Da, to je bio doslovno deus ex machina.
Zato i mislim da bi bilo dobro da njm vidi njezin post. Možda on nema pojma kako kod nje stvari stoje (lijepo je rekla da ne zna razgovarati).
Da, to je bio doslovno deus ex machina.
Zato i mislim da bi bilo dobro da njm vidi njezin post. Možda on nema pojma kako kod nje stvari stoje (lijepo je rekla da ne zna razgovarati).
X
Ja sam sama sebe uhvatila da naginjem teroriziranju i muža i djece - sve mora biti napravljeno na MOJ način inače nisam zadovoljna. Život me izliječio od toga... a i djeca su narasla, naučila izraziti svoj stav, pa je lakše.
I sad primijetim da ima dana kad se nikome ništa ne da, pogotovo u ovo depresivno doba godine - ni djeci, ni mužu, ni meni - ali ja ponekad napravim od sebe žrtvu pa idem prati prozore iako pada kiša. S godinama sam to svela na podnošljivu mjeru. Čovjek nauči kroz pogreške da to ne treba raditi. I nauči drugoj osobi dati mjesta da sam/a nešto poduzme.
Ont. mi i danas (a djeca su u 13. i 14. godini) ne idemo baš van, rijetko zovemo goste osim ljeti u vikendicu i ne pamtim kad sam izašla sama. NE DA mi se. I da li bih onda ja trebala tu svoju inerciju nametati drugima kao kriterij? Jesam li ja onda bolja majka zato jer sjedim u kući? Pa ne sjedim zbog djece, muža ili kućnih poslova - sjedim zato jer se MENI ne da... Lijena sam. Ne pada mi na pamet da mužu to stavljam na nos. I on je lijen kao i ja kad su izlasci u pitanju. Netko bi to mogao smatrati pozitivnim - stalno čučanje u kući, ali mi oboje znamo da to nije istina, da nismo super požrtvovni roditelji (uostalom, djeca nas ne trebaju baš toliko). S vremenom se iskristalizira neki sustav koji moraš odvaliti da bi obitelj funkcionirala. MM je oprao auto za vikend, pobrinuo se da danas imamo ručak, a opet bih mu mogla naći sto mana da hoću. I sebi, barem isto toliko ako ne i više. Daklem, kad treba razmrsiti ovakve situacije, prva stvar mi je tolerancija, a druga praktičnost.