moglo bi im baš krasno biti, no ne.
Doduše oni su još mali i bez obzira što su neki skloniji glupostima mislim da se još uvijek može preodgojit tu djecu.
Da kojim kojim slučajem mali negirao i mama mu povjerovala, onda bi se ispričala na smetnji i svom A doslovno zabranila druženje.
Nekako sam u ovoj situaciji bila uvjerena da je moj nedužan. Bilo je situacija kada se trebao otkirvati početak, neko je nekom rekao nešto/udario ali je ispalo da je to reakcija na nešto.
Ne znam, mali su još i nisu baš toliko spretni u muljanju i laganju. Nekako vidiš i osjetiš tu "the istinu".





Odgovori s citatom

