Sasa, htjela sam reći da što je ljestvica viša ( tipa školovanje u inozemstvu) to je veći osjećaj stresa... Ne uvijek i svugdje, ali često koliko ja vidim... Više se žali onaj koji radi pa mu se ne plati prekovremeni, od onog koji radi i ne prima plaću 6 mjeseci, a taj opet više od onog koji ne radi 5 godina. Ljudi upadaju u letargiju s jedne strane, a s druge strane rijetko smo zahvalni na životu, na vodi, na zraku, na činjenici da nam djeca dišu i stvaramo sebi stres oko odlaska na fakultet u inozemstvo... Nadam se da se sad razumije..
Deadi, ali moj prijedlog je za situaciju šbbkbb... dakle, nakon što bi se sva ova prava ( porodiljni, vrtići, radna vremena...) riješila, ostao bi problem, onaj osnovni da bi nakon godine dana izbivanja svaka žena/muškarac bio godinu dana za kolegama, da bi odlazio u 5 a kolega ostajao do 7, da bi sporije napredovao.... a tu bio mogao pomoći nekakav terapeut... Ako vam je ova mogućnost odbojna, jer šta država ima s mojom glavom... očito vi ne biste koristili tu uslugu. Samo ako bi država brinula o našoj djeci na način da bi brinula o kliznom radnom vremenu, o primanjima, o vrtićima, bi li onda takva šbbkbb država imala pravo i zahtijevati od nas da budemo nadroditelji, kad već toliko ulaže? Stara narodna kaže: nema džabe ni u stare babe. Svaka pomoć države je upliv u obitelj kao samostalnu jedinicu, u odgoj, u vrijednosti nas i naše djece. Pa nisam sigurna bi li uistinu bilo odlično da se sva ta pravo jednom i osiguraju...