Ja sam radila u privatnoj školi u kojoj je nakon svakog semestra svaka kolegica sa šeficom dogovarala satnicu ovisno o postotku nastavljača i broju radnih materijala pripremljenih na školskom serveru. I meni se čini poptuno poštenim da onaj tko se više zalaže dobija zanimljivije poslove, pa nigdje u ugovoru ne piše: od 10 radnih zadatak 2 moraju biti zanimljiva. Ja sam dobila e learning kao nagradu i na njemu zaradila dvije prosječne mjesečne plaće u 2 tjedna poštena posla.
Ako je poslodavac država, onda nije na meni da vodim računa o svemiru... Jasno mi je da ja mogu birati raditi više i dobit bolji aparat za dijalizu i kao nagradu za uloženi trud imati saznanje da sam pomogla drugima... Ali ne mogu očekivati da drugi gledaju moje pacijente i povuku moj dio posla jer ja radim nešto za sve nas dobro na vlastitu ruku. Njihovo pravo je da im se to ne da, da ih baš briga za bolje aparate i da im je najvažnije da što prije dođu kući. I vjerujem da čovjek može mijenjati svoju radnu okolinu ukoliko je spreman uložiti trud i vrijeme, kao što si ti, Jelena. Ali jednako tako vjerujem da je sasvim u redu svoj posao odrediti pošteno i ne brinuti o državi i aparatima, i nemati inicijativu za eu projekte, nego raditi svoj uobičajeni doktorski posao... Pa nek šef bolnice misli o tome, nek mi predloži da se time bavim, pa nek mi nađe zamjenu ili nek mi dodatno plati, pa ću brinut o tome...